Lande Alchajmer na jugozapadu Francuske selo je koje se razlikuje od drugih - svi njegovi stanovnici imaju demenciju.

Prodavnica na glavnom trgu prodaje proste namirnice kao što su svima potrebni baget, ali ne prima novac, tako da niko ne mora da zapamti da ponese novčanik.

Fransis, mještanin ovog sela, odlučan je da živi najbolje što može uprkos tome što ima Alchajmerovu bolest.

Fransis, koji je bivši farmer, odlazi po dnevne novine u prodavnicu gdje ga je srela novinarka BBC Sofi Hačinson i predložila mu da odu na kafu u susjedni lokal, restoran koji služi kao socijalno srce sela.

Na pitanje kako mu je bilo kad mu je doktor saopštio da ima Alchajmerovu bolest, Frensis klima glavom, vrativši se u to vrijeme, i, poslije kratke pauze, kaže: "Veoma teško".

Njegov otac je takođe imao Alchajmerovu bolest, ali Fransis nije uplašen.

- Ne plašim se smrti, zato što će se to svakako desiti jednog dana. U međuvremenu, živjeću život uprkos bolesti.  Ovdje sam da živim, iako nije isto.  Ako se predate, to je kraj. I zato nastavljate, najbolje što možete - priča on.

Osim prodavnicu i restoran, seljani se podstiču da posjećuju pozorište i da se uključe u aktivnosti.

Filip i Vivijen kažu da nastavljaju da žive onoliko normalan život koliko mogu poslije dijagnoze da oboje imaju demenciju.

- Odlazimo u šetnje. Mi šetamo – rekao je Filip, zagledan u daljinu.

A na pitanje novinarke da li su srećni, on odmah okreće glavu i sa radosnim osmijehom kaže: "Jesmo, istinski".

Potom, završivši sa kafom i ušuškani u toplu odjeću, njih dvoje se vraćaju u park.

Vrijeme prolazi drugačije ovdje, kaže vodič, koji je proveo novinarku kroz selo.

Nema zakazanih termina za preglede, kupovinu i čišćenje - samo lagani ritam koji mami i navodi seljane, da bi im pružio što više slobode.

Selo se pažljivo nadgleda, a profesorka Helena Amijeva kaže da rani rezultati govore da to zapravo utiče na tok bolesti.

Amijeva dodaje da se porodice osjećaju manje krivima znajući da njihovi rođaci žive u selu.

- Ono što smo viđali kad ljudi uđu u ustanovu je ubrzani kognitivni pad - to se ne vidi u ovoj instituciji. Vidimo neku vrstu veoma glatke evolucije. Imamo razloga da vjerujemo da ove vrste institucija mogu da utiču na putanju kliničkih ishoda - rekla je ona.

Primijetili su i "drastično smanjenje" osjećanja krivice i nervoze kod porodica.

Pokazujući na majku Moriset (89), dok sjedi u njenoj spavaćoj sobi, Dominik kaže: "Imam moj mir, zato što znam da ona ima svoj mir i da je bezbjedna."

Ispunjena porodičnim fotografijama, slikama i porodičnom namještajem, prostorija ima veliki prozor koji gleda na vrt.

Bez zacrtanih termina posjete, ljudi dolaze i odlaze kad god požele.

A Dominik kaže da ona i njena sestra nisu očekivale da njega bude ovoliko dobra.

- Kad odlazim od nje, osjetim olakšanje. Kada stignem, osjećam se kao u njenoj kući - kod kuće sam sa mamom - priča ona.

U svakoj od jednospratnih drvenih seoskih kuća smješteno je oko osam stanara, sa zajedničkom kuhinjom i sobama za razonodu i objedovanje.

Iako mještani plaćaju izvjestan doprinos, tekuće troškove - slične prosječnom domu za njegu starijih - uglavnom pokriva regionalna francuska vlada koja je platila 22 miliona dolara da se izgradi selo. Kad je prvi put otvoreno, 2020. godine, bilo je tek drugo selo ove vrste i jedino koje je sastavni dio istraživačkog projekta.

I dalje se smatra da ima manje od desetak takvih na svijetu. Ali ona su privukla pažnju čitavog svijeta, posebno onih koji traže rješenje za predviđeni eksponencijalni rast demencije.

Seoska frizerka Patrisija (65) kaže da joj je Lande Alchajmer povratio život.

- Bila sam kod kuće, ali mi je postajalo dosadno Imala sam ženu koja mi je kuvala. Bila sam umorna. Nisam se osjećala dobro. Znala sam da Alchajmer nije lak i bila sam uplašena - priča ona. Dodaje da je željela da bude negdje gdje može i da pomogne.

- Jer u drugim domovima za njegu, ovako je ili onako, ali oni tamo ne rade baš ništa. Dok ovdje imate pravi život. I kad kažem pravi, mislim stvarno pravi - ističe Patrisija.

Demencija prečesto umije da izoluje ljude. Ali ovdje, čini se, postoji snažan osjećaj zajedništva, sa ljudima koji su istinski zainteresovani da se viđaju i da učestvuju u aktivnostima. A istraživači kažu da bi ovaj socijalni element mogao da bude dio ključa za srećniji i potencijalno zdraviji život sa demencijom.

U ovom selu ima oko 120 stanovnika i isti broj zdravstvenih radnika, uz još neke volontere.

Postoji surova neizbježnost, jer lijek ne postoji, piše „BBC“.

Ali kako napreduje bolest svakog seljanina, oni dobijaju podršku koja im je potrebna.

I dok je ovo možda zima u životima ovih seljana, ovdašnje osoblje vjeruje da ona pristiže sporije i sa više radosti.