U godini kada se obilježavaju tri decenije od egzodusa Srba iz Sarajeva, istoričar Svjetlana Samardžija u razgovoru za Srnu podsjeća na Rajka Kušića, komandanta legendarnih "Lavova" i svjetskog asa u džudou čije je biće ispunjavao osjećaj za pravdu i dužnost prema pragovima predaka, iako je imao cijeli svijet pod nogama.

- Pričaju mi kako je Rajko bio spoj nespojivog. Čelične snage svjetskog šampiona i duše mekše od romanijske mahovine. Kao kumče čovjeka koji je bio svjetski as u džudou, a potom komandant legendarnih `Lavova`, često razmišljam o trenutku kada je svjetsku slavu i sportske aplauze zamijenio za maskirnu uniformu i miris baruta na romanijskim proplancima - navodi Samardžija.

RAJKOV ROMANIJSKI KOD BIO JAČI OD SVEGA

Ona kaže da Rajko to nije morao da učini jer je tada imao cijeli svijet pod nogama, ali je bio vođen romanijskim kodom i srcem, što se ne kupuje medaljama.

- Ono što ga je činilo šampionom u sportu učinilo ga je i zaštitnikom svog naroda. Osjećaj za pravdu i dužnost prema pragovima predaka ispunjavali su njegovo biće - ističe Samardžija.

Ona podsjeća da je po izbijanju ratnih sukoba Rajko bio mobilisan u Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, gdje je ostao do smrti na funkciji zamjenika komandanta Centra javne bezbjednosti Pale.

Samardžija kaže da bi njegov ratni put od zarobljeništva u Sarajevu do velikog borca mogao svima da bude vodilja časti i poštenja.

- Moj kum Rajko Kušić za mene nije bio samo svjetska legenda u džudou niti neustrašivi komandant `Lavova`, bio je i ostao ona nevidljiva tvrđava koja stoji iza mojih leđa. Često zamišljam taj naš susret koji nikada nije dočekan. Zamišljam čovjeka čija je snaga bila u rukama, a dobrota u pogledu. Čovjeka koji se iz sportskih dvorana svijeta vratio na romanijske visove, ne da traži slavu, jer ju je već imao, već da brani kućni prag i svoj narod - priča ona.

"LAVOVI" - ŠTIT SARAJEVSKO-ROMANIJSKE REGIJE

Samardžija napominje da njegovi "Lavovi" nisu bili samo jedinica, već štit Sarajevsko-romanijske regije i preteča Prvog odreda specijalne brigade policije Jahorina.

- Danas stojim ovdje, ne samo kao potomak, već kao tvoj zavjet. `Lavovi` su svojom hrabrošću ispisali granice naše slobode, a ti si svojim kumstvom zapečatio moj put - kaže ona.

Njegovi saborci, ističe, pričaju da je Rajko vodio bitke ličnom hrabrošću i u tom strašnom ratnom vihoru ostao čovjek, toliki da je njena majka, noseći je u naručju te kobne 1992. godine, vidjevši njega, osjećala da će sve biti kako treba, da im uz njega ne može biti ništa.

- Dobroćudni div koji je za svakoga imao lijepu riječ i razumijevanje i poštovanje. Njegova sportska borbenost, patriotizam išli su ispred svega. Među prvima je stao u odbranu svog naroda. Smjenjivale su se bitke za Trebević, Jahorinu, Šekoviće..., a Rajko na čelu svoje brigade. I ranjen je predvodio svoju jedinicu ne dozvoljavajući neprijatelju ni pedlja naprijed - govori Samardžija.

Foto: srna.rs

VEZA SA VISOKIM DEČANIMA I OCEM TEODOSIJEM

Ona ističe da je mnogima danas možda čudno kako je jedan takav ratnik, čije je ime ledilo krv neprijatelju, pronalazio mir u ispovijesti kod tadašnjeg igumana dečanskog, a današnjeg Njegovog visokopreosveštenstva mitropolita raško-prizrenskog Teodosija.

- Za one koji ga nisu poznavali, to je možda enigma. Za nas koji nosimo njegov blagoslov, to je jedina logična istina. On je vjerovao djelom i tišinom - kaže Samardžija.

Ona podsjeća na priču da je njen kum iz vreline fronta i prašine borbe znao da u porodičnoj kući satima priča sa igumanom, spusti svoje ratničko breme i pred duhovnikom isplače tugu za svakim izgubljenim saborcem.

- Ta veza sa Visokim Dečanima i ocem Teodosijem bila je njegova duhovna kotva. Tražio je hrišćanski smisao tamo gdje ga je bilo najteže naći – u ratu. Dok je svijet u njemu vidio lava, on je pred Bogom bio smjerno jagnje, svjestan da je svaka sila prolazna, a samo Božija vječna. Često zamišljam te razgovore svjetskog šampiona i dečanskog monaha - navodi Samardžija.

U toj tajanstvenoj vezi, ističe ona, leži ključ ličnosti Rajka Kušića, koji nije branio Romaniju iz mržnje prema drugima, već iz ljubavi prema svetinjama i svom narodu, i to onim unutrašnjim mirom koji je iguman Teodosije donosio iz svetih Dečana.

- Tri decenije kasnije, pominjem vladici Teodosiju čije sam kumče, a on me sa osmijehom blagosilja ističući ono što sam mnogo puta slušala od blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija: `Na žrtvi sarajevskih Srba nikao je korijen iz kojeg je izrasla Republika Srpska, vi možete sve!`. Nakon tri decenije preda mnom poju dečanski monasi, stojim kraj stuba i gledam na freskama Božije ratnike, van ovih zidina je raspeto Kosovo i čini se da nije slučajno što je istorija izabrala dva uzastopna datuma koja obilježavaju progon Srba sa Kosova i Metohije i egzodus Srba iz Sarajeva - kaže Samardžija.

Tog 16. marta 1996. godine izašli su Srbi sa Grbavice u rukama noseći osveštan krst i zvono za hram Svetog Aleksandra Nevskog koji nikada nije izgrađen, podsjeća ona, da bi, nakon osam godina, 17. marta 2004. godine, na Kosovu i Metohiji uslijedio progon srpskog naroda.

- Između sarajevskog snijega i kosovskog plamena stoji nepokolebljiv duh naroda koji zna da se otadžbina ne mjeri kvadratima, već svetinjama koje nosimo u sebi - poručuje Samardžija.