Nikolija Sofijanić, glavna sestra Odjeljenja pedijatrije JZU Bolnica „Srbija“, ističe da je posao pedijatrijske sestre, iako veoma odgovoran i stresan, najljepši na svijetu.

- Ovaj posao zahtijeva mnogo truda, znanja, edukovanja, požrtvovanosti, empatije, pažnje. U neku ruku zahtijeva i mnogo odricanja, ali jedan dječiji osmijeh i lijepa riječ motiviše nas da svoj posao obavljamo najbolje što možemo - navela je Sofijanićeva.

Prema njenim riječima, rad na pedijatriji se mnogo razlikuje od rada sa odraslim osobama, ističući da su djeca vrlo osjetljiva i ranjiva. Djeca prolaze kroz različite faze odrastanja i često im je, ističe ona, potrebna pomoć i zaštita, pogotovo kada se suočavaju sa bolešću.

Sofijanićeva naglašava pedijatrijska sestra mora biti sposobna da razumije djetetove potrebe i da im se svakodnevno prilagođava u zavisnosti od životne dobi djeteta.

- Pored brige za zdravlje naših najmlađih, posao sestre jeste da pruži riječ utjehe, pažnju i razumijevanje zabrinutim roditeljima. Da sa osmijehom na licu priđe svakom djetetu, jer se tako stvara bliži kontakt i osjećaj sigurnosti kako kod djece, tako i kod roditelja. Pristup roditelju je jednako važan kao i pristup djetetu - istakla je Sofijanićeva.

Ona kaže da se njen posao na Odjeljenju pedijatrije odnosi prvenstveno na brigu za zdravlje najmlađih pacijenata, pa na organizaciju rada sestara, organizaciju dijagnostičkih procedura, edukaciju mladih sestara, kontrolu i nabavku potrebnog materijala, sredstava, lijekova, provjeru ispravnosti uređaja, vođenje administrativnih poslova.

- Obaveze sestara na Odjeljenju pedijatrije su raznovrsne. Svaki dan imamo jutarnje sastanke, vizite, uzimamo uzorke tjelesnih tečnosti za analizu, odvodimo djecu na dalju dijagnostiku, dijelimo terapiju, pružamo podršku roditeljima, njegujemo novorodjenčad, kupamo ih, hranimo. Pored obaveza na Odjeljenju, sestre zajedno sa ljekarima učestvuju u ambulantnim pregledima djece - dodaje Sofijanićeva.

Pojasnila je da je riječ o poslu koji se mora voljeti i koji se živi, te je potrebno naučiti zadržati profesionalnost, suždrzati emocije, reagovati na pravi način u hitnim stanjima.

- Još kao dijete sanjala sam da radim u profesiji u kojoj mogu pomoći bolesnim i nemoćnim osobama. Najviše me privlačio rad sa djecom. Osjećaj zadovoljstva i sreće koji se javi nakon što to malo biće izadje izliječeno sa osmijehom je neopisiv. Taj osmijeh znači mnogo više nego riječ hvala. I da se opet rodim, opet bih izabrala ovaj poziv - zaključuje Sofijanićeva.