Nema ljepšeg posla od onog u učionici. Od djece vas neće zaboljeti glava, a naučiti ta mala stvorenja da budu dobri ljudi osnovna je zadaća svakog učitelja.

Priča to učiteljica rogatičke Osnovne škole “Sveti Sava” Snežana Pjevčević koja je ponosna vlasnica titule najboljeg učitelja Sarajevsko-romanijske regije.

- Ja tu zadaću maksimalno izvršavam i, po mojoj ocjeni, otuda i ovo priznanje Društva učitelja Republike Srpske. Plaketu sam primila nedavno na svečanosti u Banjaluci uz, što mi je posebno drago, 100. godišnjicu rođenja Duška Radovića i ono predstavlja potvrdu mog dobrog rada. Vjetar u leđa daju mi moji učenici svakog zajednički provedenog dana i svakog časa. Na to me obavezuje i ljubav deda Krsta prema zavičaju koji je napustio 1946. godine, a koga nikad nije zaboravio i, čini mi se, prežalio - kaže ona.

Upravo su svakodnevne priče njenog djeda o ognjištu u Bijelom Brdu kod Rudog bile razlog da se Snežana iz rodnog Lazareva kod Zrenjanina u Vojvodini doseli  na Romaniju.

Kao mlada učiteljica bez stalnog zaposlenja javila se na konkurs i uputila u Rogaticu. Naime, Snežana je nakon završena srednje škole prosvjetne struke i pedagoške akademije sa smjerom razredna nastava, počela raditi kao učiteljica, ali na određeno vrijeme u područnoj školi u naselju Neuzina koje je od Lazareva bilo udaljeno oko 35 kilometara.

- To mi je smetalo i bio razlog da razmišljam o traženju rješenja za stalni radni odnos i negdje gdje se neću voziti kilometrima - prisjeća se ona.

Tih dana naišla je, kaže, na konkurs Ministarstva prosvjete Republike Srpske kojim su traženi učitelji za više osnovnih škola u različitim opštinama.

- Među njima je bila i Rogatica koju sam samo na geografskoj karti vidjela da je blizu djedovih rodnih Bijelih Brda i Rudog i koleginica Milena Čegar i ja se zajedno javimo na taj konkurs i dobijemo obavijest da smo primljene i da sa početkom školske 1999/2000. godine dođemo na posao u Rogaticu, u centralnu školu “Sveti Sava”. Spremile smo torbe i pošle u neizvjesnost, u nekakvu Rogaticu - govori Snežana.

Našle su je, ističe, u ruševinama i sa mnogo drugih ratnih i poratnih rana.

- Opšte razočarenje razbio nam je tadašnji direktor škole, sada pokojni, Tomislav Pavlović. Lijepo nas je primio, još ljepše pričao o Rogatici, školi i kolektivu, a da slučajno ne bi pobjegle, obećao je  da  će nam odmah naći smještaj i pomoći da se što bolje smjestimo - priča Snežana.

I bilo je tako. Ostale su i ona i Milena i obje i dan-danas rade u centralnoj Osnovnoj školi “Sveti Sava” .

- Skupismo više od 20 godina radnog staža, formirasmo ovdje porodice, stekosmo prijatelje i nove poznanike. Kroz moje ruke već su prošle tri generacije osnovaca od prvog do petog razreda, a sada učim četvrtu. Radila sam i u pripremnim odjeljenjima djece za školu, a od 2014. do 2020. bila i direktorica škole. Sada sam ponovo u učionici sa djecom i ubjeđenjem da nema  boljeg posla - kaže Snežana.

Vojno polje

Kao odlična učenica Snežana Pjevčević željela je da školovanje nastavi u nekoj vojnoj školi iz koje bi se mogla što bliže primaći  vazduhoplovstvu i avijaciji o kojoj je najviše maštala.

U Rajlovcu kod Sarajeva, prisjeća se ona, uspješno je položila sve testove za prijem u vazduhoplovnu gimnaziju. I pored toga nije primljena uz obrazloženje da je “prekobrojna”, ali, kako kaže, možda je to i njena sreća s obzirom na sve što se u Odbrambeno-otadžbinskom ratu zbivalo sa pripadnicima bivše JNA.

Autor: Sreten Mitrović