Od Prebilovaca do „Lore“ – „Skup je metak za četnika“

- Molio sam ih za smrt. Molio sam ih kao Gospoda Boga da me ubiju. Ne, kažu, skup je metak za četnika. Govorili su: Vi četnici treba da patite - svjedoči Miroslav Čučak za Memorijalni centar Republike Srpske, prisjećajući se šest mjeseci provedenih u hrvatskim logorima 1992. godine.

Zarobljen je u proljeće te godine, nakon čega je prošao kroz logore Gabela, Metković i Opuzen, a potom i splitsku „Loru“, gdje su, kako kaže, preživljene najteže torture. Posljednja stanica njegovog zarobljeništva bio je zagrebački logor „Kerestinac“.

- Lancima su me vezali za vrat i vukli čitav dan, sve dok sa mene nisu spale i posljednje krpe. To je satanizam. Bio sam profesionalni vojnik, ali tako nešto nikada ne bih učinio ni najvećem neprijatelju. Nikada. Krsta mi časnoga i Svetog Vasilija Ostroškog, nikada - govori Čučak.

Za njega je svaki dan u zarobljeništvu bio borba za goli život.

- Sat u logoru traje sto godina, jer samo čekaš smrt. Ne znaš da li će te ubiti, zaklati nožem ili udariti maljem u glavu.

O logoru „Lora“ govori kao o mjestu na kojem ljudski život nije imao nikakvu vrijednost.

- Lora je bila najgori logor na prostorima bivše Jugoslavije, u srcu 'civilizovane Evrope'. Logor smrti, crna Lora. Mi smo tamo bili samo prašina – ima te, nema te.

Sudbina porodice Čučak obilježena je stradanjem kroz generacije. U jame kod Prebilovaca bačeno je 14 članova porodice Čučak, a tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata život je izgubilo još sedmoro njegovih srodnika, sa očeve i majčine strane.

Nakon šest mjeseci zarobljeništva, Miroslav Čučak oslobođen je u razmjeni 14. avgusta 1992. godine. Poslije oporavka nije odustao od borbe. Ponovo je obukao uniformu i kao pripadnik Vojske Republike Srpske ostao na ratištu do završetka rata.

Bradina, Musala, Čelebići  – stradanje porodice Kuljanin u Konjicu

Zoran Kuljanin, potomak najstradalnije srpske porodice sa područja Konjica i bivši logoraš, nosi dvostruki teret rata – lično stradanje i gubitak najbližih. Golgotu u Bradini preživio je pukim sticajem okolnosti, a u napadu na selo, maja 1992. godine, izgubio je brata Gorana Kuljanina, strica Draga Kuljanina i njegove sinove Milenka i Gojka, kao i braću od tetke Zdravka Živaka i Spasoja Mrkajića.

Zoran je 2. juna 1992. godine, zarobljen i odveden u logor Čelebići.

- Svakodnevne torture smo preživljavali. Logoraši su prebijani, mučeni i danima ostavljani bez hrane. Nakon nekog vremena prebačen sam u Musalu, kod Konjica. Nakon toga, u Trnovo. Bilo je katastrofalno. Bili smo u nekom policijskom skladištu. Jednu noć su došli Mudžahedini...strašno je bilo.

U logorima je Zoran proveo četiri mjeseca. Sjeća se da je u trenutku bio bez utjehe, bez nade, samo poslednji atomi snage u borbi za preživljavanje.

- Jedno sam se jutro probudio, ispred mene je ležao mrtav čovjek. U Čelebićima je, u periodu mog boravka, ubijeno najmanje 5 ljudi. Samo uđu u prostoriju i udaraju nas.

Foto: memorijalni-centar.rs

Početkom septembra 1992. godine, Zoran je razmijenjen i pušten na slobodu.

Danas ističe da je njegova porodica Kuljanin najstradalnija srpska porodica sa područja Konjica, iz koje je život dalo 42 člana. Sjećanje na tri logora kroz koja je prošao, nosiće kao najdublju životnu ranu. Istovremeno ukazuje da zločini počinjeni nad Srbima još uvijek nisu dobili odgovarajući sudski epilog.

- Veliki je značaj što danas imamo Republiku Srpsku, da se naša djeca ne boje, da žive na svom. I da više nikad ne bude ratova, da omladina ne gine - zaključuje Zoran Kuljanin u svjedočanstvu za Memorijalni centar Republike Srpske.

Čast Slijepčevića - očev izbor, sinovo nasljeđe

"Republici Srpskoj je bio potrebniji. General ga je pitao: 'Zašto ideš iz Užica? Pa ti ne znaš ni da ratuješ?' Tata je samo odgovorio: 'Guliću krompir ako treba, samo da budem koristan.'“

Ovim riječima Dobroslav Slijepčević započinje priču o svom ocu, majoru Draganu Slijepčeviću – oficiru koji je početkom rata, iako je bio van neposrednih borbenih dejstava u Srbiji, dobrovoljno zatražio da se vrati u Republiku Srpsku. Vjerovao je da je njegovo mjesto uz svoj narod i nije odustajao od sna da se Srbi jednog dana vrate na lijevu obalu Mostara.

Dragan Slijepčević bio je vojni meteorolog. Sa porodicom je živio u Mostaru, sve do početka rata.

- Kada se sjetim djetinjstva, prvo se sjetim tate. Mora, Bune, putovanja kod mamine porodice u Podgoricu. Dok je on bio tu, sve je bilo sigurno.

Početkom 1992. godine Dragan je prekomandovan u Ponikve kod Užica. Poslije pet mjeseci donio je odluku da se vrati u Republiku Srpsku i priključi Vojsci Republike Srpske. Kao načelnik Druge lake pješadijske brigade Hercegovačkog korpusa raspoređen je na Borke, a nedugo zatim pridružila mu se i porodica.

- Kao dijete nisam bio svjestan da živimo nadomak ratišta - priča Dobroslav, koji je upravo na Borcima i sam osjetio surovost rata.

Foto: memorijalni-centar.rs

- Brat i ja smo izašli ispred vile. Odjednom – zujanje u ušima. Ne vidim ništa. Majka vrišti. Žuta majica na meni bila je sva krvava. Granata je pala nadomak mene, pogodilo me je više gelera. Kako sam ostao živ, ni danas ne znam.

Nešto kasnije, 27. septembra 1994. godine, major Dragan Slijepčević poginuo je na Kiseru kod Boračkog jezera od gelera neprijateljske granate.

- U svemu mi je nedostajao. Kad treba da izabereš školu, zanimanje, kad dođu prve ljubavi... Moja majka je ostala sama sa troje djece. Sestra je imala samo tri mjeseca kada je tata poginuo.

Dobroslav svoje životno iskustvo pretvara u poruku koju prenosi mladima.

- Mir je najvažnija stvar. Rat ostavlja ožiljke za čitav život. Ali sam ponosan na svog oca. Nije morao da dođe iz Užica u Republiku Srpsku, a došao je. Vjerovao je da je njegovo mjesto uz svoj narod. Da je ostao po strani, to ne bi bilo ni ljudski, ni moralno, ni časno. Ponosan sam što sam njegov sin.

Danas Dobroslav Slijepčević vodi Trebinjsku gimnaziju. Od oca je naslijedio ljubav prema fizici i matematici, a od djeda Dobroslava, učitelja po kojem je dobio ime, ljubav prema prosvjeti. Tako su Slijepčevići, kroz tri generacije, ostali vjerni istim vrijednostima – znanju, odgovornosti i službi svom narodu.

Svjedočanstvo za Memorijalni centar Republike Srpske u Trebinju je ostavila i Milenka Brstina, kojoj su u junu 1992. godine, u razmaku od svega dva dana, nestali suprug Slavko Brstina, djever Boro Brstina i rođak Saša Brstina. Slavko i Saša nestali su 15. juna na području Bune kod Mostara, dok je Boro nestao dan kasnije, 16. juna, na istom području. Njihova sudbina ostala je jedna od najtežih ratnih tragedija porodice Brstina.

Foto: memorijalni-centar.rs

I sudbinu porodice Ninković obilježio je gubitak. Sjećanje na oca Ratka Ninkovića, pripadnika Vojske Republike Srpske, koji je stradao 12. maja 1992. godine u Konjicu, podijelio je njegov sin Slavko. Za Memorijalni centar, ostavio je i svjedočanstvo o stradalom stricu i dva rođaka.

Foto: memorijalni-centar.rs

Snimanje prvih svjedočanstava u Trebinju, koja će biti dio jedinstvene audio-vizuelne baze Memorijalnog centra Republike Srpske, realizovano je u saradnji sa Boračkom organizacijom grada Trebinja i Udruženjem Konjičana Republike Srpske.

Predsjednik Boračke organizacije grada Trebinja Pero Vuković izjavio je da njegovanje kulture sjećanja ima nemjerljiv značaj za srpski narod, jer istorija svjedoči o teškim stradanjima kroz 19. i 20. vijek.

- Zato je ono što radi Memorijalni centar Republike Srpske izuzetno važno. Živa riječ, zabilježena u svjedočanstvima ljudi koji su preživjeli ratne strahote, ostaje trajno svjedočanstvo vremena. Ona ne poziva na mržnju, već na pamćenje, istinu i oprez - poručio je Vuković.

On je podsjetio da je u Odbrambeno-otadžbinskom ratu Trebinje podnijelo veliku žrtvu i da je 260 porodica izgubilo svoje najmilije, dok je više od 800 boraca ranjeno ili je dalo dijelove svoga tijela braneći Republiku Srpsku. Takođe, Trebinje je danas jedno od najvećih središta u kojem žive raseljeni Srbi sa područja Konjica i sjedište je Udruženja Konjičana Republike Srpske.

Memorijalni centar Republike Srpske poziva sve koji su izgubili članove porodice ili su preživjeli stradanja da podijele svoja svjedočenja, kako bi sjećanje na žrtve bilo trajno sačuvano.

Svi koji žele da ostave svoje svjedočenje mogu se obratiti putem imejl adrese kontakt@mcrs.vladars.rs ili na broj telefona 051/222-999.