Ja znam da Vi mene ne trpite jer sam Srb pravoslavne vjere. Ja komu je srpsko znamenje upečaćeno na čelu, branit ću pogaženo pravo i slobodu svojih sunarodnika dok mi pod grlom kuca!

Ovo je sa govornice Sabora austrijske pokrajine Dalmacije u Zadru izgovorio odrešitim glasom čovjek koji je tim tijelom predsjedavao prethodnih osam godina. Bio je to Stefan Mitrov Ljubiša, politički predstavnik Boke, koji se dugi niz godina borio protiv talijanštine kroz sporazum Srba i Hrvata, jer je smatrao da ni jedni ni drugi neće sami uspjeti u otporu stranom faktoru. Međutim, te 1877. nastupila je kulminacija razdora unutar Narodne stranke, koju su već duže vrijeme generisali hrvatski političari sa pozicija klerikalizma i nacionalne isključivosti. Treba znati da su sporazum Srba i Hrvata ispod žita ometale i vlada, a i katolička crkva, svaka iz svojih razloga.  Od trenutka kad su dobili većinu u Zadarskom saboru, Hrvati su, što tajno, što javno, proturali opciju da su, sem pokrajina Hrvatske i Slavonije, i Dalmacija sa Bokom takođe hrvatske “povijesne zemlje” i da Srbi moraju slijediti hrvatsku politiku i velikodržavne ciljeve, zadovoljavajući se sitnim ustupcima. Međutim, Bokelji (a i Dubrovčani) su još davno odlučno poručili da oni nisu nikakvi Hrvati i da pripadaju slaveno-srpskoj narodnosti. U Dalmaciji je tada živio znatan broj Srba “oba zakona”, dok je recimo u samoj Boki, po tadašnjem popisu iz 1870, živjelo 12.500 pravoslavaca (Srba) i 3.500 katolika koji (sem Talijana) smatraše sebe takođe Srbima.

Naravno da Ljubiša nije bio slijep, ni gluv, da ne bi znao kako se u Dalmaciji već dugo vremena vrši sistematsko pokatoličavanje i hrvatizacija Srba, jer je valjalo da prihvate mletačku, a potom “carsku viru”, kad već žive na zemlji apostolske krune Habzburga, koja ima visoko pokroviteljstvo svetog oca iz Rima. Po tom mišljenju, ti morlaci bi trebalo da pokazivaju više lojalnosti i budu srećni da ih još neko kao bizantske šizmatike trpi na hrvatskom povijesnom tlu (kako tad, tako i danas). Stefan se snažno suprotstavio toj politici i prkosno stao u odbranu prava i časti svoga naroda, ostajući vjeran izvornim principima Narodne stranke. Sukob postade neizbježan i protivnici se okomiše na njega lavinom grubih prizemnih uvreda i podmetanja i na kraju uspješe da mu oduzmu mandat u Saboru, ali ne i onaj u bečkom Carevinskom vijeću.

Namjere Beča

Maske su potpuno pale kad njegovi bivši saborci Hrvati počeše svojatati i Bosnu i Hercegovinu, kao povjesne hrvatske pokrajine, koje treba okupirati i pripojiti hrvatskom korpusu, bez obzira na tamošnju veliku srpsku većinu i znatan uspjeh njihovog ustanaka protiv Turaka. Srbi Dalmacije i Boke su se tome listom protivili, sa željom da srpska vojska zajedno sa ustanicima oslobodi Bosnu, pa je to pitanje unijelo novu tenziju. Ljubiša se zalagao za državni savez slobodnih slovenskih naroda bez bilo čije hegemonije ili majorizacije. Godine 1868. on piše: “Moguća je samo takva Austrija koja neće dati prvenstvo jednom narodu nad drugijem...”, dodajući kasnije da je vlada svugdje favorizovala njemačku narodnost, “a tamo đe Njemaca nema, ona je štitila svaku drugu narodnost protivu naše (srpske). “

Godinama unazad Beč je krišom mjerkao Bosnu kao budući plijen kojim bi osigurao zaleđe Dalmaciji, čije je kopno na najširem mjestu bilo tek 60 kilometara. Dalmatinski namjesnik Vagner je sačinio tajni plan za tu austrijsku akciju, do kojeg Ljubiša nekako dođe i preko majora Koste Protića doturi ga Jovanu Ristiću u Beograd. Tu je između ostalog pisalo: “Sudbina Hrvatske neće se moći ispuniti dok se ne riješi pitanje združenija tursko-slovenskih pokrajina sa Hrvatskom, to treba da je glavna celj svakog hrvatskog sina, moraju rodoljubi hrvatski sad ili nikad ukorak s vladom ići”.

Ni tada Ljubiša nije gubio nadu da još može doći do srpsko-hrvatskog sporazuma. Međutim, hrvatski političari na čelu sa don Mihom Pavlinovićem su drugo imali na umu. Srbe su bog zna kako obasipali slatkim izjavama o jedinstvu i ravnopravnosti, dok im je trebala pomoć u borbi protiv talijanske ili mađarske uprave, da bi im potom okretali leđa, po onoj: “Đe si Đuka kad je muka, a kad prođe muka, ne trebaš nam Đuka”. Istu je pređu preo i vajni “jugoslaven” Štrosmajer i mnogi drugi. Pa zar nije ista igra igrana i mnogo puta kasnije, i onda kad su 1918. i 1945. Srbi poslužili Hrvatima kao most kojim su prešli sa strane poraženih na stranu pobjednika, da bi odmah, bez imalo stida i kajanja za učinjene zločine, zdušno u tri smjene potkopavali tu zajedničku državu, dok je nisu i oborili kao prolazno nužno zlo. U svemu tome oduvijek su i polazili od računice da će im katolička crkva i moćne države zapada dati podršku, na kakvu Srbi u Hrvatskoj, a i šire, ne mogu računati niotkud.

“Udari groma”

Međutim, da se mi vratimo akteru ove priče, velikom upornom borcu za prava primorskih Srba, ali i svih Slovena na tom prostoru, koji je svoj narod zadužio i književnim djelom neprolazne vrijednosti. Stefana Ljubišu mnogi smatraju najznamenitijim Srbinom, rođenim uz obalu plavog Jadrana.

Svijet je ugledao u Budvi, kako je sam napisao, posljednjeg dana februara 1824, međutim neki izvori pominju i 1822. Bilo kako bilo, navršila su se puna dva vijeka od rođenja ovog dičnog Srbina, kojeg će neki još zvati Stjepan, a i Šćepan. Otac njegov Mitar, sin Lukše, bio je rodom iz paštrovskih Blizikuća kod Svetog Stefana, a majka Katina od roda Brdara iz Grblja. Mitar (1769 - 1838) je cijelog svog života bio pomorac i nije uspio stvoriti neki zavidan imetak, sem jedne male prodavnice, poslije preseljenja u Budvu, pa su živjeli vrlo skromno. Budući da su Mitru “mrla djeca u povoju”, gradske babe gatalice ubijediše mu ženu Katu da se ta nesreća može prekinuti ako prvo muško dijete koje rodi po noći ostavi na gradskom raskršću, kako bi slučajnog namjernika okumili Bogom i svetim Jovanom. Tako se i desi i Stefan poživi i odraste zajedno sa dvije sestre.

Sa 14 godina, poslije očeve smrti, ostade sirot na “tanku” imetku u kući sa starom majkom i sestrama. To ga natjera da prione na knjigu, ne bi li stupio u kakvu državnu službu. Sa odličnim uspjehom pohađa talijanske škole, jer drugih nije ni bilo i mimo toga čita sve što mu dođe pod ruku. Radeći vrijedno, vremenom steče široko obrazovanje. Opština ocijeni kako je “nesumnjivo dokazano da je pošten, diskretan, pokoran i sposoban” i dobi službu sekretara Budvanske opštine 1843. Za 18 godina na tim poslovima stekao je ogromno samoučko pravničko znanje, rješavajući razna akta da su ga više vlasti imenovale za javnog bilježnika, bez obaveze polaganja potrebnih ispita. Godine 1844. vjenčao se sa Sofijom Ćelović. U braku su dobili sedmoro djece, od kojih je četvoro odnijela bolest u djetinjstvu. Pisaće 1862. da je njegova siromašna kuća još bolnica, ali da nekako stojički podnosi “ove udare groma”.

Na Bokeljskoj skupštini o Duhovima 1848. Ljubiša postade kandidat za poslanika u Bečkom saboru, pošto je istupio sa zrelim političkim stavovima o otporu talijanštini, kroz jedinstvo Slovena u Boki i Dalmaciji. Takođe, otpisuje Zagrebu i Zadru da Boka nije nikad bila u sastavu Hrvatske i da oni “nijesu Dalmatinci, već Bokezi” sa pravom na svoju posebnost. Kasnije će u saboru reći da ni sliv rijeke Neretve nikad nije bio hrvatski. I tako sa 24 godine na velika vrata ulazi u politički život koji će mu donijeti dosta poštovanja, ali i gorčine. Punih 15 godina biće zastupnik svog naroda u bečkom Carevinskom vijeću i Dalmatinskom saboru, kojim će predsjedavati skoro osam godina. Boka Kotorska je od 1815. bila u sastavu austrijske Dalmacije, sa glavnim gradom Zadrom i službenim italijanskim jezikom, pa je znao je reći da je Austrija na svoju štetu “više poitalijanila Boku za nekoliko decenija, nego li Venecija u četiri vijeka”.

Ljubiša je bio glas naroda Boke i Paštrovića, tumač njegovih interesa, odani branič srpske časti i imena i čuvar njegovih prava, a posebno jezika. Jer on je znao da je jezik posljednja odbrana u očuvanju identiteta jednog naroda, zato se neprekidno borio da srpski jezik dobije pravo javne upotrebe. U vrijeme Bahove vlasti bio je gonjen i osuđivan, a general Lazar Mamula o tome zapisa: “Najviši grijeh Ljubišin je što hoće da uvede u Boku ravnopravnost jezika i vjera”. U to vrijeme često je i pobolijevao, a sinu mu Mitru ukinuše stipendiju od 30 fjorina, pa ga je morao sa škola vratiti kući. Kao borac protiv tuđinštine i odnarođavanja, postao je najjači štit nacionalne samobitnosti srpskog juga. A. Jerkov ga opisuje kao “čovjeka od ugleda, čojstva i pera, tolerancije i širine”. Kažu da je bio izuzetan govornik, otmjen i ubjedljiv, te da su mu izlaganja bila psihološki iznijansirana, odmjerena i umivena, jezički bogata i začinjena humorom. Kao prosvećen intelektualac, za štampu je govorio: “Ja sam mnjenja da je potrebito jednoj državi da slobodna štampa pazi i nadgleda rad politični. Novinarstvo je ustavnosti što sunce bilju”.

Bečki parlament u martu 1869. donese zakon o vojnoj obavezi (landveru), uprkos staroj bokeljskoj povlastici da ne služe vojsku. A kad namjesnik Vagner pokuša to silom nametnuti, buknu Bokeljski ili Krivošijski ustanak. Ustanici 19. i 25. oktobra razbiše austrijske trupe koje odstupiše ka Risnu, a potom u novembru na Brajićima potukoše i generala Auersperga. Tad, na zahtjev Beča, Ljubiša i general Gavrilo Rodić pregovorima umiriše pobunu. Bokelji uz opštu amnestiju položiše oružje, a njihov vođa Samardžić poruči da oni žele Austriji ono što ona želi Boki. Ljubiša potom u Beču iznese svu istinu o Vagnerovim teškim zločinima nad narodom i isposlova novac za namirenje velike materijalne štete od pljačke, paljevina i razaranja, kao i za obeštećenje porodicama ustanika. Mada su neki krivili Ljubišu da je držao stranu vladi, sami ustanici mu kasnije priznaše zasluge za rješenje ovog spora. Poslije isplivaše i dokumenti koji govore kako je na Cetinju tražio pomoć za ustanak, te da je za njih negdje nabavio i 200 pušaka. Ljubiša je tad u Bečkom parlamentu afirmisao Bokelje kao junake, spremne da podnesu ozbiljne žrtve u borbi za pravdu. Ustanak je doprinio razvoju nacionalne misli i osjećaju solidarnosti i jedinstva među Srbima, koji sa svih strana izraziše snažnu podršku ustanku. Jer i Bokelji su ranije uzimali učešće u ustancima Karađorđa i Miloša, te u bojevima Crnogoraca i Hercegovaca sa Turcima.  Bokeljski ustanak je snažno odjeknuo i u Dalmaciji, pa je na izborima za sabor Narodna stranka ubjedljivo pobijedila talijanaše.

Političar i pisac

Kao političar Stefan Mitrov je bio mudar taktičar i gledao da na saboru i Carevinskom vijeću ne bude uvijek protivan svemu, već da za svoj kraj uvijek izvuče neki benefit, politički ili ekonomski, procjenjujući šta je već moguće u datom trenutku. Vladi u Beču je podnio čitav niz memoranduma, prijedloga i zahtjeva sa ciljem unapređenja kulturnog i ekonomskog života Boke. Njegovom zaslugom u sudove je 1862. uveden srpski jezik, a pokrajini je oprošten stari dug, nastao za vrijeme gladi. U Kotoru je ustanovljena posebna pravoslavna eparhija, što je Boku izdvojilo iz dalmatinske crkvene jurisdikcije, a pravoslavni su prestali obilježavati katoličke praznike. O državnom trošku je u Kotoru otvorio gimnaziju na “srpskom naukovnom jeziku”, dok je dubrovačka gimnazija oduzeta jezuitima. U Krivošijama i Mainama je sagrađena nova narodna škola, a u Poborima i Brajićima pomoćne. U Risnu i Petrovcu izgrađena su pristaništa i probijen put od Kotora do crnogorske granice. Isposlova dozvolu za osnivanje Srpsko-pomorske škole Bošković - Laketić u Herceg Novom, a srpski đaci su mogli dobijati stipendije za studije u Beču i još mnogo toga. Kruna njegovih napora bila je gradnja dalmatinske željeznice.

Njegov politički i književni rad išli su skoro paralelno i nisu bili u opreci, jer su suštinski oba bili na polzu srpskog naroda i buđenju njegove nacionalne svijesti, prosvjetnog i kulturnog uzdizanja, čuvanja i zaštite  njegove samobitnosti i nasljeđa. Ljubiša je nesumnjivo krupna književna figura, ali mi ćemo ovdje samo uzgred pomenuti njegovo vrijedno književno djelo, ostavljajući to nespornim autoritetima iz te oblasti. Opisivao je sudbinu svojih sunarodnika od 15. do 18. vijeka, o čemu će sam reći da mu je namjera bila „...da ovom radnjom očuvam nekoliko znamenitih  događaje svoje otadžbine, a usput da opišem način življenja, mišljenja, razgovora, napokon  vrline i poroke svojijeh zemljaka, pa sve to da predam potomstvu.” Njegov nesporni književni talenat bio je oslonjen na odlično poznavanje narodne tradicije i života, a posebno jezika bogatog gorštačkim duhom. Bio je pristalica Vukove škole, a zvali su ga i Njegoš u prozi. Od 1845. do 1877, pored prevoda i novinskih tekstova, Stefan Mitrov je redom objavio ova djela: Opšestvo Paštrovsko u okružju Kotorskom, Seni Petra Petrovića Njegoša vladike Crnogorskoga i spisatelja, Boj na Visu, Šćepan Mali kako o njemu narod povijeda, Prodaja patrijare Brkića, Kanjoš Macedonović, Skočiđevojka, Sud dobrih ljudi, Pop Andrović novi Obilić, Pripovijesti crnogorske i primorske i Pričanja Vuka Dojčevića.

Kao čovjek sa snažnim osjećajem pripadnosti srpskom narodu stremio je njegovom duhovnom, ali i državnom ujedinjenju i sigurno bio najizrasliji primorski Srbin 19. vijeka. Uprkos tome ranije je istican samo kao Jugosloven, a danas i kao nekakav Crnogorac, a ko je bio Stefan Mitrov, osim početnog citata iz ove priče, najbolje govore njegove riječi. Odgovarajući na napade, jednom prilikom u saboru reče da mu nije briga ko ga osuđuje, već da mu je važno „ ... da je narod pohvalio i odobrio moj politički rad, moja braća Srbi Bokeši (...) ja od Kosova pripadam onoj nesretnjoj, ali junačkoj i ponosnoj narodnosti srpskoj, koju štuju i uvažavaju i njeni dušmani”. Drugom prilikom, po svjedočenju samog Pavlinovića, Stefan je u nekoj polemici uzviknuo: “Ko je to ovdje bolji Srbin od mene? Moj grob se zna od Kosova ...” Tokom svoje posjete Kotoru 1875, austrijski car Franc Jozef izjavi da je on prvi car koji posjećuje taj drevni grad. Stefan Mitrov, koji je bio član svečane pratnje, ne mogaše otrpjeti tu nadmenost, pa uljudno odgovori Habzburgu da je Kotor prije njega u 14. vijeku posjećivao srpski car Dušan.

Ljubiša je održavao povjerljive veze sa knjazom Nikolom i predsjednikom srpske vlade Jovanom Ristićem.  Postavši predsjednik Sabora, iz Budve se sa porodicom preselio u Zadar, a povremeno je na duži rok boravio u Beču zbog obaveza u Carevinskom vijeću. U to vrijeme je i često pobolijevao. Cijelog života je kuburio sa novcem, mada su ga protivnici blatili i kao korupcionaša, međutim, ostao je čist, neokaljan i dostojanstven, omiljen i poštovan u svom narodu. 

Iako bolešljiv, oktobra 1878. putuje iz Beča do Cetinja na vladičenje svog brata od strica Visariona Ljubiše na tron vladika crnogorskih. Tada se jako prehladi i uskoro po povratku u Beč, smrt ga ugrabi 11. novembra u sobi Helerovog hotela. Ta vijest je tužno odjeknula u svim srpskim krajevima, a tih dana se upokoji i Đura Jakšić. Zmaj napisa: “Ljubiša ode, dično nam ime,- / Ljubiša ode, Jakšić za njime! / Spomenik grozan, bol ga je sveo: / Okamenio se vas narod ceo.”

Izdvajamo i nekolika stiha iz pjesme Jovana Simeonovića: “Na mokrom stenju suši se vlaga, - / al' neće suza u srpskom oku, / al'neće rana što tišti Boku! / Crna joj tuga još crnju sprema! / Ljubiše nema!”

Stefan Mitrov je opojan u bečkoj grčkoj crkvi i sahranjen blizu groba Vuka Karadžića, a nedaleko je počivao i Branko Radičević. Na grobu su govorili Laza Kostić, Todor S. Vilovski i Špiro Pokrajac. Njegovi posmrtni ostaci su preneseni u zavičaj 1885. godine.

Uloga Mihe Pavlinovića

Predvodnik hajke za Ljubišinu smjenu bio je don Miho Pavlinović, koji je zaboravio kako ga je Stefan svesrdno branio kad su mu oduzimali mandat talijanski autonomaši. Ljubiša će o tome zapisati “ne čini dobro, da te jadi ne nađu”. Inače, taj svećenik je bio raniji politički saborac Ljubišin, čak se u mladosti deklarisao kao Srbin katolik koji je pisao ćirilicom i govorio da je sav narod južno od Neretve srpski, bez razlike vjere (što i jeste istina). Međutim, uskoro je “prevaspitan” pa je postao žestoki hrvatski kleronacionalista. Još mnogo prije nego što je to 1900. “zakovao” Katolički kongres u Zagrebu, zagovarao je ideju da svi katolici na slovenskom jugu moraju biti Hrvati i da se hrvatsko državno pravo proteže i na Bosnu.

Porijeklo

O svom porijeklu Ljubiša piše: “Početkom 11. stoljeća šljegla su u primorje s kraj rijeke Ljubišnjice iz Hercegovine dva brata blizanca, što su se smjestila usred Paštrovića i tu udarila temelj selu Blizikuće, gdje i dan današnji pleme Ljubišino stanuje. Kad je godine 1343. Ludovik, kralj Ugarski, posjekao na vjeru 1.400 Paštrovića za Golijem vrhom ... na toj krvavoj sječi palo je obezglavljeno 120 Ljubiša.” Pored uglednih pomoraca ovo pleme još od 1652. daje sveštenike: bila su dva arhimandrita manastira Praskvice, Vasilije i Sava, te crnogorski mitropolit Visarion.

Piše: Dragan Mijović