Iako svi doživljavamo strahove tokom cijelog života, često nam je teško da prihvatimo činjenicu da se djeca, kao i odrasli, plaše raznih stvari. Ona to nekada izražavaju otvoreno, a nekada čuvaju samo za sebe.

Odrasli često potroše više vremena i energije u uvjeravanju djece da nema čega da se plaše, umjesto da im dozvole da upozna svoje osjećaje, da ih izrazi i na kraju da im pomognu da ih prevaziđe.

Čitanje neke knjige o osjećanjima može da bude dobar način da se započne razgovor o tome šta ljudi osjećaju. Ono što djeca treba da znaju je da svako ima osjećanja i da se ona mogu izraziti, podijeliti, i da se o njima može razgovarati. Nekada vidimo djecu koja su sklona agresivnom ponašanju, izlivu bijesa, ili su povučena ili imaju neki tjelesni simptom, a zapravo ispod svega toga je strah koji je sakriven iza poslušnosti.

Prvi ozbiljniji strah kod djece javlja se u periodu od 6. do 8. mjeseca i važan je za kasniji psihološki razvoj ličnosti. U ovom periodu ukoliko mama izađe iz vidnog polja svoje bebe, a to ne izazove prekomjernu reakciju straha i plača, nam govori da je mama bila dovoljno dugo i pouzdano prisutna, što je kod bebe stvorilo osjećaj pripadnosti i povjerenja. Period u kom se intenzivno razvija mašta i imaginacija, a djeca se lako uživljavaju u prizore iz crtanih filmova i priča, je oko treće godine kada se često javlja i strah od mraka. Zaspati znači izgubiti mentalnu kontrolu, biti sam, prepustiti se. Djeca tada imaju potrebu da spavaju sa upaljenim svijetlom ili otvorenim vratima od sobe. Vremenom, djeca uglavnom počinju sama da gase svijetlo i zatvaraju vrata svoje sobe. Nema potrebe produbljivati strah insistiranjem.

Neki roditelji imaju ideju da je djecu najlakše osloboditi straha preplavljivanjem (ako natjerate dijete da pomazi psa kog se plaši, ono će "očeličiti" i prestati da se plaši psa). Mnogo je humanije i pametnije, na primjer, prići psu, pomaziti ga, pa pozvati dijete da vam se pridruži, ili gledati drugu djecu kako se igraju, prići polako naći neko malo štene s' kojim dijete može da se igra i ono će se postepeno osloboditi. Ako je u pitanju strah od vode, nemojte bacati dijete u rijeku ili bazen. Djeca su različitog senzibiliteta, iako to neko dijete može doživjeti kao igru, neku djecu to može slomiti, potpuno bespotrebno. Koliko god vam dijetetov strah djelovao bespotrebno, njemu je svakako uvijek realan.

Školska fobija, ili strah od škole, nije razvojni već neurotski strah. U tom periodu od dijeteta se traži da se uklopi u novu sredinu, da usvoji nove uloge, da odgovori na nove zahtjeve, vrednuje se njegov rad, počinje dominacija neke djece nad drugom kao i problemi vršnjačkog nasilja. Kod djece koja pate od školske fobije simptomi obično počinju naglo u prvim danima škole, dijete je mrzovoljno, bijesno i razdražljivo. Vidljivi su i tjelesni simptomi(drhtanje,blijedilo,povraćanje,bolovi u stomaku) koji naravno nestaju kada se dijete vrati kući ili ni ne ode taj dan u školu. Jedan od načina da se prevaziđe ovaj problem je psihoterapija.

Tokom terapije dijete postepeno dolazi u dodir sa svojim neispoljenim osjećanjima, oslobađa se nekih skrivenih misli i tako postaje više sposobno za kontrolu, ravnotežu i fokusiranost. S' obzirom na to da su djeca vrlo zavisna od svojih roditelja psihoterapija psihičkih teškoća podrazumjeva uključenost roditelja u terapijski proces.

Marijana Ćurić, psiholog i TA praktičar