Braća petogodišnji Aleksandar i dvanaestogodišnji Radisav Dimitrijević ubijeni su u iznenadnom napadu muslimanskih snaga na Skelane u januaru 1993. godine.

Aleksandar je preminuo od snajperskog metka, dok je Radisav prebačen u bolnicu u Užice, a zatim u Beograd, gdje je poslije šest mjeseci podlegao ranama.

Milica Dimitrijević rođena je u selu Crvici, opštini Skelane. Osnovnu školu završila je u Skelanima, a daktilografski kurs u Beogradu. Bila je zaposlena u Srebrenici, gdje se udala za Tomislava Dimitrijevića, sa kojim je zasnovala porodicu, a živjeli su u Skelanima, navodi se u knjizi "Djeca žrtve rata 1992-1995" u izdanju Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

U braku je stekla troje djece Slavišu /1978/, Radisava /1981/ i Aleksandra /1988/.

Dimitrijevićeva je u izjavi, koju je na okolnosti stradanja njenih sinova dala 11. oktobra 1994. godine u Osnovnom sudu u Zvorniku, navela da su do početka rata u bivšoj BiH ona i njena porodica živjeli normalno i nisu imali nikakvih nesporazuma sa komšijama muslimanima ili drugima.

- Ratna dejstva prenijela su se u Skelane 8. maja 1992. godine, a ona su se ogledala u tome što su muslimanske oružane snage iz okolnih muslimanskih sela povremeno vršile napade na Skelane. Prilikom najava za ove napade moja porodica i ja smo se sklanjali u Bajinu Baštu, odnosno ja sam tamo odlazila sa djecom, a muž je ostajao da sa ostalim braniocima mještanima brani Skelane. Međutim, muslimani su uspijevali da prodru do blizu samih Skelana, a kada su ti njihovi napadi odbijeni, ja sam se sa djecom vraćala kući - ispričala je ona.

Dimitrijevićeva je navela da su 16. januara 1993. godine u ranim jutarnjim časovima, koliko se sjeća, između 6.00 i 6.30 časova, muslimanske snage izvršile iznenadni napad na Skelane, opkolivši ih sa svih strana.

- Ovaj napad zatekao je cijelu moju porodicu u kući. Obukla sam na brzinu djecu i izašla na ulicu da vidimo šta se dešava. Vidjela sam žene i djecu kako iz pravca Kalimanića, udaljenih oko kilometar od moje kuće, bježe u pravcu mosta, govoreći da su muslimani upali u Kalimaniće. Takođe sam vidjela da su žene i djeca bježali i iz naselja sa brda iznad Skelana, kao i da se iz svih pravaca oko Skelana puca iz pješadijskog naoružanja - rekla je Dimitrijevićeva.

Kako je istakla, njen muž je odmah izvezao automobil iz garaže i u njega su sjeli ona i njena djeca, kao i još četvoro djece iz komšiluka, tako da se u automobilu sa njom našlo ukupno sedmoro djece.

- Za volanom je bio moj najstariji sin, petnaestogodišnji Slaviša, a do njega sam sjela ja. Na zadnjem sjedištu su sjedila ostala djeca. Automobil je bio marke `pežo 505`, pa su djeca nekako mogla da se smjeste. Moj muž je ostao i priključio se ostalim braniocima Skelana - rekla je Dimitrijevićeva.

Majka Milica je navela da njen sin Slaviša nije bio vozač, ali je pored muža donekle naučio da rukuje automobilom.

- Krenuli smo prema mostu i ispred zgrade stanice milicije naišli smo na zaustavljeni traktor na putu i vozač traktora nam je davao znak da stanemo. Mi smo zaobišli traktor i stali. Kada smo stali, osjetili smo kišu metaka po autu. Srednji sin Radisav, Raša, koji je sa ostalom djecom sjedio pozadi, uzviknuo je `Mama, pogodiše nam Acu`. Ja sam izašla iz auta, uzela Acu u naručje i otišla u kafanu Gligić Draže koja je bila prekoputa - svjedočila je Dimitrijevićeva.

I ostala djeca su izašla iz auta i takođe utrčala u kafanu. U kafanu je utrčao i Slaviša, koji je bio ranjen u list lijeve noge.

- Tu smo primijetili da sa nama nije ušao i Raša. Takođe sam vidjela da je Aca pogođen u glavu i nije davao znake života. U kafani je bilo još dosta žena i djece. Htjela sam da istrčim i da vidim šta je sa Rašom, ali me je u tome spriječio sin Slaviša, jer se i dalje žestoko pucalo sa svih strana. Poslije su u kafanu utrčali blizanci Gligić Blagoje i Blagomir i ja sam jednog od njih zamolila da ode do auta i vidi šta je sa Rašom. Jedan od njih je otrčao do automobila, a drugi ga je štitio. Ovaj se ubrzo vratio noseći Rašu u naručju. Rekao je da ga je našao pored automobila, sa lijeve strane iz pravca odakle su muslimani napadali - navela je Dimitrijevićeva.

Odmah je, rekla je, primijetila da je u gornjem dijelu grudnog koša sa lijeve strane imao ranu.

- Jedan od Gligića blizanaca je mene, Acu i Rašu odmah smjestio u jedan automobil koji se nalazio ispred kafane i velikom brzinom povezao prema mostu, iako su po nama pljuštali meci sa svih strana. Kada smo bili na mostu, automobil je bio pogođen u zadnju lijevu gumu, tako da je vozač Gligić jedva prešao preko mosta i uspio da dođe do bolnice u Bajinoj Bašti. Tu su nas prihvatili. Konstatovano je da je Aleksandar preminuo, a Rašu su hitno prebacili u bolnicu u Užice, a zatim u Beograd, gdje je poslije šest mjeseci pokušaja ljekara da se spasi, podlegao zadobijenim ranama - svjedočila je majka Milica.

Ona je naglasila da je utvrđeno da je njen sin bio pogođen snajperskim metkom ispod desnog uva, da je metak oštetio treći kičmeni pršljen i izašao na lijevu ključnu kost koju je i slomio.

- U kasnijoj rekonstrukciji događaja utvrđeno je da je Raša pogođen prilikom izlaska, odnosno kad je izašao iz automobila i okrenuo se da pođe ka kafani gdje smo se mi nalazili. Snajperista je sigurno vidio da se radi o djetetu, a pretpostavljam da je pucao iz kuća koje su udaljene oko stotinu metara od mjesta događaja. Slaviša je poslije napada prebačen u Užice, gdje su mu sanirali ranu - ispričala je majka Milica Dimitrijević.