Prota Mateja bješe neposredni učesnik i savremenik svih tih događaja i procesa koji su vodili ka stvaranju slobodne novovjekovne srpske države. Bio je jedan od organizatora Prvog ustanka, vojvoda, diplomata, sudija, zakonodavac, državnik, ali i književnik i hroničar tog vremena.

Mateja je istaknuti predstavnik čuvene porodice Nenadovića, koja je u istoriji Srbije ostavila dubok i neizbrisiv trag. Rođen je 26. februara 1777. godine u Brankovini kod Valjeva. Njegov otac, obor knez Aleksa, bio je jedan od najviđenijih, ako ne i najviđeniji Srbin, posljednjih decenija 18. vijeka i odlikovani učesnik austrijskog frajkora sa činom oberlajtnanta. Majka mu se zvala Jovana ili Jovanka, od roda Đelmaševića iz Gvozdenovića. Upravo je umni i vispreni Aleksa, čovjek velikog iskustva, svojim mudrim savjetima presudno uticao na formiranje snažne i impresivne Matejine ličnosti. 

Međutim, zalud bi bila sva očeva mudrost da njegove riječi nisu kao sjeme padale na plodno tlo prirodne nadarenosti njegovog inteligentnog sina. Stoga mu otac i namijeni sveštenički poziv, videći sinovo pronicljivo rasuđivanje, ali i izraženu notu ozbiljnosti i uljudnosti. Tako ga odmah usmjeri ka školovanju, jer u Beogradskom pašaluku tog doba bijaše jako mali broj pismenih ljudi, a o nekom solidnijem obrazovanju ni govoriti se nije moglo. 

Knjigu je počeo učiti kod popa Stanoja, a zatim tokom izbjeglištva po Sremu, gdje Aleksa prebaci čeljad tokom Kočine krajine (bune). Do svoje šesnaeste godine već se Mateja solidno obrazovao, kada ga i zapopi "dobri vladika" Joakim, koji mu dvije godine kasnije dodijeli i čin prote iz obzira i poštovanja prema njegovom ocu. Mateja je tada bio jedan od najobrazovanijih sveštenika u Srbiji i odmah je počeo uvoditi red u crkvenim poslovima kako je vidio u Sremu, što narod pozdravi. Sve je kod Mateje išlo nekim ubrzanim slijedom stvari. Već u sami osvit 19. vijeka zagaziće u vrtlog istorije kad ga otac upućuje u tajne pripreme ustanka, a koji će neminovno izbiti zbog teškog zuluma dahija koji se i od sultana u Stambolu oturiše. 

Pod izgovorom da ide kupiti mantiju i ćurak kod čuvenih sarajevskih Srba, terzija i ćurčija, prota u gradu na Miljacki o Đurđevdanu 1803. vodi pregovore sa narodnim prvacima o opštem ustanku hrišćana protiv osmanske uprave. On o tome kasnije nije puno pričao, kako te ljude ne bi izložio odmazdi, jer je turska uprava u Bosni ostala još zadugo. Međutim, zna se da je vladika sarajevski Venedikt Kraljević bio upućen u to, kao i da je s njim u vezi bio Jovan Jančić - Sarajlija, majstor puškar, koji 1809. podiže bunu u okolini Gradiške. Ne treba zaboraviti da su i desetine Sarajlija učestvovale u Karađorđevoj vojsci, dok su bogati trgovci slali Voždu ozbiljne priloge za nabavku džebane.

Lukav u nevolji

Uskoro i buknu taj očekivani ustanak i to na vrlo tragičan način za samog Mateju. Naime, u čuvenoj sječi knezova njegovog oca Aleksu, zajedno sa Ilijom Birčaninom, 23. januara 1804. u Valjevu posiječe Mehmed-aga Fočić. Prota se odmah odmetnu od kuće i na vijest o ustanku u Šumadiji poče da podiže na oružje čitav valjevski kraj, zajedno sa 12 godina starijim stricem Jakovom. Na visu iznad Brankovine 27. februara pobode trobojni krstaš bajrak, pod koji se istog dana okupi oko 700 ustanika. Videći tanku opremljenost te svoje vojske, prota komandu predade Jakovu, a on odmah pređe u Zemun, gdje za svoj novac poče kupovati džebanu i oružje. 

Kad u Zemunu zateče Del-Ahmeta, sina vezira Hadžimustafa - paše, kojeg su dahije još 1801. pogubile, mudro odluči da ga povede sa sobom. On mu posluži kao dokaz da je buna uperena protiv odmetnutih dahija, a ne protiv legalne turske vlasti i tako ohrabri jedan dio Srba, koji se na početku kolebao. Iz istih razloga po narodu širi priču kako je sultan Karađorđu poslao ferman da udari na janjičare. Nevolja čovjeka svačem nauči pa će i kasnije u par navrata pribjeći istom lukavstvu kao onda kad je dopremio u Austriji kupljene topove, a proširio glasine da je to poklon samog cara Franca, koji želi da to zbog Turaka ostane tajna. Naravno, sve je činio s namjerom podizanja morala kod vojske i jednog dijela naroda koji je skoro izgubio nadu u izbavljenje iz teškog ropstva, ljute bijede i zuluma.

U prvim godinama ustanka prota komanduje dijelom jedinica pri oslobođenju Valjeva, Šapca, Karanovca (Kraljeva), Užica i Smedereva, a potom i samog Beograda. Istače se komandnom umješnošću u boju na Mišaru, kad sa svojim odredom iznenada udari u leđa neprijatelju. Kako Jakov bijaše ranjen, 1807. komandu cijele zapadne vojske preuze prota Mateja. Međutim, već je bio na svoja pleća uprtio i teret predsjednika Praviteljstvujušćeg sovjeta (ustaničke vlade) od 1805. do 1807, a član će mu ostati sve do 1811. To bijaše potvrda koliko su narodne vođe cijenile njegovu razboritost i slobodarsko pregalaštvo. 

Sa punom istorijskom svijesti o značaju tog zadatka, razuman i pribran, ulagao je mnogo takta i pameti da bi se sačuvalo nasušno potrebno jedinstvo u uslovima gloženja prijekog vožda i nekih plahovitih neposlušnih vojvoda. Znao je da bi u protivnom propast ustanka bila gotova stvar. Poseban teret je bila voždova netrpeljivost prema njegovom stricu Jakovu, koji je jedno vrijeme odbijao da prihvati Karađorđevo starješinstvo, smatrajući sebe nešto višim zbog porodičnog prestiža. A uz sve to trebalo je postaviti i upravu sa sudovima u oslobođenim nahijama. On vrijedno radi na uspostavi popečiteljstava (ministarstava) i sudstva, a predlagač je i prvog kaznenog zakona u ustaničkoj Srbiji.

Pa ni sve to ne bijaše dosta, već mu vožd i vojvode, videći njegovu intelektualnu snagu i besjednički dar, odrediše da putuje daleke pute ne bi li našao kakve saveznike i pomoć ustanku, materijalnu ili političku. Tokom čitave jedne decenije prota je preduzimao mnoge diplomatske misije, a prva bijaše kada se 1804. sa Petrom Čardaklijom i Jovanom Protićem  uputi u Rusiju da traži pomoć u borbi protiv Turaka. Potpuno je fascinantno da nekoliko ljudi za grubo otesanim čamovim stolom u neuglednoj odaji sa zemljanim podom pregnu ići, pri onim sredstvima i daljinama na dvor najvećeg hrišćanskog cara, opremljeni komadom proje u torbi i nešto malo novca,  pri tom ne znajući ni gdje je to, ni kako se do tamo stiže. 

Prota kasnije zapisa kako su pošli: " ... da nađemo Rusiju za koju ništa ne znamo gdje je, no samo što smo u pesni čuli da je ima, i da Srbiju upoznamo sa Rusijom". Rezultat prve posjete bio je skroman, pa mnogi rekoše: "Žali Bože tolikog truda", jer, sem nešto pomoći u novcu i malo oružja, uz obećanje da će se u pregovoru s Turcima zauzeti za Srbe, neka jača pomoć je izostala. Tad im je saopšteno da Rusija trenutno ima mir s Turcima i da zasad nema izgleda za novi rat. Iluzorno je i bilo očekivati da će Rusi odmah poskočiti na oružje da pomognu neke tamo daleke Srbe, za koje čestito ni čuli nisu. Međutim, ta protina misija je bila ulog za budućnost i otvaranje puta za neku kasniju jaču saradnju, jer poznato je da Rusi "sporo sedlaju, ali brzo jašu" kad se jednom odluče da na bojnom polju ostvare svoje interese. 

Odlazak u Austriju

Mateja je takođe od 1804. uporno pokušavao da učvrsti i veze ustanika sa Austrijom. Međutim, dvorska kancelarija u Beču odbija njegovu molbu za vojnu pomoć, ali će on, mimo toga, uspjeti da preko starih očevih veza u vojnim krugovima monarhije obezbijedi doturanje oružja i municije, pa čak i nabavku prvih topova. Osim toga, on preko crkvene jerarhije tamošnjih Srba, uspijeva obezbijediti znatnu materijalnu pomoć za ustanak. Austrija nije rado gledala na te njegove radnje, jer u tom trenutku nije bila za kvarenje odnosa sa Turskom, a još manje za stvaranje neke srpske države na svojoj južnoj granici.

U februaru 1806. ponovo ga vidimo u Beču sa Božom Grujovićem i Milošem Uroševićem, kada će lično cara zamoliti da mu odobri nabavku municije i drugih vojnih potreba za Srbiju. 

Nedugo potom u Bosni pregovara i sa Turcima, ne bi li se za neko vrijeme odložio napad sa te strane. Đorđije Crni ozbiljno se naljuti što je prota lično išao u turski štab u Badovince, em je tako važan čovjek mogao ludo izgubiti glavu, em je kao starješina koji zna mnoge tajne ustanika mogao na mukama štošta odati, jer Turcima se nije moglo vjerovati. Ali brzo se i odljuti jer je protu izuzetno cijenio i volio. 
Godine 1811. imenovan je za valjevskog vojvodu sa upravom nad 34 sela i varošicama Ub i Palež i tad su dva popa komandovala vojskom prema Bosni: on i pop Luka Lazarević. 

Dok je vožd vremenom beskompromisno počeo rušiti sve mostove sa Stambolom, mudri je prota to smatrao velikim rizikom, uvjeren da se mala Srbija, bez unaprijed obezbijeđene podrške neke od velikih sila, teško može na duže staze oduprijeti, iako posrnuloj, još uvijek dovoljno jakoj Osmanskoj carevini. Sve ima svoje vrijeme, a vrijeme za srpsku državu još nije došlo, procjenjivao je realistično Mateja. On je smatrao da će se na strani lakše naći podrška za određenu autonomiju unutar Turske, poslije čega bi se nastavila borbu za nezavisnu državu, kada to okolnosti dozvole. Tu svoju ideju nije nametao, već je lojalno slijedio stav Vožda i većine, ničim ne želeći da doprinese bilo kakvom razdoru ili nejedinstvu.

Kobne 1812. Napoleon krenu na Rusiju, pa Petrograd ubrzano u maju potpisuje sa Turcima Bukureški mir i u presretanje Francuzima poče prebacivati trupe sa Dunava (iz Vlaške i Moldavije), koje su se do tad rvale sa brojnom turskom armijom. Tačka 8. mira predvidi da se u Srbiji gradovi i teško oružje predaju Turcima, što Karađorđe odbi. Stambol to jedva dočeka, pa oslobođen ruskog vojnog prisustva, koncentrisa jake snage prema Srbiji da smrvi i satre tu pobunu, koja mu skoro deceniju zagorčava život. Tako je Srbima 1813. godina "na zlo svanula", pa u boju na Ravnju, zajedno sa Milošem Obrenovićem i Stojanom Čupićem, prota pruža posljednji otpor turskoj navali iz Bosne.

Poslije propasti ustanka prelazi u Srem kod Kupinova, da bi se sa slomljenim voždom sreo u manastiru Feneku. Prota je teško pogođen tim krahom. Pred prizorom opšte propasti, on tada piše o tragičnoj sudbini svoga naroda, vidi svuda nesreću i gorke jade zbog turske odmazde, pa čak strepi od potpunog nestanka zlosrećnih Srba "... neka se nebo smiluje sirotom srpskom narodu". Ne miruje ni u emigraciji, već neumorno čini diplomatske napore kako bi velike sile zainteresovao za sudbinu Srba, ističući da i taj evropski narod ima pravo na dostojanstven život, lišen teške turske tiranije. Tokom trajanja Bečkog kongresa on je sve vrijeme prisutan, posjećuje strane ministre i moli diplomatsku intervenciju za spasavanje naroda, pa se tim povodom ponovo sastaje i sa ruskim carom. Mada crna sudbina Srbije nikog nije ganula, izdejstvovao je nekako povratak izbjeglica, a potom i nabavku oružja i municije za tek početi Drugi srpski ustanak. Potom se i sam vraća u Srbiju i u potpunosti stavlja na raspolaganje Milošu Obrenoviću, kao što je nekad Karađorđu. 

Ovaj rado prihvata usluge u narodu vrlo poštovanog prote, čovjeka sa velikim iskustvom i dobrim vezama na strani, pa ga uskoro postavlja za valjevskog kneza i člana Narodne kancelarije. Međutim, iako lojalan, Mateja je vremenom sve teže izlazio na kraj sa samovoljom hirovitog Miloša. Više puta je padao u knjaževu nemilost, pa opet prizivan. Neslaganje 1832. postade toliko da je prota penzionisan. Šest godina kasnije ponovo je "reaktiviran" kao član Državnog sovjeta, kad je radio na pripremi ustava Srbije. Ni sa novim knezom Mihailom ne bješe bolje sreće, pa je 1840, kao ugledni ustavobranitelj, zajedno sa Tomom Vučićem i Avramom Petronijevićem, protjeran u Carigrad. U Srbiju se vraća pun ogorčenja zbog pretrpljenih nevolja. Dolaskom na vlast Aleksandra Karađorđevića 1842. postaje mu blizak saradnik i državni sovjetnik. Godine 1844. tom prilično neodlučnom voždovom sinu Mateja spasava klimavi tron, gušeći Katansku bunu. Naredne 1845. godine prota postaje i član Društva srpske slovesnosti.

Posebno mjesto

Konačno se povukao u penziju 1852, nakon što je cijelih pola vijeka utemeljivao i gradio mladu srpsku državu. Ima evo ravno 170 godina kako je 11. decembra 1854. taj veliki čovjek vječno sklopio oči. Svečano je sahranjen u Brankovini, uz prisustvu brojnih uglednika i veliku pratnju naroda, sa 60 vojnih konjanika. Na grudi mu je, po posljednjoj želji, položeno "Malo jevanđelje" koje je 1804. donio iz Rusije i nad kojim se tada zakleše prvih 12 članovi srpskog Sovjeta.

Snaga svakog naroda mjeri se u tome koliko je velikih ljudi on iznjedrio, posebno u ključnim vremenima svoje istorije, a takvi su bez premca u Srbiji bili narodni predvoditelji Prvog i Drugog srpskog ustanka. Ti naši valjani preci su, uz ratnički kvalitet i spremnost na žrtvu, čvrsto vjerovali u sebe, pa čak i u ono što je izgledalo nemoguće, poput toga da se može pobijediti i 30 puta brojniji protivnik. Među njima je prota Mateja imao posebno mjesto, kao ličnost izrazitog moralnog integriteta. Poslije značajnih ratova, čelna mjesta u istoriji po zaslugama i časti rezervisana su isključivo za vojskovođe, međutim prota tu ulogu nije mogao do kraja razviti, jer su mu nametani drugi, možda i važniji poslovi i zato je lagano potisnut u drugi plan. Ipak,  slobodno se može reći kako je srećna okolnost da su Karađorđe i vojvode prepoznale i druge vrijednosti svestrane Matejine ličnosti. To je bilo od nemjerljive koristi za ustanak, jer takvi su ljudi vrlo rijetki, a  Srbiji su onda bili i te kako potrebni.    

Mateja Nenadović je početkom ustanka imao tek 27 godina i, uz hajduk Veljka, bio je najmlađi vojvoda i narodni vođa. Međutim, danas ga mnogi percipiraju kao zrelog, pa čak i starijeg čovjeka u vrijeme Prvog ustanka. Tome je doprinijelo njegovo zvanje prote, te istaknute vojne i državničke funkcije, a posebno njegovi portreti, nastali u sedmoj deceniji života, od autora Jovana Isailovića, Johana Besa, Anastasa Jovanovića i Uroša Kneževića (portreti iz mlađih dana nisu sačuvani).

Prota Mateja se ženio dva puta, sa rano preminulom Mirjanom Hadžić je imao desetoro djece koja ne preživješe dječiju dob, a negdje 1816. knez Miloš ga, uprkos crkvenom kanonu, oženi Jovankom Milićević sa kojom je dobio pet sinova i jednu kćerku. Prota nikad nije ostavio mantiju i odmakao se od svešteničkog čina, a pored srpskih medalja odlikovan je i ruskim Ordenom svete Ane, kao i turskim Ordenom slave.

Prota je napisao i svoje "Memoare" koje će 1867. objaviti njegov sin, poznati književnik Ljuba Nenadović. To djelo ozbiljne umjetničke vrijednosti istoričari književnosti su ocijenili kao najvažniju srpsku prozu prve polovine 19. vijeka i prvorazredno svjedočenje o bitnim događajima i ljudima toga vremena.

Nekrunisana dinastija

Nenadovići su poslije Karađorđevića i Obrenovića bili najznačajnija srpska porodica, sa velikim zaslugama za otečestvo, snažno se ističući rodoljubljem i ratničkim duhom. Oni su Srbiji više od jednog vijeka davali istaknute političare, visoke oficire, naučnike, sveštenike, pravnike, književnike i razne druge uglednike, koji su vršili snažan uticaj na mnoge procese i događaje od velike važnosti za razvoj novovjekovnog srpskog društva i države. 

Zato ih danas neki smatraju trećom nekrunisanom srpskom dinastijom. Porijeklo vode iz hercegovačkog srpskog plemena Banjani, gdje su nekad živjeli u zapustjelom selu Birč, u blizini sela Miljanića, a u Srbiju su se doselili krajem 17. vijeka. Nenadovići su mnogo polagali na školovanje svojih članova i danas su izdanci te porodice ugledni članovi društva: naučnici, graditelji, umjetnici, kakvi su recimo arhitekta Đorđe Nenadović ili poznati dirigent Bojan Suđić.

Piše: Dragan Mijović