Jovana Suslovski je na svom fejsbuk nalogu opisala sav apsurd države zvane BiH. Ona kao student generacije Fakulteta političkih nauka u Sarajevu ne može konkurisati za asistenta tog fakulteta, jer je iz Republike Srpske.

Njenu objavu prenosimo u cjelosti:

Davne 2017. godine sam magistrirala na Univerzitetu u Sarajevu, na Fakultetu političkih nauka. Dvije godine prije toga, diplomirala, nosilac srebrne značke. Bila sam student generacije, ne najbolja na svom odsjeku, nego na svim. Bila bih još bolja da me na tom putu nisu obeshrabrivala povremena razočarenja.

Nije bilo lako putovati svaki dan iz Grlice do Skenderije. Išla sam pješice do Hrasnice nekih 40 minuta, čekala autobus za Ilidžu, pa tramvajem se vozila na Skenderiju. Istim putem i nazad. Više sam bila gladna i žedna, nego sita. U to vrijeme zaposlen mi je bio samo jedan roditelj, a trebalo je finansirati mene i brata (studenta medicinskog fakulteta). Nerijetko sam dolazila mokra na fakultet, posle kiše i snijega, jer autobuske linije su češće bile neredovne, nego redovne. Srećom, danas to više nije slučaj.

Uprkos tome, davala sam sve od sebe da budem redovna na predavanjima, da budem što bolja, da kad završim fakultet mogu pomoći svojim roditeljima koji su se toliko žrtvovali za nas. Na master studijama sam radila honorarno čak dva posla, te predstavljala ovu državu na svjetskom izboru ljepote u Kini i ostvarila zapažen rezultat. Opet, bila sam najbolja. Nisam redovno spavala, niti jela, ali sam bila najbolja na gotovo svakom ispitu. Učila sam noću, ako nisam mogla danju. Sigurna sam da moje brojne kolege i profesori mogu posvjedočiti isto.

Od kada sam završila fakultet, šanse za zaposlenje nije bilo. Bezbroj namještenih konkursa, odbijenica, nepravde o kojoj sam godinama ćutala. Umjesto mene primani su ljudi kojima sam davala instrukcije, koji su jedva završavali privatne fakultete, koji su godinama u brojnim političkim partijama, kojima rodbinske veze obezbjeđuju sve u životu. Mjesta za studenta generacije nije bilo.

Vjerovatno bih ćutala i dalje, da me situacija od danas nije posebno pogodila. Svi koji me poznaju, znaju da mi je san raditi na fakultetu, te upisati doktorske studije. Maštala sam o danu kada će konkurs biti objavljen i kada ću moći aplicirati na mjesto asistenta na matičnom odsjeku. Vjerovala sam da je to trenutak kojeg trebam čekati i posao koji će obezbijediti egzistenciju mojoj djeci. Kada su mi govorili da napustim ovu državu sa svojim kćerkama govorila sam da ne želim, da imam želju i volju da nastavim svoju karijeru na mjestu gdje znaju koliko vrijedim i mogu i gdje se neću morati nikome dokazivati. Vjerovala sam da me to mjesto čeka.

Danas mi je moje pravo oduzeto i moja želja je uništena. Možda, čak, ne bih ni bila primljena na navedenu poziciju, ali moje pravo da pokušam nepravedno mi je oduzeto. Kada sam se upisivala na fakultet, studentima iz Republike Srpske nije bilo zabranjeno da studiraju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Danas je, ipak, studentima iz Republike Srpske zabranjeno da apliciraju na konkurs.

Državo Bosno i Hercegovino, mrzim što sam se u tebi rodila! Nadam se da će moja suza i suza svakog građanina ove države, kojem su uskraćena osnovna ljudska prava, stići sve vas na vlasti koji ste nam skrojili ovakvu sudbinu!

Pozdravljam vas sa Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, a uskoro, nadam se, iz neke druge države!