Prva generacija gimnazijalaca u istoriji u Rogatici započela je školovanje u školskoj 1969/1970, a okončala 1974. godine. Upisano je 45 učenika i u redovnom roku maturiralo  32.

Među nama, iz ne znam kojih raloga, malo je bilo odličnih – koliko se sjećam četvoro, i što je zanimljivo većina nas je nastavilo školovanje studiranjem, najčešće u Sarajevu, i postali akademski obrazovani i odmah dobili posao u rogatičkoj privredi, koja je tada bila  u vrtoglavom usponu, i društvenim djelatnostima. Manji dio nas je otišlo u druga mjesta, najčešće radi ljubavi, udaje ili ženidbe - rekao je Tomislav Batinić koji je bio jedan od inicijatora susreta maturanata iz te prve generacije gimnazijalaca, upriličen u subotu u Rogatici.

Nakon minute ćutanja u čast onih kolega koji su umrli ili ih je odnio posljednji rat, izvršena je prozivka prisutnih. „Glumeći“ razredne starješine, to su obavili Tomislav Batinić i Rade Jovanović. Došlo se do broja 19, među kojim je najviše onih koji žive kao porodični ljudi u Rogatici, a nemali broj je i onih koji žive, već i kao penzioneri u drugim mjestima.  Samo u Beogradu ih je skoro 10, a da se ne govori o Sarajevu, pa i van teritorije bivše SFRJ.

Podsjećajući na gimnazijske dane, jedan od organizatora ovog susreta Rade Jovanović rekao je „da godine prolaze, ali mi ostajemo mladi i svježi u našim sjećanjima."

- Ne mogu se tek tako zaboraviti dani i godine kad smo trčali za boljom i većom ocjenom i diplomom, ali i prvom ljubavi i maštali „šta ću biti kad završim započeto školovanje, rekao je on.

Uz podsjećanje na žive i one koji su otišli na onaj svijet, bivši maturanti su se prisjetili i svojih profesora, pa su tako spomenuta imena direktorke škole Fahrije Urošević, Radovana Pejčinovića, Smajila Vesnića, Joze Bošnjaka, Ružica Marjanović i Krivokuća, Vlade Guslova, Ljubiše Jovanovića, Mihajla Azdejkovića i dosta drugih koji  su umnogome zaslužni što je ova prva generacija uspjela i na poslovnom i u ličnom životu.

Prisjetili su se bivši maturanti i onih koji više nisu među živim. Ko će, rečeno je, zaboraviti Stojanku i Stanku Pereula, Damiru Šetić, Radinku Vojinović, Dragu Ćebiča, Radenka Mihajlovića Cara, Sakiba Čolića, Kristrinu Gavrilović ili Lazara Veselinovića.

Evocirana su sjećanja na zgode i nezgode iz školskih klupa. Rade Jovanović i ovoga puta nije propustio priliku da na svoj poznati način, imitiranjem, podsjeti na neke školske drugove  drugarice, a nije štedio ni bivše profesore.

Piše: Sreten Mitrović