Nema gorih ljudi od onih koji se protive prosvećenju i obrazovanju naroda. Takvi, da mogu, i sunce bi ugasili, govorio je svojevremeno Dositej Obradović, pisac i prosvjetitelj, čovjek od čije smrti ove godine obilježavamo 210 godina, a riječi iz njegovih djela odzvanjaju poput upozorenja i u sadašnjosti.

Začeti buđenje i početi preporod u narodu nije lak poduhvat, a iz korijena onoga što je on započeo radom na prosvjećivanju, protkanom idejama racionalizma, vođen većim idejama o napretku, nije lako održati plod. Od početaka do danas prošla su dva vijeka, a ovo vrijeme govori da korijenje u nekim sferama još nije stiglo do cvijeta, a kamoli do ploda. Kultura, prosvijećenost i umjetnost prečesto bivaju smještane sa strane, za njih se uglavnom pojedinci trzaju i junački bore, u svim vremenima napretka i razvoja svijeta. No, koliko god drugi okretali glavu, baš kultura, umjetnost, čuvanje pismenosti i jezika jesu temelji naroda, koje treba samo još više uzdizati, kakva god vremena bila.

Dositej Obradović svojim radom i pisanjem u svom vremenu dao je svojevrsni podsticaj i usmjerenje ka boljitku na tom polju. Vjerovao je u moć razuma i nauke. Bio je filozof, pedagog, koji je rođen kao Dimitrije Obradović, a ostao poznat po monaškom imenu Dositej. Bio je srpski ministar prosvjete i jedna od najvažnijih ličnosti u srpskoj istoriji kraja 18. i početka 19. vijeka.

- Ljubezni srpski narode, nemoj ti meni za zlo primiti što ja neka naša zloupotrebljenija obličavam, vreme je već, za živoga Boga, vreme da počnemo slobodnije i razumnije misliti! Dokle ćemo tuđe pogreške osuždavati, a naše sakrivati i opravdavati? Niko se neće va vek veka ispraviti i poboljšati druge ukoravajući - naveo je u svom najpoznatijem djelu “Život i priključenija”, a napisao je i “Sovjete zdravago razuma”, “Sobranije”, “Pismo Haralampiju” i “Basne.

Upotreba narodnog jezika u književnosti, vaspitanje mladih, skidanje omči zaostalosti, oslobađanje žena potčinjenosti u skladu s naprednijim idejama, bila su samo neka od njegovih promišljanja, koja je moguće uočiti u navedenim djelima. Radio je kao ministar prosvjete u Srbiji, organizovao je Veliku školu u Beogradu, putovao je svuda po Evropi i gdje god došao širio svoje ideje. Glavna namjera njegovog rada bio je napredak u svakom smislu. Narod je pozivao na prihvatanje kultura, na upoznavanje drugih, a cijenjenje svoga.

Smatra se da je njegov rad zaslužan za pokretanje i stvaranje prave nacionalne književnosti - kidao je ustaljene i jednolične okove tradicije i usmjeravao pismenost i pisanje ka modernijim tokovima.

Svoja znanja o nauci, filozofiji i književnosti htio je da učini dostupnim svim ljudima, jer je smatrao da tako treba da bude te da samo učen čovjek može da bude prosvijećen čovjek.