Kad ovoliko snijega padne, kao ove godine, uvijek me to vrati u ona davna vremena, kada su ovoliki snjegovi bili pravilo, a ne izuzetak. Bilo je godina, kada mi je škola i po nekoliko sedmica bila zatvorena, pa kad se na to nadoveže i zimski raspust, ma kud ćeš veće zimske radosti.

Nekad su grtalice, koje su čistile snijeg, čisteći cestu, pravile takve sniježne nasipe pored ceste, da mi dječaci, dorasli da sami idemo u školu, ništa preko tog nasipa nismo vidjeli. Kad se cesta tako očisti, ona je izgledala kao neki kanjon rijeke, kroz koji su se kretali i pješaci i auta. Doduše u to vrijeme je bilo puno manje auta nego danas.

Onaj ko je i imao auto u to doba, a govorim o šezdesetim, pa i sedamdesetim godinama prošlog vijeka, niti je mogao po toj zimi upaliti auto, niti se usuđivao voziti na neke duže relacije. Obično bi ta auta ostajala zatrpana snijegom do nekog ljepšeg vremena. Bogami, dok dođe ta ljepota, moglo je potrajati i nekoliko mjeseci.

Pale su tih godina i sa toliko snijega izgledale čarobno, ali gotovo odsječene od ostatka svijeta. Pošto tada nije bilo današnje ceste za Sarajevo, već se išlo krivudavom uskom cestom preko Kalovitih brda, pa onda, još užim i krivudavijim putem preko Buloga, samo bi se oni najhrabriji usuđivali krenuti u tu avanturu, da svojim Fićom, u najboljem slučaju "stojadinom" ili volgom krenu u pravcu Sarajeva, ili ne daj Bože, preko Romanije, negdje dalje.

Jedina veza sa svijetom je bio voz Ćiro. Koliko mi i danas taj pisak zahuktale parnjače još uvijek zvoni u ušima, a prošlo je preko četrdeset godina, kada je ljudska pakost i bezumlje naredilo da se ta pruga, kao nerentabilna, ukine. Kad se Pale tako okuju snijegom, a pošto škola nije radila, mi djeca smo imali slobodnog vremena koliko hoćeš. Ali gdje ga potrošiti?

Danas bi se odmah očistila cesta do Jahorine, do Ravne planine, a onda je Jahorina za nas bila nekoliko svjetlosnih godina udaljena. Mnogi od nas, niti su kad bili, niti su znali gdje se Jahorina nalazi. Jahorina je od Pala bila 13 km udaljena, ali je sam put bio katastrofa. Bio je to makadamski, kamionima izlokani i razvaljeni put, koji su najviše koristili kamioni za prevoz balvana za potrebe paljanske pilane. Tih godina se bilo lakše dovući iz Sarajeva, koje je uzgred dvostruko dalje, nego nama sa Pala , do Jahorine. Taj put od Sarajeva, preko Trebevića, do Jahorine, nije bio toliko razlokan, a i redovnije se čistio, jer je Jahorina tada i bila skijalište za Sarajlije. Bjelašnica kao skijalište, tada nije bila ni na mapi. Tek nešto kratko pred Olimpijadu se Bjelašnica raskrčila i postala skijaški centar.

Skijanje na Palama je imalo davnu tradiciju. Više je bilo zastupljeno nordijsko skijanje, to jeste, trčanje na skijama, nego ono alpsko. Mi Korančani smo se spuštali niz Anđino brdo, ali tek onda kad se snijeg donekle otopi i visina snijega smanji, jer bi u suprotnom upadali u snijeg, čija je visina nama desetogodišnjacima često bila i preko glave, i jedva bi se iz njega izbavili. A i bilo je posla onda da se staza pripremi, utaba, pa da se onda snagom svojih mišića popneš do baba Anđine štale, gdje je i bila startna pozicija.

Sankanje 60-ih u Palama/foto: Suad Džanko

Kad sve to i odradiš i kad se konačno otisneš niz stranu, vožnja nije trajala duže od par minuta. U to doba, malo je onih koji su imali skije, bar nalik, ovim današnjim. Uglavnom su to bile ručno pravljene skije, ako su uopšte i bile zakrivljene pri vrhu. Većina nas se sankala i to po onoj očišćenoj cesti, često priželjkivali da naiđe kakav fićo, da se zakačimo za njega. Do sanki je tada bilo lakše doći nego do skija, ali su i sanke mahom bile improvizacija onih pravih.

Najpopularnije su bile one gvozdenjače, koje su nam roditelji pravili u Famosu. Te su bile neuništive i trajale neograničeno, za razliku od onih drvenih, bilo ručno rađenih tzv. ligura ili onih kupovnih, tvorničkih. Svejedno, koje su bile, te drvene bi se vrlo brzo polomile preko skakala, za razliku od onih gvozdenjača. A kakvo je to sankanje ako ne ideš na skakala.

Naša omiljena staza za sankanje je bila ona od onog nezavršenog hotela, kasnije "Upi" hotela, danas skoro izgorjelog studentskog doma na Koranu, pa do prvih zgrada ispod hotela. Druga staza je bila cesta od internata pa do raskršća tj. do Zdravkine radnje. Osim sankanja, kada se nije, niti moglo niti smjelo izaći preko smetova pored ceste, bilo je veoma popularno klizanje. Gdje god je bilo imalo nizbrdice između zgrada, na Koranu, mi djeca bi to uklizali i satima bi se klizali u cipelama ili čizmama.

Broj jedan u raji je bio onaj ko je imao najklizaviju obuću. Jedno vrijeme sam i ja imao tu titulu, jer mi je tetka u Trstu kupila cipele koje su bile klizave k'o sam vrag. Prava umjetnost je bila hodati u njima zaleđenom cestom, a ja sam to usavršio, k'o pravi baletan. Drugovi me molili da im bar malo posudim te moje cipele. Rijetko kome sam ih davao.

Klizanje niz te nizbrdice je trajalo taman toliko dok se prva komšinica na tome ledu ne oklizne i ne tresne od asfalt svom dužinom i širinom. Sutradan bi na našu veliku žalost, klizališe ili plaza, kako smo je zvali, bila posuta pepelom. Naravno, išlo se dalje tražiti nove nizbrdice i ponovo uklizavati plazu, nekad cijelu stazu pred veče polivati vodom, da bi noćni mraz ostalo odradio.

Otprilike tako nekako smo mi tih šezdesetih godina provodili zimske dane, kad Pale zapadnu u snijeg. Pravljenje sniježnih bunkera, tunela ispod snijega, grudvanje, igranje hokeja na svim zaleđenim površinama, takođe je bilo dio tih igara bez granice. Sve je bilo prepušteno našoj dječijoj mašti.

U svoj toj zimskoj idili, dočekivao se i najdraži dječiji praznik, Nova godina. Meni, posebno drag praznik. Sjećam se da su naši roditelji uplaćivali školi neki simboličan novac da nam Djed Mraz donese poklon. Djeda Mraz je, svake godine za svu djecu do četvrtog osnovne, bio moj učitelj Beban. Mada obučen kao pravi Djed Mraz, mene nikad nije dao obmanuti.

Čestitka

Uvijek bi poznao njegov zvonki glas dok bi me poimenično prozivao da podignem paketić. U paketiću je uvijek bilo ono što sam ja najviše i priželjkivao. Prskalice, plastelin, olovke u boji, medenjaci, pa razne, još neispisane čestitke. A čestitke iz tog vremena su veoma duboko uticale na moju romantičnu dušu i razgarale moju bujnu maštu. Obično su na njima bile kućice zavejane snijegom, kraj nekog zamrznutog potoka, u nekoj zvjezdanoj noći.

Pred kućicom su u saone prepune paketića upregnuti jeleni, čekali Djeda Mraza, koji je natovaren svojom vrećom, dijelio djeci paketiće. Da bi dočarale zvjezdanu noć, čestitke su bile prskane srebrenim ili zlatnim svjetlucavim prahom, koji je na mene ostavljao takav utisak, da sam ih gotovo bez daha gledao. Nekad bi te čestitke znale prenoćiti pod mojim jastukom, a čuvao sam ih ko oči u glavi i sakupljao godinama.

Često sam ih i sam kupovao, da ih nekome pošaljem. A slao sam ih svima koje sam iole znao, očekujući da će se neko i mene tako sjetiti i poslati mi čestitku. Radovao se do ludila, kad bi me se neko sjetio i poslao čestitku, adresiranu na moje ime. Tugovao i dugo očajavao, ako takvih nije bilo. A na kraju sam došao na genijalnu ideju, tako što sam sam sebi pisao čestitke, potpisujući ih drugim imenima. Naravno, da sam sebi uvijek slao one najveće i najskuplje čestitke, obavezno one posute zlatnim i srebrenim prahom.

Sankanje na Koranu/foto: Suad Džanko

Bilo je u ono doba i onih jednostavnih i jeftinih novogodišnjih čestitki, čiji sadržaj bi me do suza znao nasmijati. Nezaboravna je ona sa ribarom i mačkom. Ribar nosi na ramenu štap za pecanje i sa udice visi riblji kostur, dok iza ribara ide mačka i oblizuje se, jer je oglodala do kosti ribarev ulov. Tu su bile i one čestitke, sa obaveznim dimnjačarem, te kuharem koji satarom juri prase.

Sve te čestitke su u meni budile slatku jezu od predstojećeg praznika. Obično je za Novu godinu kod nas dolazila rodbina mog oca, tetke i stričevi, koji su iz zadimljenog, čađavog Sarajeva dolazili da se nadišu punim plućima čistog paljanskog zraka. Mi djeca smo tada mogli ostajati budni do mile volje i gledati na jedinoj TV stanici novogodišnji program, uz nezaboravne Čkaljine i Mije Aleksića provale. Rodbina je nama djeci donosila bombone, čokolade, napolitanke, te razno voće, banane, narandže, mandarine, koje se u to doba moglo naći i kupiti samo u Sarajevu, ali ne i na Palama.

Paketića novogodišnjih, okićenih jelki nije bilo u našoj kući. Ako bi ja i sestra, onako na svoju ruku, malo okitili sobu onim krep papirom u raznim bojama to bi bilo sve. Moj otac je bio svom svojom dušom predan ideji komunizma, pored njega smo mogli kititi šta smo htjeli, njega to nije dodirivalo. Sve je pak odlučivala majka, koja nikad nije rekla da Nova godina nije naš praznik i koja je i sama jedva čekala da se nešto slavi, ali po pitanju kićenja jelke, tu nije bilo diskusije. Njen odgovor je bio kratak i samo bi rekla da se ni u kući njenih roditelja krizban (kako je zvala jelku) nije kitio.

Otac naravno se u to nikad nije htio miješati i tako se u našoj kući nikad nije jelka okitila. Ja i sestra smo očajavali danima, išli kod druge djece da gledamo jelku, pa i da pomognemo u kićenju, ako bi nam se ukazala prilika. To je u meni samo još više jačalo čežnju da jednom, kad budem imao svoju porodicu, kitim jelku i stavljam paketiće pod nju. To se kod mene, sa godinama, pretvaralo u gotovo bolesnu opsesiju.

Prolazim ovih dana pored poredanih kontejnera ovdje na Alipašinom i vidim dosta bačenih jelki koje čekaju da budu odvežene na gradsku deponiju. Polovina je januara i pravo vrijeme da se jelke izbace iz stanova jer su im iglice već počele opadati, pa samo przne po kući. A i novogodišnji praznici su uveliko prošli. Podsjetih se vremena kad sam bio peti razred osnovne i kad sam sa još dva druga, Gerom i Milanom odlučio da napravimo biznis sa jelkama. Odsjećićemo jedno desetak jelki, spakovati ih u vreće, sjesti u voz i prodavati te jelke po Sarajevu.

Danima smo pravili plan i na kraju odlučili da ćemo jelke naći na Golom Koranu i da ćemo poraniti da ih još za dana odsiječemo. Znam dobro da je snijeg bio preko metar dubok. Prtina je bila napravljena do Ciganske ravni i dalje do Begovine gore, a mi smo od Ciganske ravni krenuli kroz gustu šumu, dole niz potok prema kućama Marinkovića i Lučića, onosno Barama. Nosili smo male sjekirice, te desetak onih plastičnih vreća za kupus i kanapu kojim bi stezali jelke da ih što više stane u vreće i da budu lakše za nositi.

Dan je, za divno čudo, bio prekrasan, sunčan, bez oblačka iako je prethodnih dana snijeg neprestano padao. Prekrasna tišina, koju remeti klokot potoka, koji iako je zamrznuo, davao neke znake da se voda pod ledom ipak nije sva zaledila. Nekad , grane omorika, pritisnute snijegom ipak popuste, pa se na nas obruši gomila snijega da smo ličili na prave "snješko bijeliće". Smijali smo se tim zgodama, bili dječije radosni, raspoloženi.

Snijeg je bio dubok, prtili smo tako, a negdje upadali u namete snijega gotovo do prsa, bauljali, ponekad se, teškom mukom izvlačili iz nameta snijega. Bili u goloj vodi, a jelki nigdje na vidiku. Gotovo smo izgubili volju, kad nekim čudom, kad smo se već s velikom mukom izvukli iz guste šume ugledasmo na jednom proplanku, gotovo na osami, desetak jelki, nijedna veća od dva metra. Kao da su samo nas čekale da ih odsiječemo. Brzo se bacismo na posao i ubrzo zaključismo da svaki od nas može nositi najviše dvije jelke.  Tako da smo i odsijekli toliko.

Iako smo broj jelki, koje ćemo prodavati po Sarajevu, smanjili na neku razumnu mjeru, ipak smo se dobro namučili dok ih nismo donijeli kući. Sutradan smo jedva skuckali nešto para da imamo za kartu za voz do Sarajeva u jednom pravcu. Za povratak ćemo imati dovoljno para kad prodamo jelke. Oko pola jedan popodne smo sjeli u voz na Koranu. Bila je nedjelja, voz poluprazan jer nema ni radnika ni đaka koji vozare u njemu. Odmah smo zapeli za oči kondukteru. Šta mislimo sa tim jelkama, znamo li da je ilegalna sječa jelki zabranjena, zvaće nam miliciju i sprovodnika voza. Jedva ga urazumismo i to tek onda kad smo rekli da jelke nosimo na poklon rodbini u Sarajevo.

Iz voza smo izašli na stanici Čengić Vila. Prvi neboderi i velike zgrade se gotovo naslanjaju na željezničku stanicu, pa tako nismo ni morali da daleko tegarimo jelke. Krenuli smo od zgrade do zgrade, od sprata do sprata da nudimo naše jelke na prodaju. Milan je bio slatkorječiv i prepuštali smo njemu da se cjenjka. Sjećam se da je njegova početna cijena za jelku bila basnoslovnih deset hiljadarki i znam da su ljudi samo odmahivali glavama, pitajući se da li smo uopšte normalni tolike pare tražiti.

Ja i Gera smo ga kumili, molili da spusti cijenu, međutim je Milan tvrdoglavo ostajao pri svom. I tako smo mi frustrirani hodali od zgrade do zgrade, a kupca nigdje na vidiku. Milan je na kraju sam spustio cijenu, deset puta manju, međutim niko ni za te pare nije htio naše jelke. Bili smo pregladnjeli, para nemamo ni za frtalj hljeba. Već se spuštala noć jer je dan zimi kraći, a mi ni jednu jelku nismo prodali. Morali smo misliti kako da se vratimo na Pale vozom, a nismo ni banke imali u džepu. Na kraju smo odustali od dalje prodaje, tako što smo svih šest jelki stavili u jedan lift. a onda se žurno udaljili odatle.

Imali smo ludu sreću da je naišao teretni voz i nekim čudom se zaustavio na Čengić Vili, gdje teretnjaci obično ne stoje. Taman smo imali toliko vremena da uskočimo u teretnjak i da se onako premrzli i gladni jedva dočepamo Pala. Eto tako je propao moj prvi biznis u životu.

Prošlo je od tada i preko trideset godina. Došao je i rat, pa i prošao. Nekim slučajem sam rat proveo u Njemačkoj i dosta toga vidio. Shvatio sam da se jelka tamo kiti zbog vjerskog praznika Božića i da ipak nosi neku religioznu konotaciju. Jelke se kupuju već početkom decembra za katolički vjerski praznik Svetog Nikole i da se drže u kućama do 6 januara , to jest do katoličkog praznika Tri kralja. Vidio sam da ti praznici na zapadu, prevazilaze tu vjersku dimenziju i da postaju univerzalni praznici koje slavi gotovo cijelo čovječanstvo.

Iz iskustva znam da u Njemačkoj svako domaćinstvo ima jelku za Božić. Da poklone za Božić dobivaju svi, a ne samo djeca. Da je Djed Mraz ustvari Weihnachtsmann ili Nikolaus, tj. Božić Bata. Shvatio sam i to da je Nova Godina praznik, ali ni blizu toga da se može uporediti sa Božićem. Shvatio sam i to, gledajući tako te okićene gradove, trgove, sa okićenim jelkama i do 20 metara visine, da Božić u ljudima na zapadu izaziva istu onu slatku jezu koju sam ja osjećao kao desetogodišnjak, kad se bližila Nova godina.

Vremenom se, dolaskom stranih programa i TV kanala u naše stanove, zapad gotovo preselio u naše domove. Holivudska produkcija je odradila svoje, tako da su snimani najljepši i najromantičniji filmovi sa radnjom koja se dešava upravo u vrijeme Božičnih praznika. Kultura zapada se seli i na naše prostore. Gradovi u BiH, pa i čitavoj regiji se kite i blješte ništa manje od onih evropskih gradova u vrijeme blagdana. A bilo je krenulo baš u suprotnom pravcu.

Negdje godine dvije hiljadite sam došao iz Njemačke u Sarajevo proslaviti Novu Godinu sa mojim roditeljima. Gledam sa roditeljima dnevnik, a tamo bivši nam predsjednik otvoreno u ekran govori da Novu godinu ne treba slaviti i da to nije naš praznik, a da je Djed Mraz izmišljeni lik za potrebe katoličke crkve. Sebi ne mogu da dođem. Ništa pred roditeljima ne komentarišem. Sutradan nam je snaha, od mog brata žena, dovela svoju kćerku, pet godina staru, da sa nanom, dedom i amidžom provede Novu Godinu. Preslatka djevojčica, onako mala , sićušna, a slatkorječiva. Sve je interesuje, sve komentariše i sve zna. Meni se odmah u srce uvukla. Da je iznenadim, povedem je na pijacu pod mostom na Ciglani i kažem joj da ću joj kupiti što god poželi.

Pijaca u novogodišnjoj groznici, masa ljudi se valja, kupuju, prodaju, nadvikuju se. Kupiti što god poželiš. Raketa, petardi, prskalica, novogodišnjih šarenih laža, ma svega šta ti duša hoće. I tako mala moja nećaka ostala zatečena, gotovo šokirana mojom ponudom, potpuno zbunjena ni sama ne zna šta će. Ponuda igrački, lutki barbika, paketića novogodišnjih raznih cijena i veličina, ma nepregledna. I tako neodlučni pravimo i drugi krug po pijaci. I taman tamo na izlazu, prema Građevinskom fakultetu, na samom kraju pijace djevojčica stade kao ukopana. Vučem je za ruku da krenemo, a ona kao ukopana se i dalje ne miče. Pogledah u kom pravcu to gleda i tad i ja vidjeh šta joj je zaokupilo pažnju.

Ona je gledala u čovjeka koji prodaje jelke. Pred njim, dvije jelke. Jedna velika, preko dva metra, druga manja. Pitah ga, kako mu ide posao. „Ma nikako brate. Od kako je Alija rek'o da to nije naš praznik, evo patim se sa ove dvije jelke. Do neki dan sam nešto i prodao, a evo danima, niko neće ni da upita. Mrznem se ovdje, a sve džaba,“ očajno će jadni čovjek. U sekundi mi se vrati sjećanje na moj propali biznis sa jelkama, a onda upitah djevojčicu, hoće li da joj kupim jelku. Djevojčica, gotovo kroz suze promuca: „Ama amidža znaš da nana neće dati, a da znaš da bi to najviše od svega voljela“.

Jelka je imala već napravljeno stopalo da može stajati, te se ja brzo nagodih sa prodavačem da je lijepo spakuje. Na uglu sam naišao na prodavača koji je prodavao i nakit, staklene kugle, te svijetleće lampice. Sve sam to pokupovao i tako natovaren se probijao kroz prepunu pijacu. Moja nećaka se radosno pribijala uza me, prateći me u stopu. Kad smo pozvonili na vrata, otac je otvorio vrata, pomalo iznenađen mojom kupovinom. Majka , kad nas je vidjela tako natovarene je odmah krenula da raščisti ugao gdje ćemo staviti jelku. Odmah smo se svo četvero dali na kićenje jelke.

Kad je sve bilo gotovo i kad sam upalio i lampione, stajali smo zadivljeni gledajući prekrasnu jelku. Moja nećaka je širom otvorenih očiju, gotovo ne trepćući, gledala čas u jelku čas u mene, ni sama ne vjerujući da se sve to pred njenim očima dešava. Samo su joj se u uglu očiju nazirale dvije suze, kao dva bisera.

Nekad davno sam čuo da se unučad više vole nego vlastita djeca. Valjda je to tako, od kako je svijeta i vijeka. Znam i to da moj otac i moja majka nikad unučadima ništa nisu odbili. I neka nisu.

Autor teksta: Suad Džanko