Imao sam 13 godina kada je počelo bombardovanje Srbije. Mlad, ali dovoljno svjestan da razumijem kakva je nepravda nanijeta jednom narodu.

Moja porodica me je naučila da ne posmatram svijet crno-bijelo. Roditelji su mi omogućili da očuvam kritički duh. Otac je često pričao o Srbiji i Srbima drugačije od onoga što sam čuo u medijima. Govorio je o prijateljstvu između Srba i Francuza, zajedničkim borbama, kralju Petru Prvom koji se borio rame uz rame sa Francuzima protiv Pruske. Tata je preko svog oca bio vezan za francusko-srpsko prijateljstvo, kog se nikada nije odrekao.

U školi smo učili o „lošim momcima“ sa Balkana. Moj profesor je organizovao debatu o “vazdušnim udarima”. Niko nije izgovarao riječ rat. Rasprava se povela nakon bombardovanja zgrade RTS, kada je poginulo 16 zaposlenih. Profesor je tvrdio da je cilj bio legitiman, budući da je RTS emitovao režimsku propagandu. Rekao sam da nije normalno bombardovati medijsku kuću, i da se taj čin kosi sa zakonima rata. Iznio sam nekoliko argumenata (preuzetih od oca) o tome da smo žrtve dezinformisanja, o čudovišnom bacanju bombi sa osiromašenim uranijumom na civilno stanovnoštvo i tvrdnjama da se time čini “humanitarno delo”. Iznenadila me je profesorova reakcija, izgubio je hladnokrvnost i počeo je da viče da nemam pravo da govorim takve stvari. Nekoliko godina kasnije sam ga sreo u jednoj knjižari. Bilo mu je neprijatno i rekao mi je da nisam griješio kada sam tako govorio, čak mi je priznao da je od tada u mnogome promijeno stav.

U mojoj porodici smo osjećali potrebu da pokažemo solidarnost sa srpskim narodom. Taj osećaj me je naveo da osnujem humanitarnu organizaciju „Solidarnost za Kosovo“. Moje solidarisanje sa srpskim narodom je u početku bio instiktivan zanos i polet, a zatim je poprimilo pravi oblik. Bio sam zadivljen kako se jedan narod odupro napadu cijelog svijeta i pokušao da sačuva sve što se spasiti može, počev od mostova u Beogradu do enklava na Kosovu. Bila je to borba Davida protiv Golijata. Poslije 78 dana bombardovanja i 38.000 ratnih operacija srpski narod je, ne pokleknuvši stajao uspravno.

Piše: Arno Gujon