Naš jedini nobelovac Ivo Andrić u svojim djelima je ogolio identitetske temelje BiH i posebne i zajedničke osobenosti naroda koji žive na ovom prostoru, a u jednoj od svojih najvažnijih pripovijetki “Pismo iz 1920. godine” iznio je tezu da je “Bosna zemlja mržnje”.

Uprkos tome što je neosnovano i neopravdano osporavan, pa i etiketiran od, prije svega bošnjačkih političkih i intelektualnih krugova, Andrićeva teza je aktuelnija nego ikad, a pripovijetka bez ikakve zadrške može da se preimenuje u “Pismo iz 2020. godine”. Sagovornici "Glasa Srpske", ugledni i priznati politikolozi, filolozi i dramski umjetnici iz različitih uglova zaključuju da se stanje u BiH pun vijek poslije vremena koje je opisao Andrić po malo čemu razlikuje i sa razočarenjem zaključuju da Bosna jeste zemlja mržnje.

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Đorđe Vuković kaže da je uvjeren da nema onoga ko nije bar čuo za čuvenu pripovijetku našeg jedinog nobelovca. On ukratko objašnjava da je to ona čuvena Andrićeva priča o Bosni kao zemlji u kojoj je mržnja veća od njenih planina, o ljekaru koji bježi od zla kojim je duboko natopljena i zlokobno natkriljena ova nesrećna zemlja, mržnji koja diže čovjeka protiv čovjeka i zatim podjednako baca u bijedu i nesreću.

- Pisac, naravno, govori o zatucanoj vjerskoj i nacionalnoj mržnji, ali ukazuje i na jednu posebnu sortu: “Oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih, prikrivanja mržnje. U tim krugovima dremaju stari nagoni i kainovski planovi.” Ljekar koji zauvijek odlazi iz BiH smatrao je da je nečasno gurati pod tepih tu mržnju, praviti se da je nema i graditi karijeru na floskulama o civilizaciji, već se bacio na njeno izučavanje da bi je istjerao na svjetlost dana i tako kumovao njenom uništenju. Poslije silnih pokušaja i mnogo truda shvatio je da je nemoćan, a nije želio i nije umio da stane ni na jednu stranu - da mrzi i da ga mrze - objašnjava Vuković.

Evo nas ravno vijek poslije, nastavlja on, i kao da je Andrić pisao o 2020. godini, a ne o 1920. 

- Danas je i sam Andrić predmet mržnje. U BiH je čak objavljena knjiga u kojoj se Andrić naziva - inspiratorom genocida nad Bošnjacima. Ko ne vjeruje neka slobodno “progugla”, a usput može provjeriti i za ostale pisce i umjetnike. Ovo čemu svjedočimo posljednjih decenija i godina govori o besprijekornoj piščevoj dijagnozi tog prokletstva i tragedije, uprkos našoj nadi da će strasti bar malo splasnuti, da su nas neki događaji iz neposredne prošlosti urazumili, da smo našli neke dodirne tačke, da smo se kultivisali nad iskustvima kolektivne tragedije. Prevarili smo se, ali to ne znači da ne treba vjerovati da postoje ljudi bez te mržnje, oni koji svoj bolesni šovinizam i autošovinizam ne sakrivaju iza građanskih parola, floskula o civilizaciji. Oni koji ne dozvoljavaju da ih bilo ko i bilo šta zatruje tom mržnjom, jer ne žele da se 2120, 2220. i dalje pišu ista pisma o nesreći koju rađa mržnja veća od bosanskih planina - kaže Vuković.

Sveopšta nesreća

Istaknuti glumac Josip Pejaković, koji je skoro cijeli svoj rad posvetio upravo fenomenu prostora Bosne, njenih ljudi i svemu onome što ove prostore čini ovakvim kakvi jesu, za naš list kaže da se Andrić kroz cijeli svoj rad posvetio sveopštoj nesreći ovog prostora.

- On je Bosnu prepoznavao kao dobru zemlju, ali samo za strance. On je vrlo malo pisao o ljudima iz ovog kraja, za razliku od recimo Ćopića ili Selimovića. On je opisivao stanje. A to stanje se izgleda ne mijenja, ono ostaje trajna vrijednost i sadržaj ove Bosne. Ja upravo ovih dana radim nešto na istu temu, koja govori o potpuno istim stvarima, ali ponovljenim u današnjem stanju, a razloge za to tražim u prošlosti. Zašto ona nikada nije bila prostor sređenosti? Zato što su uticaji sa svih strana na nju bili toliki da ona nikada nije mogla biti svoja. Dakle, nikada nismo svi mi ovdje bili svoji. Tražili smo uvijek sreću i nesreću tamo negdje na drugoj strani i kasno saznavali da je to greška. Andrić nije pisao konkretno o tome, ali je očekivao posljedice koje mi danas imamo. Tu je njegova snaga, aktuelnost, savremenost, vrijednost - kaže Pejaković.

Andrić u jednom dijelu pripovijetke piše o narodima u Bosni, da “ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim ili neslovenskim zemljama”. Pejaković kao izvor te mržnje ne vidi ljude, nego vlast, domaću i stranu.

- Ta energija mržnje nikada nije proizilazila od običnih ljudi, ona je samo bila osnova i pesnica onih koji su vlast tražili na ovim prostorima. Oni ne biraju sredstva i tu razlike nema. Oni vrlo lako to proguraju onima koji o tome ne znaju ništa, jer stanje ovih prostora je jednostavno takvo. Jedan predivan prostor koji su upropastili oni koji žele vladati. I to je tako od te Andrićeve 1920. godine. On se nadao da će se naći neko ko će sačuvati slobodu, ali se nije našao niko. Sve je trajalo kao posljedica onih koji su nisu htjeli ili nisu znali vladati ovim prostorima na jedan ljudski način i iskoristili su sredstvo nerazumijevanja, nepoštovanja onih drugačijih - rekao je Pejaković.

Nagađanja

On ističe ljubav i mržnju kao dvije vrijednosti koje su nepromjenjive i koje se prožimaju ovim prostorima i da sve zavisi od toga kada će se između ta dva pojma desiti razumijevanje.

- Toga ovdje nema, toga nedostaje. Potrošiš svoj život tražeći upravo tu sredinu, a vidiš da mladi koji treba to da pronađu za svoju budućnost, postanu gori nego oni koji su ih takvim napravili. Trovanje tom mržnjom počinje od najranijeg doba, to dijete u njoj odrasta i već u punoljetstvu on ne zna ni za šta drugo, nego za mržnju. Ovi koji traže razumijevanje su zabrinuti za svoju djecu, dok ovi koji siju mržnju nisu, jer njihova djeca će imati budućnost u ovako organizovanoj zemlji kakva je danas BiH. Oni imaju sve, apsolutno sve - naglašava Pejaković.

Sudbina junaka Andrićeve priče, doktora Levenfelda, kao i mnoge sudbine na ovim prostorima, odvela ga je u svijet, gdje je pronašao sreću, postao uspješan i istaknut član društva, za šta u Bosni nikada nije imao priliku.

On pravi vezu sa epidemijom virusa korona, koja je prikaz Bosne na jednom svjetskom nivou - oni koji ne znaju dobili su mogućnost da upravljaju.

- Imaju mogućnost da me zatvore, onemoguće, uzmu ono malo vazduha i kretanja, sve da mi uzmu! Oni to rade svjesno, neznalice se bore sa nečim o čemu niko ne zna. Kod njih je ona “ne znam ništa o medicini, niti se trudim da nešto saznam, ali ja to radim”. Svi nešto nagađaju i to je Bosna. Uvijek smo imali to “nešto” - zaključuje Pejaković.

Profesor na Filološkom fakultetu u Banjaluci Duško Pevulja kaže da Andrićeva pripovijetka pod naslovom “Pismo iz 1920. godine”, objavljena 1946. godine, predstavlja jedan od njegovih najboljih literarnih tekstova, ali istovremeno i jedan od onih koji su pogrešno interpretirani, jer su u ovu pripovijetku učitavana ona značenja koja se ni iz njenog teksta ni iz njenog podteksta ne mogu iščitati.

- Andrićev junak, Maks Levenfeld na više mjesta kaže: “Bosna je zemlja mržnje i straha”, a onda to u svome pismu, ispovjednim tonom, detaljno obrazlaže. Da bi obezbijedio vjerodostojnost iskazima svoga junaka o ovako kompleksnom problemu i da bi potkrijepio njegovu eksplicitnost, veliki pisac već na početku ističe narativni identitet Maksa Levenfelda, kao junaka koji s obzirom na porijeklo, ni nacionalno ni vjerski nije opterećen. Pošto u njegovoj porodici, sa obje strane ima više vjera i nacija, njegov iskaz, njegova dijagnoza Bosne, nema nikakvu ličnu motivisanost i u tom smislu on je krajnje rasterećen. Njegove opservacije su rezultat izrazitog posmatračkog i analitičkog dara - objašnjava Pevulja.

Korijeni

Kada je riječ o Andrićevom literarnom majstorstvu i kompleksnim semantičkim snopovima ove pripovijetke, on ističe da treba naglasiti i njen širi univerzalni karakter.

- U dodatku saznajemo da je Maks Levenfeld, koji je tako ubjedljivo identifikovao i obrazložio mržnju kao glavni problem života u Bosni i koji je od te mržnje pobjegao, rasprodavši sve što je imao u Bosni, gine u Španiji opet od mržnje, kao trajne imanencije ljudske prirode. Drugim riječima, mržnja nije bosanski izum, ali u ovoj zemlji njena specifičnost i poseban intenzitet idu do međusobnog satiranja. Na jednom mjestu Andrićev junak kaže: “Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima, tradicijama i pobožnostima”, što su zaista razarajuće riječi - kaže Pevulja.

A da je Andrić bio u pravu, nastavlja on, i da njegova pripovijetka, nažalost ne gubi aktuelnost, osvjedočili smo se devedesetih godina prošlog vijeka, ali osvjedočavamo se i svih godina nakon toga pa i danas.

- Andrić u ovoj pripovijeci, u kojoj o Bosni kazuje navodno jedan stranac, nije ulazio u korijene navedene mržnje. A ona je, prema mom osjećanju, u tome što u ovoj zemlji nije razriješeno pitanje identiteta njenih stanovnika, što je ono falsifikovano (i danas se falsifikuje) i što je to najvažnije pitanje za svaki narod, kod nas postalo stvar nekog gotovo ličnog i pojedinačnog samoodređenja. To se možda najbolje vidi u jeziku, čiji identitet nije pod znakom pitanja sa naučne tačke gledišta, a koji se različito imenuje i kojem se pribavljaju neki proizvoljni identiteti. Sve dok hladne glave ne razriješimo ta pitanja, pridržavajući se naučnih načela i evropskih principa, sve dok ih ne prepustimo nauci koja ima svoju proceduru, Andrićeva pripovijetka o kojoj je riječ biće za sve nas zlokobno aktuelna - zaključuje Pevulja.

Tri kulture sjećanja

Profesor Đore Vuković kaže da su u BiH oduvijek postojale najmanje tri kulture sjećanja, koje su, uz vjersku pripadnost, ključni konstituenti nacionalnih identiteta.

- Na ta tri različita sjećanja, međusobno konfliktna i protivrječna, nastavljaju se tri samointerpretacije, a na njima tri političke volje. Uz već poznati sindrom “narcizma malih razlika”, o tri veoma slična i bliska naroda koji krvlju crtaju granice između sebe da bi naglasili svoju različitost, postoje i različiti mitovi o autohtonosti, a naposlijetku iz istorijskih iskustava do danas očigledna su nam i stalna miješanja i podstrekivanja međusobnih sukoba izvana, motivisana interesima stranih sila - kaže Vuković.

Pod ucjenom

Josip Pejaković kaže da je tragedija ovog prostora i to što se nikada neće saznati pravi broj ljudi koji su “nestali”.

- Mi smo svi pod izvjesnom ucjenom ovdje. Većinu u ovom društvu čine ovi o kojima sam prethodno pričao, njihova djeca, nasljednici i istomišljenici. Nekih minornih deset odsto na čitavom bivšem jugoslovenskom prostoru misli svojom glavom. Ostalo je sve amorfna masa, koja je zaluđena, izgubljena, siromašna, nikakva. A oni na vlasti u tome uživaju i žive od onoga što su u tim nesrećama sami stekli kao ratni profiteri, narko-dileri i druga sredstva do kojih dolaze - ističe Pejaković.