Srpski pisac Branko Ćopić /1915- 1984/, član Srpske akademije nauka i umetnosti, nadahnuti pripovjedač, tvorac zanimljivih i upečatljivih likova i događaja, koji je pisao svježim, sočnim i slikovitim jezikom, izvršio je samoubistvo na današnji dan 1984. godine.

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a u Narodnooslobodilačkom ratu je učestvovao od 1941.

Počeo je da piše kao đak učiteljske škole i prije Drugog svjetskog rata je objavio zbirke pripovjedaka "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci".

Njegova prozna djela su prožeta lirikom, živopisnim realističkim slikanjem života na selu, poznavanjem mentaliteta i psihologije ljudi zavičajnog Grmeča i Podgrmečja, vedrinom i vitalnošću duha.

Napisao je veći broj knjiga za djecu: "Bojna lira pionira", "Put u vedrinu", priče "U svijetu leptirova i medvjeda", "Bosonogo djetinjstvo", zbirke pjesama "Ognjeno rađanje domovine", "Ratnikovo proljeće".

Posljednjom zbirkom pripovjedaka "Bašta sljezove boje", za koju je dobio Ljegoševu nagradu, vedri, vjetropirasti Ćopić, kako su ga mnogi doživljavali, predstavio se kao pisac izuzetne misaonosti i stila, ali i kao razočarani čovjek obuzet melanholijom i sumornim slutnjama, pišući u uvodu knjige o strepnji od "crnih konjanika" - ubica španskog pjesnika Federika Garsije Lorke i svog prijatelja iz mladosti pisca Zije Dizdarevića.

To kao da je nagovijestilo njegovo samoubistvo 1984. godine u Beogradu. Ostala Ćopićeva djela su: "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj, bronzana stražo", "Osma ofanziva" /romani/, "Rosa na bajonetima", "Surova škola" i "Doživljaji Nikoletine Bursaća" /zbirke pripovjedaka/.

Jedan od najčitanijih srpskih pisaca ubio se 26. marta 1984. godine, skočivši sa mosta u Beogradu.

Danas je Branko Ćopić klasik u srpskoj kljiževnosti i obavezan dio školske literature.