Sedamdesetogodišnji privatni preduzetnik u penziji Vojin Kusić iz Srpca uskoro će useliti u novu kuću, čiji je idejni tvorac, arhitekta i glavni izvođač radova.

Nije to obična kuća, radi se o građevini sa 120 metara kvadratnih korisne površine, koja se okreće oko svoje ose i predstavlja pravu atrakciju.  

Želja da sagradi takvu kuću, kaže, rodila se prije pola vijeka, kada je na željezničkoj stanici vidio kako se parkiraju lokomotive i vozovi.

- Sve sam zamislio u svojoj glavi i prije nekoliko godina počeo sa izgradnjom. Svaki slobodan trenutak, čak i noću, koristio sam da osmišljavam i realizujem ovaj projekat. Valjalo je nabaviti potreban materijal, uglavnom drvo, mjeriti, rezati, ugrađivati. Samo tamo gdje je bilo neizbježno upotrebljavao sam beton i željezo. I evo, hvala Bogu, preostali su još samo sitniji unutrašnji zanatski radovi i kuća će biti u funkciji - sa oduševljenjem kaže Vojin.

On ističe i punu podršku porodice, mada je bilo i različitih mišljenja o njegovoj ideji, ali je pomoć sina Vite i snahe Nataše bila presudna.

Poslovi su se odužili i zbog njegovog narušenog zdravlja.

Objekat se nalazi na šestougaonom temelju sa dvanaest valjaka iz starog vojnog transportera. Tu su ležajevi i zupčanici, sa motorom velike snage sa reduktorom brzine.

Platforma može bez problema izdržati teret od 20 tona, ali za sada je kuća teška oko šest, sa završetkom će iznositi oko sedam tona.

- Kuća raspolaže sa sobama, kupatilom i dnevnim boravkom u prizemlju, a u potkrovlju još dvije prostorije. Dio hodnika je montažnog tipa, pa se može pretvoriti u terasu, sa koje pucaju vidici, zahvaljujući uzvišenju i rotaciji kuće, na sve četiri strane - kaže Vojin.

Žao mu je što neće uspjeti podići i vjetrenjaču, mada je nabavio glavni stub i dio materijala, jer bi ona upotpunila ambijent i uživanje.

Vojin Kusić je po mnogo čemu izuzetna ličnost. Bavio se različitim djelatnostima. Od djetinjstva se bavio raznim poslovima, ništa mu nije bilo teško raditi, pa ni oranje sa volovima. Počeo je od vozača, pa autoprevoznika, da bi još 1983. godine među prvima u srbačkoj opštini, a možda i šire, osnovao vlastitu firmu „Plasteks“.

Valjalo je imati dosta hrabrosti  i snalažljivosti pa tada, u vrijeme socijalizma, kada se sa podozrenjem gledalo na privatnu inicijativu, početi sa privatlukom.

I uspio je.

Razvio je firmu sa četrdesetak zaposlenih, uspješno radio i za sebe i društvo. Školovao djecu. Nažalost, u posljednje vrijeme privreda je u teškoj situaciji, pa su i poslovi smanjivani, jer nije bilo adekvatne podrške države.

Firma, koju je preuzeo da vodi njegov sin Vito, gotovo tavori, a najteže mu je bilo kada  je mimo svoje volje morao otpustiti radnike. Troše se posljednje zalihe gotovih proizvoda, ali postoji bogatstvo u mašinama, opremi i objektima i uslovi da se reaktivira proizvodnja čim prođe krizni period.

Vojina je oduvijek krasilo dobročinstvo, razumijevanje i humanost, koju je naslijedio od roditelja. Postao je prepoznatljiv po tome što je  pomagao socijalno ugroženim građanima, učestvovao u brojnim seoskim akcijama, dijelio materijal za kuće, vodovode, puteve.

Donirao je brojne manifestacije, kulturu, sport…Aktivan je bio u udruženju privrednika, zanatlija, a njegovo iskustvo i znanje mnogima je koristilo. Jedino nije zadovoljan odnosom države. Uvijek je zaobilažen prilikom dodjele podsticaja, donacija i povlastica u cilju podrške malim i srednjim preduzećima, jer nije bio blizak vlastima, kao što su to koristili drugi.

Ipak se ne kaje i zadovoljan je ostvarenim. Još samo da i zvanično useli u novu kuću iz svojih snova.