„Mlado žito navijaj klasove, prođe roka stigla ti je žnjetva“ (P. P. Njegoš)

Bilo je to u jednoj velikoj državi na oduvijek trusnom Balkanu koju su devedesetih godina izdali i razbili domaći secesionisti uz izdašnu pomoć globalnih kreatora novog svjetskog poretka. Ta izdaja se posebno tragično odrazila na Jugoslovensku narodnu armiju (JNA), jedinu legalnu oružanu silu Socijalističke Federativne Republika Jugoslavije (SFRJ), koja je bila dužna da brani njen teritorijalni integritet i ustavni poredak.

Rušenje SFRJ počelo je sa masovnim pokretom u SR Hrvatskoj tokom 1971. godine, koji je imao nacionalistički i secesionistički karakter, a koji je rezultirao Ustavom SFRJ iz 1974. kojim su republike, pored ustavnih ovlašćenja na uštrb federacije, dobile nadležnosti nad jedinicama Teritorijalne odbrane, regrutnim sastavom i naoružanjem, a što će na početku oružane secesije Slovenije i Hrvatske iz SFRJ biti temelj za stvaranje njihovih paravojnih formacija i nacionalnih armija uz.odbijanje slanja regruta u JNA koje je započelo 1988–1990.

Tako se broj regruta u JNA, koji je nekad iznosio oko 90.000, počeo drastično umanjivati, da bi početkom oružanih sukoba 1990, kada su u JNA eskalirale podjele na nacionalnom, vjerskom i politčkom osnovu, započeo prebjeg starješina i vojnika iz JNA u paravojne nacionalne oružane formacije secesionista koje će potom napsti jedinice JNA, njene kasarne i druge objekte uz pljačku njene imovine. I sve to uz obustavljanje slanja regruta u JNA koje je preraslo u otvorene pozive na dezertiranje.

Najtežu cijenu za sve to platiće regruti iz martovske klase 1991. koji su se, kada je u pitanju Crna Gora, uprkos upozoravajućim dešavanjima u SR Sloveniji i SR Hrvatskoj, masovno odazvali pozivu na služenje vojnog roka na šta ih je obavezivao zakon i crnogorska slobodarska ratnička tradicija koja je upućivala na doživljaj države kao majke koja se mora braniti i po cijenu izgubljene glave.

Nažalost, tu cijenu 1991/1992. platilo je 28 tek stasalih mladića iz Crne Gore koji su kao vojnici na odsluženju vojnog roka iskusili pakao građanskog rata, krvoločnost ratnih protivnika, brojne prekomande koje su ih slale tamo gdje je bilo najteže, uz izdaje od strane pojedinih starješina JNA iz ratnih jedinica i komandnog vrha JNA. Ipak, u takvom ambijentu oni su svojom hrabrošću, čvrstinom, spremnošću na žrtvovanje i vojničkim vrlinama koje su često bile one herojske, u jedinicama JNA sticali počasno ratničko zvanje Crnogorac, vojničke činove i odlikovanja, a njihovi posmrtni ostaci sahranjivani su uz najveće vojničke i državne počasti.

O tome, pored izvještaja crnogorskih medija iz tih dana, svjedoči izjava vojnopolitičkog komentatora Miroslava Lazanskog za „Pobjedu“ od 23. 9. 1991. da u svim tadašnjim ratnim zbivanjima jedino pripadnici JNA – Crnogorci, nigdje nijesu izdali.

No surova je činjenica i crnogorska nacionalna sramota da su junaci ove tragične priče u drugoj polovini devedesetih, oklevetani i izdani od strane državnog vrha Crne Gore po zadaći iz Republike Hrvatske. Izdani jer nisu izdali SFRJ, državu koje više nije bilo, a o kojoj svjedoče svijetli grobovi njenih branillaca koji, bez obzira na ratni ishod, nisu pali uzalud već su se preselili među one koji dovijek žive i nadahnjuju sve slobodne ljude da, ukoliko zatreba, brane temeljne ljudske vrijednosti.

Uz saučešće u bolnom ponosu njihovih porodica objavljujemo imena, hronologiju i okolnosti pogibije 28 mladih junaka čija žrtva obavezuje:

– Lazar Kostić (1972) iz Nikšića, bez povoda ubijen iz pištolja u vojničkoj sobi u Beogradu od strane vojnika B. J, Hrvata iz Lištice, 8. 8. 1991, koji se kasnije branio da je mislio da mu je pištolj prazan;
– Vidak Vujović (1971) i Draško Vuković (1971) iz Podgorice, poginuli 17. 8. 1991. zajedno sa još dvojicom vojnika JNA u vojnom vozilu na putu Kupres – Gornji Malovan od ciljanog udara u vojno vozilo civilnog teretnog motornog vozila kojim je upravljao R.K, musliman iz sela Prusac;
– Željko Mrvošević (1971) iz Nikšića, poginuo 21. 9. 1991. u sukobu sa hrvatskom paravojskom kod sela Opatovac na vukovarskom ratištu; za vojne zasluge unaprijeđan u čin mlađeg vodnika i posthumno odlikovan Medaljom oslobodilaca Vukovara;
– Adnan Škrijelj (1972) iz Podgorice, preminuo 28. 9. 1991. na VMA od posljedica ranjavanja od strane hrvatske paravojske u Negoslavcima kod Vukovara;
- Dejan Pajović (1970) iz Podgorice, poginuo 3. 10. 1991. prilikom izvlačenja ranjenog starješine u borbi sa hrvatskom paravojskom oko kasarne JNA u Vukovaru;
– Predrag Mirotić (1971) iz Podgorice, poginuo 4. 10. 1991. u mjestu Donji Andrijevci, prilikom obaranja vojnog helikoptera u kome je bio na putu za VMA po ranjavanju u borbi sa hrvatskom paravojskom u rejonu Slavonskog Broda;
– Miodrag Ražnatović (1970) iz Cetinja, poginuo 4. 10. 1991. u Slanom od snajperiste hrvatske paravojske iz hotela „Admiral“;
– Slobodan Todorović (1971) iz Nikšića,poginuo kao pitomac gardista 4. 10. 1991. od snajperiste hrvatske paravojske u odbrani kasarne JNA „Ante Banina“ u Zadru; za vojničke zasluge unaprijeđen u čin destara;
– Memija Latić (1973) iz Berana, poginuo kao nišandžija tenka, zajedno sa još tri člana posade tenka, 5. 10. 1991.u selu Nuštar kod Vinkovaca od granate hrvatske paravojske;
– Miodrag Šofranac (1972) iz Cetinja, pripadnik Gardijske brigade iz Beograda, preminuo 11. 10. 1991. u bolnici u selu Negoslavci od posljedica ranjavanja u borbi sa hrvatskom paravojskom; psthumno odlikovan Ordenom za hrabrost Predsjedništva SFRJ;
– Jovan Kovačević (1972) iz Nikšića, poginuo 30. 10. 1991. u mjestu Mitnica – Vukovar u borbi sa hrvatskom paravojskom; posthumno odlikovan Ordenom za hrabrost Predsjednštva SFRJ;
– Vesko Marsenić (1973) iz Berana, poginuo u borbi sa hrvatskom paravojskom 5. 11. 1991. u Borovu naselju – Vukovar; posthumno odlikovan Medaljom za hrabrost Opštine Vukovar;
– Duško Damjanović (1972) iz Danilovgrada, poginuo u sastavu Gardijske brigada iz Beograda 20. 11. 1991. u Vukovaru u borbi sa hrvatskom paravojskom;
– Predrag Lazarević (1971) iz Šavnika, poginuo izvlačeći ranjenog saborca 3. 12. 1991. u rejonu Stona od snajperskog metka hrvatke paravojske;
– Aleksandar Gajović (1972) iz Nikšića, poginuo 9. 12. 1991. u Plitvicama u vojnom vozilu od dejstva nagazne mine koju je postavila hrvatska paravojska;
– Irfan Ljaljić (1972) iz Plava, poginuo u Bihaću 13. 6. 1991. godine;
– Dževad Bahović (1972) iz Bijelog Polja, poginuo u borbi sa hrvatskom paravojskom 28. 12. 1991. u mjestu Japaga Vinogradi – Pakrac; za vojne zasluge unaprijeđen u čin desetara;
– Darko Vlahović (1972) iz Podgorice, poginuo 28. 12. 1991. od projektila hrvatske paravojske u odbrani kasarne „Mekušje“ kod Karlovca; za izuzetne vojničke zasluge u naprijeđen u čin mlađeg vodnika i posthumno odlikovan Ordenom za hrabrost Predsjedništva SFRJ;
– Safet Barudžija (1972) iz Bijelog Polja, nestao zajedno sa grupom saboraca 23. 4. 1992 na Crnoglavu – Neum po zarobljavanju od hrvatske paravojske; posmrtni ostaci ukazali na ratni zločin;
– Desimir Goranović (1969) iz Nikšića, poginuo 23. 4. 1992. nasrećnim slučajem od saborca u kasarni u Mostaru prilikom pripreme za borbeni zadatak;
– Aleksandar Vuković (1973) iz Pljevalja, poginuo 30. 4. 1992. u Orašju – Bosanska Posavina u borbi sa hrvatskom paravojskom; odlikovan Ordenom za hrabrost, a njegovo ime ponijeli su naselje Vidovica, tamošnji humanitarni fond i ulica u Pljevljima;
– Janko Milunović (1973) iz Zete, poginuo nesrećnim slučajem u zoni borbenih dejstva 8. 5. 1992. u sastavu Trebinjske brigade u selu Visočani;
– Safet Canović (1972) iz Ulcinja, poginuo 8. 5. 1992. u Bosanskom Brodu izvršavajući borbeni zadatak;
– Saša Maraš (1973) iz Podgorice, teško ranjen (ili poginuo) 18. 5. 1992. u selu Trnovica od hrvatske paravojske i dugo se vodio kao nestalo lice;
– Blagota Ljujić (1973) iz Bijelog Polja, poginuo 27. 5. 1992. u napadu muslimanskih oružanih formacija na kolonu JNA koja se povlačila iz kasarne JNA „Jusuf Džonlić“ u Sarajevu;
– Stevan Živković (1972) iz Kotora, prošao ratišta od Sarajeva do Visokog, trgično poginuo po povratku u Kotor 2. 7. 1992;
– Zoran Banjević (1972) iz Podgorice, poginuo 5. 7. 1992. na osmatračnici u mjestu Opasaonik – Plat od metka hrvatskog snajperiste.

Radan Nikolić , 1. 12. 2025. godine