Sam na svom prijestolu moći, diktator je čovjekomrzac željan ljubavi. Za svoju zavisnost nalazi samo jedan lijek – projekat kulta ličnosti – da mu se klanja narod kojeg ugnjetava. Sigurno ste čuli za većinu njih, no znate li sve njihove sulude hirove – odluke, dekrete i zabrane, enormno trošenje novca na palate i vlastiti luksuz…?

Na listi ‘ludih diktatora’ koji su stvorili kult ličnosti prvo mjesto svakako zauzima Saparmurat Nijazov, koji je željeznom palicom vladao Turkmenistanom od 1991. do svoje smrti 2006. godine. Za vrijeme njegovog režima svaki treći Turkmen dospio je u zatvor, a svaki drugi ostao je bez posla.

Nijazov je došao na čelo Turkmenistana još 1985. godine, kada ga je Mihail Gorbačov postavio za predsjednika vlade Turkmenske Sovjetske Socijalističke Republike i prvog sekretara Komunističke partije Turkmenistana, što je bila najmoćnija politička funkcija u tadašnjem SSSR-u. Taj inženjer energetike bio je ujedno i najmlađi republički vođa.

Na izbore izašlo 100 odsto birača, a on dobio 100 odsto glasova!

Kada je 1991. Vrhovni savjet Turkmenistana proglasio nezavisnost, Nijazov je izabran za predsjednika novonastale samostalne države. Naredne godine je pobijedio na izborima, a zanimljivo je da je bio jedini kandidat.

Na izborima 1999. je dobio 100 odsto glasova, a na izbore je izašlo 100 odsto upisanih birača, što se nikad nije dogodilo čak ni u Sjevernoj Koreji!

Članovi njegove stranke na istim su izborima dobili više od 99 posto glasova. Tako izabrani turkmenski parlament ga je proglasio doživotnim predsjednikom.

Sam se proglasio Turkmenbašijem ili “ocem svih Turkmena”, i to po uzoru na Kemala Ataturka, “oca svih Turaka”.

Jednom je na sjednici parlamenta rekao da bi 2010. mogao odstupiti i raspisati izbore. Zastupnici su to sa zgražanjem odbacili i zahtijevali da ostane predsjednik do kraja života.

Narod živi u siromaštvu, ali svima su besplatni plin, struja i voda.

Iako je Turkmenistan vrlo bogat prirodnim resursima, posebno naftom i plinom (po rezervama plina su peti u svijetu), narod živi u siromaštvu. Prosječna plata je 50 dolara, ali građani besplatno koriste plin, struju i vodu.

“Kod nas svi žive odlično, pitao sam ljude i niko mi se nije požalio”, rekao je Nijazov koji je volio šetati turkmenskom prijestolnicom i propitkivati ljude kako su.

Sliku svoju ljubi

Turkmenistan je jedna od najzatvorenijih država na svijetu. Švajcarski fotograf i laureat prestižne nagrade World Press Photo, Nikolas Rigeti nekoliko je puta boravio u Turkmenistanu:

“Kad stigneš u Turkmenistan prvo što ugledaš je Nijazov. Zašto? Zato što je tip posvuda. Umnožen je u trilijon primjeraka. Naravno, njegov lik je na svim novčanicama. Nalazimo ga i na bocama alkoholnog pića, ambalaži čaja i na svim pakovanjima soli…”,priča Righeti.

“Lično sam protiv toga da gledam svoje slike i statue na ulicama, ali to je ono što narod želi.”

Portreti “oca svih Turkmena” istaknuti su po cijeloj zemlji, posebno na velikim javnim zgradama i avenijama. Statue njega i njegove majke su prisutne svuda, uključujući i središte pustinje Kara-Kum. Nijazova golema pozlaćena statua, visoka čak 15 metara (Nijazov je inače bio vrlo nizak, svega 150 cm), nalazi se na vrhu najveće zgrade u glavnom gradu Ašgabatu. Statua se rotira tako da je lice Turkmenbašija uvijek okrenuto prema suncu.

“Lično sam protiv toga da gledam svoje slike i statue na ulicama, ali to je ono što narod želi”, izjavio je svojevremeno Nijazov koji je 2001. kritikovao kult ličnosti.

Po njemu se zovu meteor, jogurt, parfem…

Nagradu “heroja Turkmenistana” dobio je čak pet puta. Samom sebi u čast grad Krasnovodsk preimenovao je u Turkmenbaši. Osim toga, brojna mjesta, aerodromi, hidroelektrane, škole i bolnice nose njegovo ime. Po sebi je čak nazvao i meteor, kojeg su otkrili turkmenski astronomi, te jogurt i parfem.

Državna televizija takođe se zove po njemu – Turkmenbaši, a dok je bio živ uglavnom je emitovala samo emisije o njemu. U uglu je bio logo s njegovim likom. Na radiju su takođe svakodnevno puštali pjesme njemu u čast. Sve turkmenske novine svakodnevno su objavljivale njegove slike na naslovnicama, a veliki dio sadržaja bio je posvećen samo njemu.

Kao Nijazov i njegova majka slavna je osoba. Bez obzira na to što je umrla davne 1948., od kada je njen sin na vlasti proglašena je narodnom junakinjom zbog zasluga za otadžbinu od kojih je najvažnija ona da je rodila “oca nacije”.

Naziv za hljeb promijenjen je iz tradicionalne riječi “chorek” u “Gurbansoltan edzhe”, po njenom imenu. I njeni kipovi i slike nerijetka su pojava u Turkmenistanu.

Promijenio nazive mjeseci i dana u sedmici

Na godišnjem zasjedanju parlamenta, u ljeto 2002., Nijazov je objavio da mijenja međunarodne nazive mjeseci. Januar je tako dobio ime Turkmenbaši, po njemu naravno, dok je april nazvan po njegovoj majci Gurbansoltan. I ostali mjeseci dobili su imena po raznim istorijskim turkmenskim ličnostima.

Kada je već promijenio imena mjeseci, odlučio je promijeniti i nazive dana u sedmici u (redom od ponedjeljka do nedelje) – glavni, mladi, dobri, blagoslovljeni, četvrti, duhovni i odmorni dan.

Neka život svakog Turkmena bude lijep kao naše lubenice

Uveo je i nove državne praznike – 6. aprila praznik “Kapljica vode je zrno zlatnog dana”, 1. decembra “Praznik neutralnosti”, 27. aprila “Dan konja” i najpopularniji praznik “Dan lubenica” koji se slavi 10. jula.

Njegovu knjigu svi moraju znati

“Otac svih Turkmena” je 2001. objavio knjigu “Ruhnama”, što u prijevodu znači “Knjiga duhovnosti”. Ona je ravna ustavu i Kuranu i svaki je čestiti građanin mora znati napamet. Nijazov je tražio od islamske zajednice da je preporuči vjernicima umjesto Kurana, a kada je poglavar to odbio naredio je da ga zatvore.

U “Ruhnami” Nijazov iznosi svoje misli o moralu, braku, bratskim i komšijskim odnosima. Knjiga je obvezno štivo, čak je uveden i poseban ispit o poznavanju njenog sadržaja bez čega nije moguće upisati fakultet, dobiti posao ili vozačku dozvolu. Osim toga, odredio je da lijekaraii više ne polažu Hipokratovu zakletvu, nego zaklinju na “Ruhnamu”.

“Služila bi vam da upoznate istoriju otadžbine, ali i da prođete na vozačkom ispitu. Naravno, čovjek je morao naučiti voziti automobil, ali ako bi mu na ispitu rekli: “Stranica 130!”, morao je napamet izrecitovati stranicu 130 da bi prošao vozački”, pojašnjava fotograf Rigeti.

Osim što se “Ruhnama” 24 sata dnevno čitala na državnoj televiziji, djeca su mogla prijaviti vlastite roditelje ako nisu dovoljno poznavali Nijazova učenja. Turkmenbaši je tvrdio da svako ko tri puta pročita njegovu knjigu direktno odlazi u raj.

Pisao je i poetska i prozna djela koja su dobivala najveće književne nagrade u državi, a svoje je podanike često pozivao da ga kritiziraju, ali takvo što se niko nije usudio.

Nijazov je napisao i novu turkmensku himnu, koja je zapravo oda njemu samom. Mnoge međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava osudile su himnu jer njen tekst ohrabruje progon homoseksualaca.

Sulude zabrane i dekreti

Ukinuo je državnu operu i balet, jer “takve stvari nikom ne trebaju”, a i “nisu dio turkmenske kulture”. Nagađa se da je to učinio jer ni opera ni balet nijedno djelo nisu posvetili njemu. Takođe je zabranio i cirkus.

Zabranio je nošenje šminke TV voditeljima jer je teško razlikovao muškog TV voditelja od ženske TV voditeljice.

Zabranio je zlatne zube. Jednom prilikom je sreo mladu djevojku koja je imala zlatni zub. Nije mu se to svidjelo, pa je na licu mjesta donio dekret o zabrani zlatnih zuba, a djevojci je rekao da se javi njegovom zubaru koji će joj umjesto zlatnog zuba staviti bijelu krunu. Mladim Turkmenima je poručio da glođu što više kosti kako bi očuvali zube. “Kad sam bio dječak, često sam posmatrao pse kako glođu kosti. Zato psi imaju zdrave zube”, pojasnio je.

2001. je zabranio muškarcima nošenje brade, brkova i duge kose. Tvrdio je da mladići nose dugu kosu pod uticajem zapadne kulture i mode. Na sve državne granice poslao je frizere i brijače da ošišaju i obriju svakog ko ulazi u državu da svojim izgledom ne pokvari tamošnju omladinu. Kasnije je odredbu malo ublažio dopustivši starcima bradu i brkove.

Zabranio je pušenje nakon što je on prestao pušiti da ne bi došao u iskušenje.

Zabranio je emitovanjemuzike s bilo kakvog nosača zvuka. Zabrana je vrijedila za državnu televiziju i radio, te za sve javne muzičke priredbe, odnosno javna okupljanja. Učinio je to zbog, kako je pojasnio, zaštite istinskih kulturnih vrijednosti. Muzika se morala izvoditi uživo, a zabranjen je i plejbek. Takođe je zabranio i slušanje muzike u automobilu.

U decembru 2005. je zabranio video igrice, uz napomenu da su suviše nasilne da bi ih mladi Turkmeni igrali.

Strancima u Turkmenistanu zabranio je izlazak u javnost nakon 23 časa. Naredio je i da svaki stranac koji se želi vjenčati Turkmenkom mora prije braka uplatiti 50.000 dolara.

Naredio je da se zatvore sve bolnice van Ašgabata, uz obrazloženje da ako su ljudi bolesni mogu doći u glavni grad. “Zašto bismo tratili dobre medicinske specijaliste na sela, kad bi oni trebali raditi u prijestolnici?”, rekao je. Vjeruje se da je to učinio jer je bio teško bolestan pa je želio imati sve liječnike na raspolaganju.

Takođe je naredio da se zatvore sve knjižare u manjim mjestima jer “seljaci ionako ne čitaju knjige”.

Problem izdvajanja novca za penzije riješio je tako što ih je ukinuo 2006. godine i naredio mladima da se brinu o starijima. Uz to, svi koji su primali mirovine unazad dvije godine od dana donošenja odluke morali su dobiveni iznos vratiti državi.

Mislili ste da ste pročitali sve? Evo nešto još malo luđe…

“Otac svih Turkmena” predložio je i izgradnju novih svjetskih čuda u Turkmenistanu. Jedno takvo čudo trebala je biti “Ledena palata”. Obećao je da će pobijediti pustinjsku klimu tako što će nedaleko od Ašgabata, u planinama Kopet-Daga, sagraditi ledeni dvorac u kojem će hiljade turkmenske datjece učiti skijati dok je vani plus 40 stepeni.

Druga suluda ideja bila je veliki zoološki vrt u pustinji. Nijazov je uložio 18 miliona dolara u izgradnju zoološkog vrta za pingvine kako bi, prema njegovim riječima, “spasio tu životinjsku vrstu od globalnog zagrijavanja”.

Gostovati u emisiji osmišljenoj sebi u čast? I to je moguće!

Kratko svrativši u Pariz 1996. Nijazov se obratio Martinu Boujgesu, biznismenu i vlasniku televizije TF1-a. Želio je gostovati u posebnoj emisiji o sebi na prvom kanalu. Problem je bio što ga Boujges nije mogao odbiti jer je njegova tvrtka Bouygues Constructions upravo sklopila s Nijazovom posao vrijedan milijardu eura.

Da udovolji turkmenskom diktatoru, postaja TF1 je organizirala kvazi-snimanje koje nikad nije emitovano. Farsu su odigrali poznati televizijski novinar Žan-Klod Narsi, glavni direktor TV postaje Patrik Le Laj i još nekoliko francuskih “faca”.

Godinama kasnije komedija se pojavila na internetu. Radilo se o 42 minute lupetanja o prekrasnim francusko-turkmenskim odnosima.