Među najvećim humanim gestovima uvijek je bilo dati krv za poznatog, a posebno za nepoznatog. Radoje Kojić (70) iz Rogatice darivao je kroz redovne akcije Crvenog krsta, a nerijetko, ako je trebalo na poziv prijatelja ili poznanika, i vanredno više od stotinu boca tečnosti koja život znači.

Sve je počelo, ističe Radoje ili­ Dule kako ga mnogi i poznaju, 1973. godine kada je kao vojnik u Jaša Tomiću na tadašnjoj jugoslovensko-rumunskoj granici prvi put darivao krv.

- Iako sam bio mlad i zdrav, bilo je malo strepnje pa i doza straha. Sve je ubrzo nestalo i ja zadovoljno obavih ovaj prvi humanitarni korak. Ponovio sam to još jednom za vrijeme boravka u vojsci i nastavio odmah po odsluženju vojske i zapošljavanja u Gradskom saobraćajnom preduzeću u Sarajevu kao vozač tramvaja, te kasnije kao visokokvalifikovani vozač autobusa skoro 20 godina - prisjeća se Kojić.

Nijedna akcija darivanja krvi organizovana u preduzeću, ali i mimo nije prošla bez njega.

- Prema mojoj evidenciji, koja možda i nije najbolja, jer bi mogla da bude i dolje i gore, dao sam krv oko 120 puta. Nažalost, moja predratna knjižica davaoca krvi ostala je u stanu u Sarajevu koji sam, da bi izvukao živu glavu, praznih ruku morao napustiti tokom rata - kaže Kojić.

Po dolasku u Rogaticu priključio se Vojsci Republike Srpske i nastavio sa darivanjem krvi.

- I tako iz godine u godinu do 2019. godine kada su mi ljekari ovdje u Rogatici, zbog godina života, zabranili da dalje dajem krv. Međutim, i sada pod “zabranom” ako zatreba, na moju odgovornost, daću krv mlađoj osobi, majci sitne djece ili nekom iz porodica poginulih boraca - kaže Kojić, koji je ratni vojni invalid.

U znak zahvalnosti dobio je plaketu Crvenog krsta za 75 darivanja, a tu je i diploma i zahvalnica koju je dobio kao dobrovoljni davalac.

- Ono što mi sada, nakon toliko godina i darivanih litara krvi, pomalo smeta je činjenica da smo mi stari davaoci pomalo zaboravljeni. To je nepravda i loša poruka mlađim generacijama koje bi eventualno pošli našim stopama u darivanju krvi. Ja njima ipak poručujem - darujte krv i zbog vašeg zdravlja i činjenice da nema humanijeg gesta u miru od darivanja krvi radi spasavanja nečijeg života - poručuje Kojić.

Sreća

Radoje Kojić kaže da je srećan i zadovoljan kada sretne Zorku Racković iz sela Obadi kod Borika koja ga zove bratom, jer joj je dao krv kad je bilo pitanje života ili smrti.

- Pobijedili smo smrt,  rekli su doktori, mojih 300 ili 400 grama krvi i ona je i danas živa, a meni hvala Bogu ništa ne fali. Ponosno “gazim” moju 70-tu - rekao je Kojić.

Autor: Sreten Mitrović