Pjesnikinja Desanka Maksimović /1898-1993/, član Srpske akademije nauka i umetnosti čija se poezija odlikuje toplinom, senzibilnošću, neposrednošću, muzikalnošću i rodoljubljem, preminula je 11. februara 1993. godine.

Završila je beogradski Filozofski fakultet i bila profesor u Obrenovcu, Dubrovniku i Beogradu.

Napisala je zbirke pjesama "Pesme", "Zeleni vitez", "Pesnik i zavičaj", "Otadžbino, tu sam", "Miris zemlje", "Tražim pomilovanje", "Nemam više vremena", "Pesme iz Norveške", "Letopis Perunovih potomaka", "Ničija zemlja" i "Slovo o ljubavi", zbirku pripovjedaka "Ludilo srca", te romane "Otvoren prozor" i "Ne zaboraviti".

Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pjesnicima, a neki od njih bili su Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić i Branko Ćopić.

Poezija Desanke Maksimović je i ljubavna i rodoljubiva, poletna i mladalačka, ozbiljna i osjećajna.

Čuvši za strijeljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941. godine, pjesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pjesama "Krvavu bajku", koja svjedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom i đacima u Drugom svjetskom ratu.