- Čudne su ljudske sudbine. Moj primjer za to je najbolji. Rođen sam 24. aprila 1932. i cijeli život sam se borio, radio sve i svašta i na kraju dođoh u situaciju da se sam o sebi ne mogu da brinem - priča ovaj vremešni Rogatičanin koji je došao u dom nakon smrti supruge Koviljke.

Sinovi Zoran i Slobodan te kćerka Zorana dolazili su i obilazili ga, zvali ga kod sebe u Srbiju, ali on kaže da je izabrao da pozne godine provodi sa svojom generacijom, oživljavajući priče iz mladosti.

- Međusobno se razumijemo i vraćamo sjećanja na vrijeme kad smo bili mladi - priča Rajko koji je penziju zaradio gradeći i održavajući puteve.

Životni put mu je, priča, bio trnovit, a kaže da nikad neće zaboraviti da je kao dječak slučajno izbjegao poznati ustaški pokolj Srba u Starom Brodu i Miloševićima na Drini u proljeće 1942. U ovim godinama najteže mu pada što je većina njegovih prijatelja otišla tamo odakle se, kako kaže, ne vraća.

- Teško sam podnio odlazak supruge, a nema ni većine mojih drugara i raje sa kojom sam, Boga mi, uz piće znao i zoru dočekati. Ostavili su me da tražim nove prijatelje. Našao sam ih ovdje u domu staraca i okupio na ovoj mojoj maloj svečanosti - rekao je Rajko.