Srpskom književniku Ivi Andriću je na današnji dan 1961. godine uručena Nobelova nagrada za književnost, koju je primio na svečanosti u Stokholmu pred 700 zvanica i švedskom kraljevskom porodicom u dvorani Koncertne palate Švedske akademije.

Bilo je to visoko priznanje piscu koji je romanima "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Prokleta avlija" i nizom drugih djela prikazao svijetu do tada manje poznate ljude i sudbine sa balkanskog područja.

Nobelov komitet obrazložio je nagradu "epskom snagom kojom je Andrić oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje".

Andrić se besjedom "O priči i pričanju" zahvalio za priznanje.

Istovremeno, u besjedi u ime Nobelovog komiteta navedeno je: "Andrić nosi u sebi mnogo nježnosti za ljude, ali ne uzmiče pred strahotama, niti pred nasiljem, koje u njegovim očima potvrđuje stvarnost zla.

On je pisac koji je majstor jednog sasvim ličnog, originalnog kruga motiva.Andrić otvara jednu dosad nepoznatu stranicu svjetske hronike i obraća nam se iz dubine napaćene narodne duše Južnih Slovena".

Nagradu od milion dolara dobijenu osvajanjem Nobelove nagrade Andrić je poklonio za razvoj bibliotekarstva u BiH.

Ivo Andrić je prvi, i za sada jedini, dobitnik Nobelove nagrade za književnost na ovim prostorima.

Na dan godišnjice uručenja Nobelove nagrade Ivi Andriću, donosimo odlomak iz romana "Na Drini ćuprija".

"Već je šesta godina prošla od posljednjeg kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lahak i bogat; bez teškoća je nađen potreban broj zdrave, bistre i naočite muške djece između desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji sakrivali djecu u šumu, učili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odijevali ih u dronjke i puštali u nečistoći, samo da izbjegnu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili rođenu djecu, sjekući im po jedan prst na ruci.

Izabrani dječaci otpremani su na malim bosanskim konjima u dugoj povorci dalje. Na konju su bila dva pletena sepeta, kao za voće, sa svake strane po jedan, i u svaki sepet stavljen je po jedan dječak i sa njim mali zavežljaj i kolut pite, posljednje što nosi iz očinske kuće. Iz tih sepeta, koji su se jednomjerno klatili i škripali, virila su svježa i preplašena lica ugrabljenih dječaka. Neki su mirno gledali, preko konjiskih sapi, što je moguće dalje u rodni kraj, neki su jeli i plakali u isto vrijeme, a neki su spavali, sa glavom prislonjenom uz samar.

Na izvjesnom odstojanju od posljednjeg konja u ovom neobičnom karavanu, išli su raštrkani i zadihani, mnogi roditelji ili rođaci ove djece, koja se odvode zauvijek da u tuđem svijetu budu obrezana, poturčena i da, zaboravivši svoju vjeru, svoj kraj i svoje porijeklo, provedu život u janjičarskim odama, ili u nekoj drugoj, višoj službi Carstva. To su bile većinom žene, ponajviše majke, babe i sestre otetih dječaka. Kad bi se suviše približile, agine suharije bi ih rastjerivali udarcima svojih bičeva, nagoneći na njih konje uz glasno alakanje. One bi se tada razbježale i posakrivale u šumu pored puta, ali bi se malo poslije opet skupljale iza povorke i naprezale da suznim očima još jednom ugledaju iznad sepetke glavu djeteta koje im odvode. Naročito su uporne i nezadržive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gdje staju, razdrljenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapijevale su i naricale kao za pokojnikom , druge su raspamećene jaukale, ... obnevidjele od plača nalijetale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: "Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?" Neke su pokušavale da razgovijetno dozovu svoga dječaka i da mu daju nešto od sebe koliko može da stane u dvije riječi, neku posljednju preporuku ili opomenu za put.

- Rade, sine, nemoj majke zaboravit'...

- Ilija! Ilija! Ilija! - vikala je druga žena, tražeći očajno pogledom poznatu, dragu glavu, i ponavljala je to neprestano kao da bi htjela da djetetu usiječe u pamet to ime koje će mu već kroz koji dan zauvijek biti oduzeto.

Ali put je dug, zemlja tvrda, tijelo slabo, a Osmanlije moćne i nemilosrdne. Malo po malo te žene su zaostajale i zamorene pješačenjem, gonjene udarcima, jedna prije druga poslije, napuštale bezizgledan napor. Ovdje, na višegradskoj skeli, morale su da zastanu i najupornije jer ih na skelu nisu primali a preko vode se nije moglo. Tu su mogle mirno da sjede na obali i plaču, jer ih niko više nije gonio. Tu su čekale kao okamenjene i neosjetljive za glad, žeđ i studen, sve dok ne bi na drugoj obali rijeke još jednom ugledale otegnutu povorku konja i konjanika kako zamiče ka Dobrunu, i u njoj još jednom naslutile rođeno dijete koje im gine iz očiju."