Prva glava

Patim se već danima, kako da započnem ovu priču. I nije da nemam inspiracije. I nije da ne znam šta ću pisati, nego mi teško prebirati po bolnim uspomenama za koje sam mislio da su davno sahranjene u nekoj nevažnoj predkomori moga srca i da te uspomene, kao neki savršen zločin, neću nikada, nikome morati priznati. A onda shvatim da jedino priznanjem mogu sebi olakšati dušu, pa onda, kao probuđen poslije noćne more, a ipak oplemenjen, nastavim pisati.

Sjećam se da je dan bio veoma sparan, negdje u julu 1978. Nekako uvijek ljeti, kad se sunce sprema da zađe za Trebević, paljanskom dolinom doleprša neki povjetarac sa istoka i osvježi dolinu, tako da nikada ne smiješ zaboraviti da poneseš ili jaknu ili nešto dugih rukava, kad izlaziš. U kasnim večernjim satima ukoliko si samo u majici osjetiš kako ti se koža ježi. To su ujedno i najljepši dani tokom cijele godine.

Svuda miriše na pokošeno sijeno, svuda se vide svici kako šaraju kroz tamu, a oni leteći tvrdokrilci, koje smo mi zvali prdibabe, ti se dosadno uvlače u kosu. Obično smo znali ako nebo tamo preko”Panorame” i “Turista” prema Pribnju bude rumeno, da će sljedeći dan biti lijep. Ja, sa nekih svojih dvadesetak godina sam sav treperio, kad je takvo predvečerje. Radovao sam se svakom izlasku, da l‘ u “Bagrem” ili u disko u “Turistu”.

Tu veče me Arči zvao da idemo u novootvoreni disko u holu “Doma kulture”. Nisam znao ni šta je ni gdje je, ali eto smo krenuli da se iznenadimo. Negdje kod Zekine zgrade, Arči zastade.

“Čekaj malo da se pozdravim sa jednom djevojčicom” reče. “Pa šta, da te čekam ili da idem dalje” upitah ga. “Ma hajde i ti sa mnom”, reče Arči. “Je l’ ti to cura”, upitah ga. “Ma ne, nego onako, poznanica, da je samo čujem”. 

U tom momentu i ja spazih kako mu jedna djevojka mahnu, tu prekoputa iz jednog prizemnog stana. Arči me povuče za ruku. Na prozoru nam se smiješila djevojka nekih sedamnaest-osamnaest godina stara. Nisam je znao od ranije. Ali sam u momentu bio zapanjen tom ljepotom. Arči je sa njom pričao kao da se znaju već sto godina. Ja sam sve vrijeme njihovog razgovora ćutao. Ma nisam ni slušao šta su pričali. Samo sam nju posmatrao.

Bila je crnokosa, i kao i sve crnke tog vremena, sjekla je kosu ravno iznad očiju, a puštajući dugačke uvojke da joj padaju preko ramena. Oči su joj bile zeleno plave. Ja sličnu boju, do tada nisam vidio. Šta mi je odmah palo u oči, da ova djevojka, tako mlada i lijepa se ne zna nositi sa tom ljepotom. Često se mrgodi, pravi ozbiljno lice, a u žaru, unoseći se svom dušom u ozbiljnu diskusiju, stalno mršti visoko čelo, šarajući ga sa nepotrebnim borama.

“Kako uopšte možeš reći da nema Boga”, čujem kako je Arči pita. ”I čime to možeš dokazati”, opet će Arči. Ona ga i ne gleda, a već ima odgovor:

“Ma kako ti znaš da ga ima. Je l’ ti on to daje kišu? Je l’ on ljudima donosi bolesti? Je l’ on vrši pomračenje sunca, stvara zemljotrese, pravi munje i gromove? Je l’ misliš da je sve to Božije davanje? Pa u posljednje vrijeme čovjek sve to može sam napraviti, što mi danas pripisujemo Bogu.

Arči je bez teksta gledao u nju, a ja sam bio očaran tom ljepotom, koju je ona svjesno ili nesvjesno, sve vrijeme htjela prikriti. Pokušao sam nekako pomoći Arčiju i umiješah se u diskusiju. Rekoh sledeće:

“U Starom zavjetu piše: “I Bog stvori Adama po svome liku”, a ja mislim ako nas je Bog stvorio po svom liku, da nam je osim lika dao i Božansku moć. Ja mislim da Bog, ako ga ima, nije puno moćniji od nas, koje je on stvorio. Kao što vidiš, niko u prirodi nije tako sposoban uništiti ono što je Bog stvorio, kao što je to čovjek. Uništava prirodu, a ovim nuklearnim arsenalom je u stanju stotinu puta uništiti ono najvrijednije što Bog misli da je stvorio, život na zemlji. Ko je onda moćniji, Bog stvoritelj ili čovjek rušitelj?“

Ona me pogleda sa zanimanjem. Do tada, kao da me nije ni primijećivala.

“Hm, lijepo rečeno, nema šta, ako bi me mogao ubijediti u to što govoriš. Lijepe su to bajkice u Starom zavjetu. Počevši još od protjerivanja Adama i Eve iz raja. Ma tačnije još u “Genezi, tj. u knjizi o Stvaranju, ima puno nelogike. Ne mogu se nikako pomiriti sa tim da je Bog Stvoritelj, stvorio ženu tj. Evu iz Adamovog rebra. Hajde ti, da si žensko, da li bi se mogao pomiriti sa tim? Ma puno toga mi nije pravo, šta tamo piše, a neke stvari i nejasne, pa i nemoguće, ako ćeš baš. Od Noeve barke, na koju su stale sve biljke i životinje, po do toga, kako je Marija nevina začela, pa kao takva i rodila Isusa. A tek ta predstava raja u koji će dospjeti samo dobri, dok oni koji to nisu će da se peku u paklu. Meni je nekako bliži budizam i ona reinkarnacija. Umreš recimo kao čovjek, tvoj život i tvoja duša se malo pritaje, pa se ponovo vrate u nekom drugom obliku. Budeš ili neka travka ili neka životinja. Svejedno. Važno je da nikad ne umireš. Tvoja energija ili tvoja duša je neuništiva, samo prelazi iz jednog oblika u drugi. Slaže se sve i sa fizikom i sa hemijom, a eto religija je i vjerovanje u jednog Boga”, izrecitova ona, gotovo u jednom dahu.

Ja sām nisam bio neki vjernik, ali me ovako bistar um jedne klinke natjera da do zadnjeg branim moju tezu o Božijoj moći.

“Ti, kad tako govoriš, zaista ne poznaješ moć Božiju i šta je On sve u stanju učiniti. Napraviti tako savršen poredak i među zvijezdama i planetama u svemiru i takav poredak na zemlji među živim bićima. Ne može to fizika i hemija sama uraditi”, odgovorih istom mjerom. “Možda i ja sam ponekad sumnjam u neka nevjerovatna čuda koja su opisana u svetim knjigama, da l’ u Starom zavjetu, da l’ u Jevanđeljima ili u Kur’anu, ali su i ta čuda moguća, ako to Bog hoće. Svaki dan se čuda dešavaju, čak i u ovom laičkom vremenu. Čuda koja ne znamo kome da pripišemo ili za inat nećemo to Bogu da pripišemo. Počni samo od onih svakodnevnih i brojnih sreća u nesreći, kako ih mi zovemo. Nekad u nekoj nesreći, da li auto ili drugoj, na primjer u zemljotresu, poplavama, u ratovima, ljudi ostaju u životu, kad niko u to ne može da vjeruje da je to moguće. Ja lično vjerujem da iza toga stoji neka velika sila ili neko ko ima ogromnu moć da odlučuje kome će dati život, a kome ga uzeti. Možda i sam ne vjerujem, u klasičnom smislu, u onog Boga koji je opisan u svetim knjigama, ali me ga je na kraju krajeva ipak strah. I zato se trudim, koliko god mogu, da budem onakav, kakav on očekuje od mene da budem i da ne izazivam njegov gnjev”, završih svoje izlaganje.

Arči siromah odmah shvati, koliko je nedorastao našem razgovoru, pa nije progovorio više ni riječi. Ona je kratko vrijeme ćutala i taman kad htjede odgovoriti, začu se ženski glas.

“Hodi ovamo, Milena, da mi nešto pomogneš. Momci, dosta je ašikovanja pod prozorom”, obrati se i nama. Prema liku i crtama lica odmah sam znao da je to njena majka.

“Uh, moram ići. Ma nije ona, tj. moja majka toliko loša. Samo, eto se boji za mene, da sam premlada da ostajem sama sa momcima. A i nije joj lako, sama, bez muža u ovakvom vremenu, sa dvoje djece. “A ti”, obrati se meni, “ne znam ti ime, ali ćemo nastaviti o ovome, interesantno mi to što pričaš. Zapamti gdje si stao”, nasmija mi se mazno.

Ja ljepši osmijeh nikad u životu nisam vidio, a eto sad joj znam i ime.

Pitah Arčija, poslije, na putu za novi disko, šta joj je bilo sa ocem. “Umro prije dvije godine, srce, kažu”, reče Arči.

“Šta kažeš, pametna mala. A i lijepa. Za koju godinu, nijedno muško u Palama, neće ostaviti ravnodušnim. A ti, vidim, i ti si se zagrijao, ha?”, poče me Arči podje*avati.

”Moram priznati, prepametna, za svoj uzrast. Što se ne nastavi igrati sa svojim barbikama, što zamara svoju prelijepu glavicu sa tako ozbiljnim temama. A jesi li vidio Arči, svjesna je svoje ljepote, a namjerno se mršti, da je sakrije. Imam osjećaj da se ne zna nositi sa tim”, rekoh.

“Ma da, i ja sam primjetio da ima nešto posebno i prkosno u njoj. A u jednoj stvari si potpuno u pravu, zašto ne nastavi da se igra barbikama”, složi se i Arči.

Kad smo stigli u taj novi disko ili u nešto što je to trebalo biti, bili smo jedini gosti. Mi čak i platili ulaz, kao u pravi disko. A ono u prizemlju doma kulture, u garderobi koja je prije svega namijenjena posjetiocima bioskopa, neki momci stavili pojačalo i gramofone i puštaju muziku. Prvo, muzika mi se nije sviđala, jer je sve vrijeme grmio fanki i disko soul, tj. James Brown, Hot Chocolate, Boneu M i sve neke pjesmice za jednokratnu upotrebu tipa, Fly Robin fly i sve neki crnci. A ja kao zadrti roker, nisam podnosio tu vrstu muzike.

Ma ni danas mi nije nešto posebno draga. Više od trideset godina poslije. Atmosfera u samom disku je bila jadna. Podijum za igru, od kojih desetak kvadratnih metara, bio je smješten između muškog i ženskog toaleta. Svaki put kad neko uđe u WC, zaslijepi te neonsko svjetlo iz WC-a. Nema čak ni prikladnog, za disko predviđenog  osvjetljenja. U drugom djelu je  bila, još od ranije neka kafana sa kockastim stolnjacima i jeftinom pivom. Tu su uglavnom sjedjeli lokalni alkosi. Al eto, ruku na srce, u tim i takvim Palama i ovaj pokušaj da se animira paljanska omladina, bio je vrijedan pažnje.

Međutim, naše razočarenje je ipak bilo ogromno. Hajd‘ da nismo džabe dolazili, naručismo po jednu onu sarajevsku klipaču, a taman kad smo ih onako na silu ispili i spremali se izaći, kad ono, ona.

“E nisam mogla izdržati, da ne izađem. Slagah majci da ću kod drugarice da učim matematiku. Prebiće me ko mačku, ako čuje gdje sam bila. A nadam se, da ona nesreća od mog brata neće ovdje ulaziti. Ali kod njega se ništa ne zna. Totalno nepredvidiv tip”, izdiktira, izgleda, već pripremljen tekst..

“Ko ti je brat”, upitah. ”Arči, znam li ga ja, upitah ovaj put Arčija. “Ma Zoran Milić, ne znam znaš li ga. Je l’, Milena, Vi ste ranije živjeli u Palama, pa ste negdje odselili? Koliko ima da ste se ponovo vratili?” upita Arči.

“Pa prije tačno godinu smo se vratili na Pale. Zamijenili eto stan u Sarajevu za ovaj gdje smo sad, čim je stari umro. Stari je bio vojno lice i radio u kasarni “Maršal Tito”, bio je neki instruktor, šta li? On je porijeklom iz Loznice iz Srbije, a moja majka je rođena Paljanka. Gore u Briježđima mi još živi djed u porodičnoj kući, gdje mi se i mama rodila”, završi Milena.

“Čekaj, ma ja sam išao u osnovnu školu, sa jednim Zoranom Milićem i to osam godina”, prisjetih se. “Pa da, ne može biti niko drugi. Ma koji smo mi drugovi bili. Pa smo čak bili u istu curu zaljubljeni. Doduše, nije ni čudo, kad je bila najljepša u razredu. Uh, kad se toga sjetim. A znam i da je odmah poslije osnovne odselio u Sarajevo. Od onda se nismo nikad više ni čuli, ni vidjeli. I znači, ti njegova sestra. Pa šta radi Zoka?” upitah sad već znatiželjan.

“On ti studira pravo. I to pravo dobar student, što mene čudi. Eto u junu je već očistio drugu godinu. Tako je dao i prvu. Čak je i Rimsko pravo položio od prve. Čovjek bi rekao, genijalac, a meni pravi čudak. Ovdje na Palama, nigdje ne izlazi, niti ima ovdje nekih prijatelja. Stalno je u nekom “Kaktusu” i “Slozi” u Sarajevu. To su valjda neke diskoteke. Spava dolje kod tetke. Rijetko i dolazi na Pale. A i kad dođe, udavi nas sa nekom svojom muzikom. Da samo znate sta sluša, pa to je neko zavijanje, urlanje. Neke grupe “King Krimson”, pa “Yes”, pa “Genesis”, ma ubi bože. Ja i majka da izludimo. Mada ja ponešto i volim čuti od toga, pogotovo one obrade klasične muzike od grupe “Emerson, Lake and Palmer”. “A ja sam vam luda za klasičnom muzikom”.

“Sigurno misliš na “Slike sa izložbe” i na “Triologiju” od ELP.” upitah.

“E to, upravo to, a sigurna sam, da on kad bi ovu muziku ovdje čuo, ne bi nikad više ovdje ušao. Zato i mislim da on ovdje neće ući. Takav ti je moj brat, pravi čudak”.

“Da znaš da bih ga volio vidjeti, de,  reci mu kad ga vidiš, da ga je pozdravio Su. Sjetiće se on mene. Vidjećeš.” rekoh.

“A kad tebe ovako pogledam, ne vidim puno sličnosti sa njim. On je više bio plav, a ti tako crna. I nije bio neki ljepotan, za razliku od tebe”, dodah.

“On je na pokojnog oca, a ja više na majku”, odgovori Milena, a lice joj obli rumenilo. Vidim neprijatno joj, gleda pored mene. Arči u tom momentu spazi jednog poznanika, izvini se i ode sa njim da proćaska. Ja i ona ostadosmo sami. Poslije podužeg, neprijatnog ćutanja ona prozbori:

“Ne znam, Su, kako da ti kažem. Ne znam se ponašati, kad vidim da mi se neko udvara, a izgleda mi da ti to upravo radiš.”

“Bog s tobom, ženska glavo, ko ti se udvara. Ja sam samo konstatovao ono što vidim, a i Arči mi je to isto rekao”, rekoh pomalo uvrijeđeno, iako sam u dubini duše znao da ima istine u njenim riječima.

“Sigurno mi se ne udvaraš, je li? Hajd' nemoj se odmah ljutiti”, u glasu joj se opet osjeti razdraganost, “a šta je to Arči rekao”, upita sa zanimanjem.

“Pa rekao je da si izrazito lijepa djevojka i da će za par godina, mnogo paljanskih momaka izgubiti glavu za tobom”. Nekako u tom momentu, tamo u garderobi se utiša Boneu M i za neko divno čudo krenu lagana muzika.

Danas, kad ovo pišem, izgleda patetično, ali kao da je samo proviđenje pustilo tu muziku. Bila je to, meni i danas draga melodija na panovoj svirali od Georga Zamfira, “Usamljeni pastir” . Milena samo duboko uzdahnu:

“Jao majko moja, ma poslušaj samo ovo. Nisam neki majstor u plesu, ali mogu li te zamoliti za ples. Samo ovu, molim te”, molećivo će Milena.

“Ma naravno da hoću i da znaš, neću ti se udvarati”, rekoh, vidljivo dirnut. “Al’ nemoj ni ti meni”, našalih se. Ona me više nije slušala, potpuno se predala muzici. Ne znam da li mi se to činilo, ali sam osjećao da me steže rukama i sve više privlači uza se. Uz lagane taktove te muzike, gotovo da se nismo ni kretali, samo smo, čvrsto priljubljeni jedno uz drugo stajali na sred podija za ples, sami, ja i ona. Osjetio sam blizinu njenih grudi i kako ubrzano diše, ma mogao sam joj čuti srce kako lupa. Naslonila je glavu na moje rame, a ja sam se opijao mirisom njene kose. Kad se pjesma završila, nismo se još uvijek razdvajali. Ona se prva prenu:

“Izvini majke ti, zanijela me muzika”, pravdala se. Meni stala knedla u grlu, ne mogu ni da progovorim. Oči mi vlažne, skoro da zasuzim, toliko sam bio ganut. Nešto bih i rekao, ali se bojim da ne pokvarim trenutak. Onaj tamo za pultom, za razliku od ostale muzike, sentiše je znao puštati. Nastavi sa Angie, pa onda dalje “Night in white satin”da bi završio sa “Child in time” od Deep Purple.

Nastavismo i dalje plesati. Plesali smo,  a da ni jedno nismo progovarali. Kad je ponovo počeo disko ritam, odvoji se od mene i reče:

“Sutra ću se vjerovatno stiditi, zbog ovoga večeras. Eto takva sam ja. Odoh kući, sad”.

“Mogu li te bar otpratiti”, rekoh, zbunjen njenom odlukom.

“Ma nemoj, molim te. Hoću da budem sama večeras. Hvala ti za divnu veče. Moram sad ići”.

“Hoćemo li se bar ponovo vidjeti” upitah, gotovo molećivo. “Ne znam, kako ti hoćeš”, reče zagonetno. Zatim mi nježno prisloni usne na obraz, pa onda odskoči: “Ma znaš bolan, Su, da hoćemo”, i ode, gotovo trčeći. Nije se ni okrenula.

Ostadoh sam i zamišljen. Sve mi se činilo nekako nestvarno i sve se to izdešavalo tako brzo. Čudna djevojka, pomislih, ali ja više nisam bio isti. Bože, kako je čudna. U nozdrvama mi još uvijek miris njene kose. Na šta mi miriše, pa da, lavanda. Kako se ranije nisam sjetio. Ova djevojka je nešto drukčija od drugih. Imao sam ja ranije iskustva sa djevojkama. Nije da nisam. Prvi put sam se zaljubio još u osnovnoj školi. I nisam bio jedini, gotovo cijela je muška polovina bila zaljubljena u Gogu, druga polovina u Dariju.

Gogu sam volio platonski, ne znam da li je to ikad i saznala. Sjedila je ispred mene u školi. Imala je nekako kovrdžavu, bujnu smeđu kosu. One prirodne lokne, kako to zovu. Često je onako vragolasto znala namotavati njene kovrdže na prst. Volio sam je slušati kako priča, kako odgovara na času. Bila je prepametna ili sam ja pretjerivao u svemu što se nje tiče. Vjerujem da je morala znati da sam zaljubljen u nju, jer bih se ja, svaki put kad bi progovorila sa mnom, zacrvenio kao rak. Ako bih i rečenicu znao sastaviti, a da ne zamuckujem.

U sedmom razredu ona je već bila gotovo izgrađena djevojka. Ja sam i dalje ostao onako sitan, gotovo mališan. Svašta se pričalo o njoj, da se eto zabavlja sa jednim poznatim skijašom. U osmom razredu, ona nas klince iz razreda nije ni primijećivala. Tiho smo, krišom uzdisali za njom, dok nije negdje sredinom osmog razreda i ona odselila u Sarajevo. Daleko od očiju, daleko od srca. Ne znam kako je bilo sa drugima, ja sam je ubrzo potpuno izbrisao iz mojih misli.

Dugo godina kasnije, sreo sam joj na aerodromu u Sarajevu brata, koji danas živi u Kanadi. Ispričao mi je tragičnu Goginu sudbinu. Umrla je mlada, od raka pluća, negdje u Beogradu, gdje se udala. Imala je jednu djevojčicu, koja je danas, vjerujem već odrasla djevojka. Gogina sudbina me veoma pogodila. Kako je Bog nekad okrutan, kad tako uzme mlade, lijepe, najbolje, sebi. Kad ovako vratim film, znam da je ona bila jedna od najljepših djevojaka koje sam poznavao.

Dom kulture u Palama '70ih godina/Foto: Selo Kasidoli-Fejsbuk

Kad sam došao kući te noći iz diska, dugo nisam mogao zaspati. Prevrtao se, san nikako da dođe. U ušima mi još taktovi panove flaute i njen glas. Ko zna koliko puta vraćam film i njenu rečenicu uz onaj osmijeh, “Ma znaš bolan, Su, da hoćemo”. I svaki put mi neki topli val prođe kroz grudi. Ko će pak to dočekati. Kako da ponovo stupim u kontakt sa njom. A šta ako se pokajala. Pa sama je rekla da će se sutra stidjeti onoga što je radila. Ma nikako zoru dočekati. Negdje su se čuli i pijetlovi, a ja još budan.

Ne znam ni kad sam zaspao, probudio sam se tek negdje kasno popodne. Majka me probudila, da šta jedem, pa se mogu opet vratiti u krevet. Misli da sam bolestan, kad mi je vidjela podbulo lice. Ne znam da li sam šta sanjao, da li sam nju sanjao, znam samo da mi je mrsko ustati. Ne osjećam ni glad, sve izgleda kao da sam bolestan, a ja sam znao da sam zaljubljen. Kao nikada do tada u životu. Isto tako sam znao da za tu bolest nema lijeka, niti mi je trebao. Jedino što me je tjeralo da ustanem iz kreveta je bilo da nju vidim. Zato sam i ustao. Ne vjerujem da sam išta jeo, odmah sam izašao iz kuće.

Dočeka me julska vrelina. Prođoh jednom pored njene zgrade. U njenom stanu se ništa ne miče. Zavjese navučene. Prođem još jednom, opet ništa. Vidim, moraću sačekati noć, hoće li se bar svjetlo upaliti u stanu. Počinje me hvatati panika, nema je kući. Negdje su otišli. Sigurno u Sarajevo, rekla je da ima tetku dolje u gradu. Ma zaboravila je ona mene već, zaključim rezignirano. Ma previše je ona lijepa za tebe, moj Su. Mnogo je mačku goveđa glava. Ma zapašće tebe neka anemična, prazna, frustrirana glupača, na kraju. Kao i uvijek, uostalom. A puno si se ti digo i umislio.

Tu noć nije bilo svjetla u njenom stanu. Nije ni sljedeću. Moj san se već pomalo raspršio, dobija grube konture, sve liči na jedno veliko razočarenje. Neće mene ta sreća, ma znao sam ja to. Klinka se malo poigrala sa tobom, moj Su, kao sa barbikom. A ti se odmah upalio. Još malo, pa ću početi da je mrzim. Treći dan mrzovoljno ustajem. Majka me gleda i maše glavom: “E moj sine, nikakva hajra od tebe. Svaki ti dan isti. Zamijenio noć za dan. Eto ti tu pismo na stolu. Jutros poštar donio.”

Pogledam, adresirano na mene, lijep rukopis. Na adresi piše “ulica Treći april” ali bez broja. Ko može biti. Slutim. Otvorim. Pismo je počinjalo sa:

“Dragi Su. U Loznici smo i dajemo godišnjicu ocu. On je, po sopstvenoj želji, htio da bude ovdje sahranjen. Samo da znaš, ja sam mnogo voljela svog oca. Jutros sam mu sama otišla na grob. Ubrala sam u bašti ruže. Znam da ih je volio. Malo sam plakala i rekla mu da sam zaljubljena. Da je živ, sigurno bi se radovao tome. Ja sam bila njegova mezimica. A ja, Su, kad god mi se nešto tako nakupi, često znam otići na njegov grob i sve mu ispričati. Poslije toga se osjećam nekako lakše. Ovu novost mu nisam mogla prešutati. Ne događa se to meni svaki dan. Znam da misliš da to nije normalno, pričati sa mrtvim ocem i da misliš da sam malo ćaknuta, ali ti ne zamjeram. Ja tebi više ništa ne mogu zamjeriti. Kad sam one noći došla kući, dugo nisam mogla zaspati. I da znaš samo koliko sam samu sebe mrzila, što ti nisam dozvolila da me otpratiš kući. Ma ne znam, nekad sam i sama sebi čudna. Evo, sad ti pišem ovo moje prvo ljubavno pismo i prvo pismo uopšte upućenom nekom dragom a da mi nije rod, a uopšte ne znam, da li ti, bar i sekundu, osjećaš isto prema meni, kao ja prema tebi. A ja, ja od prije dvije tri noći, više nisam ja. Ne mogu da se prepoznam. Dušu mi razdire žudnja. Oh, kakva žudnja za tobom. I neka slatka jeza, čim samo na tebe pomislim. Kakva sam ja glupa guskica, kako sam se zatalebala u tebe i još ti to priznajem. Samo molim te, nemoj biti ohol kad budeš čitao ovo moje pismo. Piše ti djevojka koja je puno propatila posljednjih godina i potoke suza isplakala, a sada misli da ima pravo na malo sreće. Voli te puno, više nego ti i u snu možeš zamisliti, Milena. Loznica 15. juli 1978. P.S. Dolazimo sutra kući. Jedva čekam da te vidim. Oh, da samo znaš koliko sam te se poželjela".

Pogledah datum, pa pismo je pisano prekjučer. Znači, ona je već tu, na Palama. Srce hoće da mi iskoči iz grudi. Ona me voli, čovječe. Voli mene, meneeeee. Ne nekog tamo levata, nego mene. Uđoh u kupatilo i nehajno bacih pogled u ogledalo i zgrozih se. Od tamo me gledalo užasno čupavo stvorenje, podbuhlih očiju, zarastao u neku macastu bradu. Bože, i takav hoćeš pred nju. Pa i da se zaljubila, da me ovakvog vidi, bi rekla:

“U kakvog sam se to majmuna zaljubila, pa gdje su ti bile oči, glupačo jedna”. Pređoh odmah na stvar. Prvo tuširanje, pa feniranje i onda struganje one macaste brade. Bijaše star neki žilet, vjerovatno od starog, pošto ne pamtim kad sam ja to zadnji put kupio. Sav se isjekao. Pola “Oslobođenja” sam iscijepao da zalijepim svaku posjekotinu. Na kraju ipak, nezaboravni “Pino Silvestre”. A na njega je u to vrijeme padalo sve što je makar i ličilo na žensko. Pogledah se ponovo u ogledalo i zadovoljno klimnuh glavom.. Eh, samo ovaj nos, da je samo za zeru manji, al’ šta ćeš. Izađoh iz kupatila i gotovo se sudarih sa starim. Kad me vidje onako izlijepljenog novinama, reče:

“Hajd kad si već u poslu, 'de i mene tako obrij, zdravlja ti”, a na rubu usana mu se nazire osmijeh, “da se to nećeš ženiti?”

“Šta čovjek da mu odgovori? U kuhinji majka pravi kajganu za mene i to baš onako kakvu ja volim, sa pavlakom i na puteru. “Ma ko da si znala da sam gladan, najdraža moja majčice. De, da te jednom cmokne tvoj sin”, rekoh umiljato, “ma ne bi te mijenjao ni za kakvo blago na svijetu”.

“Velija, šta bi ovom našem djetetu”, viče starom, “do maloprije je bio normalan”. Ne znam ni kako sam smaz'o kajganu, već sam bio na ulici. Stigoh zadihan, pred njenu zgradu. Ona na balkonu. Svezala kosu u repić, u crvenoj majici i onim farmericama sa tregerima, koje su se tada nosile. Kako je samo lijepa. Čim me spazila, lice joj se razvuče u širok osmijeh, a oči se zacaklile od radosti. Reče tihim glasom, gotovo da šapuće, valjda da je ne čuje majka:

“Budi gore iznad “Hotela”, na daskama, iznad bazena. Deset minuta, je l‘ može?”. Klimnuh glavom i krenuh prema hotelu.

Gore iznad bazena, pod nastrešicom sjede Pračani. Janko, Tuf, Keni, Tomi, Remo, a sa njima i Darko kog smo svi zvali Dok. Sve sam ih od skora znao, od kako sam se intenzivno počeo družiti sa Dokom. Flaša Samotoka, vidim, ide u krug. Pored u travi leže tri-četiri, već prazne. Znači popilo se. A tek je iza podne. Kako li će tek večeras izgledati?

Ovi momci su zaista mogli popiti. Dok je u svom elementu. Kad toliko popije, prosto se ruga Njutnovom zakonu gravitacije. Stoji na ivici peta naget leđima prema zemlji. Nema ga ko ne misli da će u svakom trenutku pasti na leđa. Ali je to njemu, kad je u takvom stanju, uobičajena poza. Priča im kako je sanjao da ga je noćas napao krokodil, a on ga ubio krampom. Pračani umiru od smijeha.

“E čuj, ubio ga krampom“. Meni je Dok nekako uvijek bio drag momak. Uvijek kad popije, pokušavao je da priča beogradskim dijalektom. Otkud mu to, ne znam. Mene je zvao starinom.

“E vidi ga, starina Su”, reče kad me spazi, ”ajde bre sindžo, cugni jednom”. Povukoh dobar gutljaj, u tom će i Milena doći. Ona, zbunjena tolikim društvom, priđe i ipak me nježno poljubi u obraz, što Pračani glasno propratiše.

“Starino, lepa ti bre sestrica. Ćeš da nas upoznaš?” “Neka Dok, drugi put, odoh bre malo da prošetam sa sestricom”, rekoh mu, smijući se. Zamakosmo gore u lijeske, na Rudićevoj zemlji. Čim smo ostali sami, ona ciknu od radosti. “Zagrli me, zagrli me molim te”. Prosto se uvukla u mene. Stegnuo sam je još čvršće uza me. Stajali smo tako, gotovo čitavu vječnost. Osjećao sam kako joj grudi podrhtavaju, a koljena klecaju od uzbuđenja. Nismo dugo progovorili ni riječi.

Prva progovori ona: “Obećaj mi, Su, jedno, obećaj mi da me nikad nećeš povrijediti. Obećaj mi i voljeću te cijelog života. Možeš li mi to obećati”.

“Mogu Milena. Evo obećavam. Nikada te neću povrijediti i nikada ti neću nanijeti bol, dok sam živ”, rekoh najiskrenije što mogu.

“E sad te još više volim”, nježno će ona i ponovo me toplo poljubi u obraz. “A jesam li ti nedostajala, Bože, kako su mi dani bili dugi? A stalno sam o tebi mislila. Čak sam sanjala da imaš drugu djevojku, pa mi je bilo veoma teško, kad sam ustala. Ja o tebi. Su, ne znam ništa, a volim te kao da te sto godina znam. Je l‘ da nije normalno? Ja nisam nikad imala nekog pravog momka, onako ko fol sam se zabavljala sa Zdravkom Tešanovićem, možda ga znaš? Al‘ eto nikad me nije, hm kako da kažem, ma ni poljubio”.

“E čuj Zdravko ti bio momak? Kako ga ne bih znao. Nekakav mi je i prijatelj. Meni priča kako je iskusan frajer, kao imao je puno žena. E čuj, nije te ni poljubio. Ma ne mogu da vjerujem”.

“Ma takvi ste vi muškarci većinom, hvališete se na prazno. U stvari, Su, moram ti priznati, ja se i ne znam ljubiti, onako kao na filmu. Jednostavno to nisam nikad radila,” reče mi iskreno. “Ti ćeš me naučiti, je l‘ tako?”.

“Hoću, srećo moja, hoću, ali ti ni ja nisam neki profesionalac”. “ Hajdemo malo prošetati , nisam odavno bila na Golom Koranu”. “Nisam vala ni ja”, rekoh.

Kad smo prešli preko Bogde Simatovića zemlje, put se peo strmo. Na jednoj strani je bila zemlja Marinkovića, a na drugoj strani žicom ograđeno Anđino brdo. Tu kraj same ograde je bila štala Bate Samardžića. Pričao sam Mileni da smo mi tu preko ograde kao klinci išli u krađu jabuka, a da se Bato znao sakriti, baš u toj štali i čekati lopove. Plakala je od smijeha.

“I je li vas kad uhvatio”, pita radoznalo. “Ma nije nikad”, rekoh. “Hajde da uđemo tamo, baš sam radoznala”.

Pomogao sam joj da se provuče kroz žicu. Kad smo ušli u štalu, izgledala je prilično zapušteno. Pošto Bato odavno nema krava, štala je sada služila kao šupa. Ja se u mašti vratih u godine moga dječaštva, i počeh pogledom istraživati mjesto tu u štali, odakle je on nas vrebao. Kako mi je nekad zlokobno izgledala ta štala, a evo sad mi baš liči na neku romantičnu logu.

Priđoh Mileni, provukoh joj ruku kroz kosu i nježno privukoh sebi. Ona je zatvorila oči, i ja je poljubih prvi put. Nekako je skontala da treba otvoriti usta kad se ljubi. Otvori oči i odmače se od mene.

“I kako ti se čini, prvi poljubac, kako ti je bilo”, upitah radoznalo.

“Vlažno, moram ti reći, a treba li to baš tako, sa jezikom mislim”, upita.

“Ma šta ja znam, valjda treba, tako su i mene učili”, rekoh nesigurno.

Eto podsjeti me, dok ovo pišem, na onaj film koji sam gledao nekih petnaestak godina kasnije, ovdje u Njemačkoj. Film se zvao “Rain man” sa Dustin Hoffmanom (Dastin Hofman) u glavnoj ulozi. On glumi retardiranog brata od lika kojeg glumi Tom Cruise (Tom Kruz). Kad ga je jedna djevojka prvi put u životu poljubila i pitala kako je bilo, isto je prokomentarisao kao Milena: “Vlažno”. Što ti je život. Kad smo izašli iz Batine štale, sunce je zašlo za oblake i bilo gotovo mračno. Ipak smo nastavili da se penjemo prema Golom Koranu. Iznad Batine zemlje put ne vodi više strmo nego poprijeko. Zaobilazi Goli Koran u jednom poluluku.

Goli Koran/Foto: S.Džanko

Tim putem se stiže na Cigansku ravan. Prekrasni proplanak. Odozgo imaš cijele Pale, Koran i garsonjere kao na dlanu. Širokom padinom se može sići sve do pruge dolje i do Ćirića Luka. Kreneš li u suprotnom smjeru uzbrdo, doći ćeš na Begovinu. A odatle već vodi cesta za Jahorinu. Ciganska ravan je sva obrasla u gustu paprat. Tu smo kao klinci, krajem juna brali jagode, koje su imale neobičan i jedinstven ukus. Sa Ciganske ravni se blažim usponom može popeti na Goli Koran. Upravo kad smo pošli uz taj uspon, poče da grmi.

“Milena”, rekoh, “ništa od Golog Korana danas, nastavimo li pokisnućemo ko miševi”.

“ Eh, Su, ti kao da si od šećera. Šta fali i da malo pokisnemo, jedino što je mene strah kad grmi, ali će valjda prestati”. Samo što to reče, sjevnu munja i grom puče, vjerujem ni sto metara od nas.

“Oh, Su, kako me strah”. Pribi se uz mene. Drhtala je cijelim tijelom. Kiša je došla iz pravca Trebevića, a ja sam znao iz iskustva da će to biti prolom oblaka. Proradi mi instikt da se sakrijemo, ne pod visoke omorike nego pod neki žbun. Tako i uradismo, sjedosmo pod jednu lijesku. Kiša je počela da lije kao iz kabla, a munje i gromovi su se smjenjivali iz minute u minutu. Sirota Milena se svaki put trgnula, vidim i vilica joj se trese, da l’ od hladnoće ili od straha. Zagrlio sam je i uvukao glavu pod moju majicu da joj bar kosu sačuvam od kiše. Uskoro je lijeska prokisnula i naša zaštita od kiše je postala besmislena.

Ona šćućurena uz mene kao miš, gotovo bi se stopila sa mnom. Nježno sam je ljubio u vrat i tješio. Zatvarao joj uši dlanovima, svaki put, kad sjevne. Ona me gleda kao preplašena srna, svojim zeleno plavim očima. Bože, kako mi je lijepa, onako pokisla i uplašena.

“Ne boj se, ljubavi moja, ništa ti se ne može desiti dok si sa mnom”, tješio sam je. Zahvalno me stegla rukama uza se, i privukla mi glavu uz svoju.

“Ne bojim se više, ljubavi, samo nek si ti sa mnom. Je li se ovako ono ljubi?” I poljubi me tako strastveno u usta da su mi se noge oduzele. “Brzo učim, je l‘ da?” nježno prošaputa.

Kako ja ovu djevojku volim. Oluja kako je brzo došla, tako je i prošla. Gromovi su se sad već čuli negdje u daljini, gore prema Romaniji. Kiša je još padala, ali sve manjim intenzitetom. Mi smo doduše bili mokri do gole kože. Ništa suho na nama više nije bilo.

“Šta kažeš, srećo moja”, počeh je zadirkivati, ”nismo od šećera, jesi li tako mislila?”. Samo me nijemo gledala, široko razgoračenih očiju. “Da ti samo znaš kako ja tebe volim, željela bih da ovo traje vječno”, reče mi, a glas joj podrhtava od uzbuđenja i slabosti.

Druga glava

Prošlo je nekoliko dana od tog nevremena i ja sam ponovo izgubio kontakt sa Milenom. Ova današnja omladina bi odmah rekla, pa što je ne zovnem telefonom ili ne pošaljem SMS, međutim, ne znam da li je Milena tada imala telefon, ja kao i mnogi sa Korana, tih godina nismo ga imali. Moj stari, kad je imao priliku da ga uvede, to je glatko odbio. Nije on vjerovao tim novotarijama, a kad je telefon baš ono postao potreba, onda stara pošta nije više imala brojeva.

Tek par godina poslije, kad je otvorena nova poštanska centrala i kod nas je osvanuo telefon. Znam samo da smo ja i moj brat sami morali kopati 50 dužinskih metara da bi se kabal položio. Znam isto tako da je tada i većina mojih komšija također morala da kopa.

Bilo kako bilo, Milena kao da je u zemlju propala. Džaba sam obilazio oko njene zgrade, nje nema pa nema. Jednu veče, subota je bila, krenem u Bagrem, sa nadom da ću nekako ubiti veče, a u dubini duše sam mislio da ću i nešto saznati o njoj. U Bagremu, kao i svake subote, nigdje prazne stolice, niti koga od moje raje. Negdje se ugnijezdim za šank. Tek što naručih pivo, kad ono Arči, sa jednim plavokosim momkom. Odmah mi priđoše.

“Su, šta misliš ko je ovaj momak”, upita me Arči, srdačno mi pružajući ruku. Zagledah se u momka. Ma niko poznat mi ne pada na pamet.

“Ma Zoka Milić, je l‘ sad znaš”. “Jebi ga, Su, ja bih tebe poznao da te na Marsu vidim. Nos ti se nije nimalo smanjio. Nisi se ništa promijenio”, reče plavokosi.

“Ma jesi li to ti, Zoka, matere ti. Ma nikad te ne bih poznao”, gledao sam ga zapanjeno. “Pa ti pravi lafčina, ma ništa pičato neće ostati na Palama od tebe”. Izgrlismo se tu, kao najrođeniji.

“Pa šta radiš, moj Zoka, čime se baviš? Čujem da si ponovo doselio na Pale. Krug se, kao što vidim zatvara u zavičaju. Ako, ako”, završih svoj monolog.

“Vidim da imaš dobre informante, jest tačno je. Stari umro, mi zamijenili stan. Ja sam više u Sarajevu, nego ovdje. Treba mi vremena da se priviknem na novu-staru sredinu, al‘ eto, ko što vidim, neće mi taj povratak teško pasti. Sad vas imam dvojicu. Tebe i Arčija. Imam još nekih porodičnih problema, ali proći će i to, pa ću se moći opustiti i više sa ljudima družiti”.

“Kakvih sad porodičnih problema”, upitasmo uglas i ja i Arči.

“Ma mlađa sestra mi je u bolnici, gore u “Podhrastovima”. Upala pluća i ko zna šta još. Zamislite samo. Prošle sedmice, priča mi majka, došla kući odnekle, mokra do gole kože. Ko zna gdje je ono kislo, moj brate i s kim je bilo”, završi Zoka ojađeno. Arči me prekorno pogleda, a ja onako šokiran, neoprezno prozborih.

“Milena u bolnici?”. Zoka me pogleda iznenađeno i ispitivački.

“Nisam znao da poznaješ moju sestru, Su, nemoj mi samo reći da si ti na neki način u to umiješan”, u glasu mu se osjetila nervoza.

“Moram biti iskren Zoka, ne samo da sam umiješan, nego sam u neku ruku i ja kriv za to”, rekoh skrušeno.

“Bila je sa mnom. Bili smo na Golom Koranu, kad nas je uhvatila kiša. Bio je prolom oblaka i nije bilo nikakve šanse da ostanemo suhi. Eto toliko da znaš. Veoma mi je žao za sve što se desilo. Ne znam na koji način da se iskupim”.

“Iskupićeš se ako joj sutra sa mnom odeš u posjetu, gore u bolnicu. Ok? Od dva je posjeta, pa se vidimo pred bolnicom. Nego stanite, ma je l‘ ono Deba Cicović, zdravlja ti?”, promijeni temu.

“Hajde me sad izvinite, samo za trenutak”, i ja i Arči vidjesmo gdje se grli i ljubi sa jednim tipom koga sam ja površno poznavao, a koji je bio neka fora, da li u komitetu, da li Savezu socijalističke omladine. Ma vrag će ga znati. Ja sam se od tih organizovanih tipova uvijek držao na odstojanju.

Pošto smo ostali sami ja i Arči, naručismo još po jedno pivo.

“Znao sam da joj se sviđaš, znao sam odmah, čim je onu noć odmah došla za nama u Dom kulture”, progovori Arči. “Arči, ja volim tu djevojku. Nikad nisam sreo ni jednu sličnu njoj, vjeruj mi”, rekoh mu iskreno.

“Slušaj, Su, moram ti reći, ja vam iskreno želim svu sreću. Dobra je to cura. Čuvaj je ko oko u glavi. Jesi li me čuo?”. Dok smo mi tako pričali vidim da onaj Deba gura Zoku u našem pravcu i čuh kako mu govori:

“Ma pitaj ga bar, ništa ti neće biti”. Zoka dođe do mene i reče: “Kaže Deba, čuo od nekoga, da ti imaš neko pojačalo”. Klimnuh potvrdno glavom.

“E vidiš u Omladiskoj organizaciji odlučili da zatvore ono disko u Domu kulture. Potpuno je neuslovno. Kad se prikazuje film u kinu, gore na spratu, muzika je, dolje u holu toliko glasna da se ljudi ne mogu na film koncentrisati. I tako su odlučili da nađu adekvatnu prostoriju i to u zgradi starog kina.

Spomenik Milanu Simoviću/Foto: Mujo Bičić

"Ogromna prostorija, a propada. Neko je spomenuo tebe, da se razumiješ u muziku i da imaš opremu. Počeli bi sa diskom već sljedeće subote. Interesuje ih šta ti misliš o tome? Ne bi džaba radio, kažu. Ako nećeš, kaži odmah, pa da pitaju druge, Bracu Biloša, Radivoja Marinkovića i ne znam koga još. Nekog Rusa valjda”.

“U principu, nemam ništa protiv”, progovorih “jedino ne znam, da li je pojačalo dovoljno jako za toliku salu. Ono je jako 80 vati”. “Ma dovoljno je to, Su, vjeruj mi”, reče Zoka, “i ja se ponešto razumijem u muziku, a i sam imam dosta muzike. A šta slušaš ti, zdravlja ti? Koliko se ja sjećam da si u osnovnoj još onda imao dobar sluh. Pjevao si nam one pjesmice na razglas, a glasić ti bio ko u slavuja. Ono, “ ..u jednoj zimskoj noći, gdje bješe visok brijeg, zamrzo se potočić i prekrio ga snijeg”. Ja i sad zasuzim kad se sjetim tvog glasića”.

“Je l’ to ti mene zaje*avaš, Zoka, zdravlja ti”, upitah pomalo uvrijeđen.

“Ma ozbiljno ti govorim, Su. Ti sa svojim glasićem i Dragan Kusmuk sa frulom ste mi ostali duboko u sjećanju. A ne reče mi još, kakvu muziku slušaš. Nije valjda ono “Fly Robin fly” ili “Raspućin”, upita, ovaj put ozbiljno.

“Ma Zoka, ja sam ti roker. Black Sabbath, Deep Purple, Uriah Heep, Led Zeppelin, The Rolling Stones, Pink Floyd, Iron Butterfly, Doors, Queen, Cream, Hendrix. Je l’ ti dosta?”, izbiflah prvo što mi je bilo na pameti.

“Hehe, dobar si dobar, za početak”, pomalo će nadmeno Zoka. “Pa šta, da kažem Debi da pristaješ, je li? Klimnuh potvrdno glavom. “Ma takvog te volim. Stari dobri Su. Još hoćeš i zet da mi budeš”.

“Zajebaji, zajebaji”, rekoh sad već opušten, “nego, jedino imam jedan uslov, a to je da u to uđe i moj drug Tupče, kao ortak. On ima dobre zvučne kutije i jedan gramofon, a longplejki, sigurno najviše na Palama. Ja imam drugi gramofon i miksetu i to je dovoljno za početak, ko što i sam vidiš. Eto to je moj uslov, pa ga pitaj”. “Ma prihvataju oni to garant, jedan manje ili više ne mijenja ništa, važno je da se narod veseli”, završi veselo  Zoka. 

Nisam ostao dugu u Bagremu tu večer. Nekako sam htio biti sam. Izvinio sam se društvu i krenuo kući. Bože, šta je sa Milenom. U bolnici. A nije da joj nisam govorio da ćemo pokisnuti. Osjećao sam se krivim. Znao sam, da sam u dubini duše htio, kao i ona, da ostanemo zajedno što duže možemo, pa makar i pokisli. Eto, ja nisam ni kijavicu uhvatio, a ona upalu pluća. Ali ne ide se u Podhrastove samo zbog upale pluća, nešto je to puno gore. Crne slutnje su me obuzimale. Nisam dugo mogao zaspati. Pušio sam cigaretu za cigaretom. Već su mi se smučile. Upalim kasetofon. Probudih brata koji je spavao na drugom kauču.

“Šta ti je, jesi li poludio. Muzika u ovo doba”, progunđa bunovno. Na kasetofonu Pink Floyd, “Lunatic is in my head”, stihovi odzvanjaju u mojoj glavi. Slušam, grlo mi se steglo,  a suze mi same naviru. Ma možda nije toliko strašno, kritikujem sebe. Ti je već sahranio. Moraš li baš u svemu pretjerivati? Bože, samo da joj bude dobro.

Kako i kad sam zaspao, ni sam ne znam. Probudio se u dvanaest po podne, a onda sve navrat na nos. Za pola sata mi polazi autobus. Nemam vremena ni jesti. Pade mi na pamet da joj ponesem nešto za čitanje. Odlučih se da ponesem nekoliko “Alan Fordova” iz moje gotovo kompletne kolekcije. Nek se malo razveseli, mislio sam. Oko dva sam bio na kapiji bolnice u Podhrastovima.

Sretoh i Zoku, koji je bio sa majkom. On mi priđe i šapnu: “Soba 20c odjeljenje. Dođi za jedno pola sata, kad mi završimo posjetu. Možeš i sa nama, ali vam je bolje da budete sami. Ja ću u međuvremenu izvesti majku, hehe, da vam ne smetamo”, i šeretski mi namignu.

Nađoh negdje slobodnu klupu u bolničkom parku. Da ubijem vrijeme, počeh čitati “Alan Forda”. Nosio je naslov “Ucvjeljeni diktator”. Već na prvoj stranici se počeh smijati. Vjerujem da će se i njoj svidjeti. Ni sam ne znam koliko sam cigareta popušio, čekajući nervozno da prođe tih pola sata. Ipak, Alan Ford mi je popravio raspoloženje i ubio vrijeme. Taman kad sam htio prestati čitati, osjetim da mi je neko iza leđa, a onda su mi ruke prekrile oči.

“Pogodi ko je”, čujem njen tih i pomalo promukao glas. Slatki trnci mi prođoše kroz kičmu. “Ljubavi moja”, promucah. Skinuh joj ruke sa mojih očiju, a ona mi se odmah objesi o vrat. Ne prestaje da me ljubi. Ne daje mi vremena ni da je pogledam, ni da riječ progovorim.

“Kako sam te samo čekala, a nisam znala kako da ti javim”, poče svoju priču. “Stani malo, da te vidim, pričaćemo poslije”, zaustavih je. Gledao sam je ispitivački. Bila je vidljivo blijeda, modri kolutovi ispod očiju. Usne bez trunke krvi. Njene zelenoplave oči su vidljivo upale u očne duplje.

“Milena, ti si veoma bolesna”, prošaptah očajno. “Su, ma sad sam dobro, kako mi je bilo. Ma kakvi dobro, odlično. Počelo je prvo sa temperaturom istu večer kad smo se vratili sa Golog Korana. Poslije sam sve vrijeme bila u bunilu, u polusnu. Dobro me saletilo. Doktor Zvonko, kad me poslije dva dana pregledao, odmah me poslao u bolnicu. Kažu ovdje, jaka upala pluća, primam inekcije dva puta dnevno. Međutim, na rentgenu je doktor našao sjenku na desnom plućnom krilu, što ga posebno brine. Nada se da će sa pencilinima nestati, eto to je to, da ti ništa ne lažem”.

“Šta kažu, koliko ćeš ovdje ostati”, upitah.

“Dok mi ne bude bolje i dok ti potpuno ne ozdravim, ljubavi. Slutim da će to potrajati, ali sad znaš gdje sam i to mi je najveća utjeha. Znam da ćeš mi dolaziti u posjetu, je l’ tako, Su”, upita me sa nekom strepnjom u glasu.

“Ma neću ti dati mira, ljubavi, ostajaću s tobom toliko dugo, dok ti ne dosadim i dok me sama ne otjeraš. Evo donio sam ti nekoliko Alan Fordova, imam sve od prvog do zadnjeg broja, sve ću ti ih donijeti, ako ti se sviđa to čitati”.

“Šta kažeš, imaš sve i jedan Alan Ford, pa ti si lud, Su. Pa to je moj najdraži strip. Ohhh, Bože. Tebe zamišljam baš kao Alan Forda. Moj neiskusni dobri, naivni, a dobrodušni heroj”.

“A ja sebe sa ovom nosinom zamišljam kao Bob Rock”, rekoh, pomalo se sam sebi podsmjehujući.

“Ma daj, Su, kažu da duži nosevi odaju plemenito porijeklo, međutim tvoj nos je potpuno uredu i meni se sviđa, jedino što si ti sam sebi navukao komplekse, ako to čovjek to tako može nazvati”, reče ozbiljno.

“Ma ja se samo šalim ljubavi”, rekoh. “Nego ima jedna novost, znaš. Od sljedeće subote počinje disko u “Starom kinu”, je l‘ znaš gdje je to”, upitah.

“Kako ne bih znala”, reče, “to je kod onog spomenika onom narodnom heroju”.

“E upravo tu, uz pomoć tvog brata, počinjem ja tu raditi i puštati muziku”.

“Ma super, dragi moj, mom bratu si, vidim po njegovom ponašanju, baš drag. Da si samo vidio kako je majku brzo odveo odavde, a meni ono namignuo i šapnuo, da si ti ovdje. Čudi me za njega, jer je vrlo zatvoren prema ljudima. I sad si ti znači DJ u Palama. Baš mi je drago, eto, ne mogu ti opisati”.

Iako je posjeta bila do četiri popodne ostali smo u bolničkom parku sve do naveče. Smijali se do iznemoglosti provalama iz Alan Forda. Ona se nije odvajala od mene. Grlila me tako strasno, kao da se bojala da je to posljednji put. Rukama mi čvrsto stezala glavu i gledala me duboko u oči. Kao da ne vjeruje da sam tu pored nje.

“A šta, ako ti umrem, Su? Sigurno ćeš odmah naći drugu djevojku”, iskušavala me.

“Nećeš ti umrijeti, srećo moja. Ne dam ti ja, eto. Ne možeš me sad ostaviti, kad te toliko volim”. Rastao sam se od nje tek kad su sestre došle po nju, jer je počinjala večernja vizita.

Kući sam došao kasno uveče. Ujutru, pred moju zgradu se parkira crna volga i na vrata mi pozvonio momak za koga sam znao da vozi one “prdonje” iz Komiteta, kako smo ih zvali. Majka se gotovo šokirala, kad je otvorila vrata.

“Došli neki da te voze. Crni sine, šta si to uradio”, zabrinuto je odmahivala glavom. ”Bože dragi, šta li će sve ispasti od tebe”. Ja je jedva, uz pomoć ovog vozača ubijedih da me zovu u Komitet zbog nekog posla. Kad sam silazio niz stepenice, znao sam da se iza svake one špijunke na vratima komšiluka, kriju radoznale glave. Dok sam sjedao u volgu, bacih pogled na prozore moje zgrade. Glave su nestajale iz zavjesa kad su primjetili da gledam u njihovom pravcu. Mogu samo zamisliti komentare tipa: “Odvedoše ga, ma znali smo mi da će ta Velijina baraba tako završiti”.

Nisam ni znao, do tada, da su prostorije Komiteta i SSO (Savez socijalističke omladine) smještene u istu zgradu, gdje i Socijalno, samo gore na spratu. Gore zatekoh Malika SSO, kako smo ga zvali, i Debu. Tu mi Malik u par rečenica objasni o čemu se radi i zašto su me zvali. Disko treba početi sa radom što prije. Sve će ići preko omladinske organizacije. Od ulaznica će jedna trećina ići za omladinski fond, jedna trećina za održavanje sale, a ostatak nama da podijelimo.

“Eto sad je sve na vama da se što prije počne. Mi se nadamo već sad u subotu. Možete li to tehnički uraditi? Mislim oko postavljanja uređaja i slično. Ja vam se u to baš puno ne razumijem”, završi Malik.

“Ma što se muzike tiče, mi smo spremni, nema se tu šta puno spremati. Jedino, ne znam šta ćemo za osvjetljenje, ali ćemo i tu nešto smisliti”, dodah ja. Kad sam došao kući, grozničavo sam razmišljao kako da improvizujem neki light show. Deba predlozio neki nožni prekidač kojim će DJ čitavo vrijeme paliti i gasiti sijalice u boji i sve to u ritmu muzike. Izgledao mi je smiješan taj prijedlog, ali kad boljeg nema, daj šta daš. Meni pade na pamet da iskoristim stari gramofon u sličnu svrhu. Ono kolo koje se okretalo na gramofonu je trebalo poslužiti kao pokretni prekidač. Trebalo je samo razvući kablove i sijalice u boji.

Na kraju je sve ispalo kako treba. Razvukli smo te žice u nekoj kvadratnoj formi i sve to objesili iznad bine. Sve je izgledalo nešto slično onim sijalicama na novogodišnjoj jelki, koje su se palile i gasile i “trčale u krug”, kako se izrazila jedna djevojka, kad je prvi put ugledala to čudo od light showa. Sama sala je bila ogromna prostorija. Staro kino sa svim tim drvenim stolicama na preklapanje. Nismo znali šta ćemo sa svim tim stolicama, pa smo razmontirali samo prvih deset redova i tu napravili podijum za ples.

Prostorija se grijala sa dvije ogromne peći na naftu, koje su, za divno čudo bile u funkciji i mogle su zagrijati toliku prostoriju. U gornjem dijelu sale, gdje su ostale one stolice, pošto tu nije bilo nikakvog svjetla, atmosfera je bila kao u kinu. U takvu ogromnu salu je moglo stati i do trista duša, a da uopšte nije gužva. Svega je tu bilo, samo ne one intimne atmosfere, koju to svaka diskoteka ima. Sala nije imala nikakvu kafanu ili slično, tako da se svako snalazio na svoj način. Najčešće se piće donosilo sa sobom i tu je dominirala domaća rakija.

Ne mogu se tačno sjetiti šta su djevojke pile tada. Nekako, ipak mislim da je tada bilo važnije se družiti i da je izlazak u takav disko bio najjeftinija opcija da čovjek provede petak i subotu veče. Tu prvu subotu, tj. otvorenje, sam zapamtio po tome što je staro kino bilo prepuno. Nije tada bilo moguće napraviti bilo kakvu reklamu, ali se vijest o otvaranju diskoteke proširila tako brzo, od uha do uha, da sam ja ostao zapanjen tolikom masom ljudi. Moram priznati da me drmala trema. Samo da pojačalo izdrži. Na kraju je ispalo sve u najboljem redu. Svi su bili zadovoljni. Bolje reklame nije trebalo.

Kad smo završili to veče, okupili smo se svi, koji smo na neki način bili uključeni u rad nove diskoteke, da malo sredimo utiske i da vidimo, šta nam je dalje činiti. Znam da sam ja predložio da malo razbijemo monotoniju obične diskoteke i da malo aktivnije zainteresujemo publiku. Tako sam dao konkretan prijedlog da napravimo nešto kao rulet ples, gdje će se parovi za ples sami prijaviti i dobiti broj. Potom bi parovi, jedan po jedan bili eliminisani izvlačenjem iz šešira, sve dok ne ostanu tri para koji će dobiti prikladne nagrade. Pobjednički par je trebao da sam otpleše pobjednički ples po sopstvenom izboru muzike.

Svi su se složili sa mojim prijedlogom. Zoka me odvede na stranu i upita: “Je l‘ zdravlja ti, odkud ti ta ideja. Je l‘ de da je iz “Konje ubijaju”, zar ne? Baš sam neki dan ponovo gledao taj film u Kinoteci. Džejn Fonda je odigrala maestralnu ulogu”.

“Ma upravu si, Zoka, mada se meni više sviđa knjiga nego film. Horace McCoy je za mene dosta nepoznat pisac. Ne znam da je išta drugo još napisao, ali ova knjiga je vrh vrhova”, rekoh iskreno. “Eto neka treća nagrada bude upravo ta knjiga. Imam je kod kuće”.

Druga nagrada je bila LP ploča od Vatrenog poljupca, koja je bila veliki hit tog vremena na Palama. Kad je danas slušam, kako mi je smiješno da je neko uopšte mogao slušati takvu muziku, uporedo sa Bijelim Dugmetom i Indeksima ili Smakom, na primjer. Nekim slučajem sam, valjda za rođendan dobio dvije te iste ploče, pa sam tako odlučio jednu, eto, nekom da poklonim. Prva nagrada je, koliko se sjećam, bila boca “Fruškogorskog bisera”, tada veoma popularnog, a možda i jedinog pjenušavog vina na prostoru cijele bivše SFRJ. Znam da je flaša ovog vina (koga su neki zvali i šampanjac) bila redovan gost u svakoj kući za Novu godinu i otvarala se tačno u ponoć.

Spomen-kosturnica iza koje je nekad bio stari Dom/Foto: S.Džanko

Sljedećih dana sam bio potpuno preokupiran diskotekom. Najviše mi je smetalo osvjetljenje u staroj sali, pa sam zamijenio sve one normalne sijalice - sijalicama u boji. Zamijenio sam ih čak i u WC-u. Negdje sam našao i onu plavu fluorescentnu neonku, koje su bile nezaobilazne u svakoj diskoteci. Tako da je sa tako prigušenim svjetlom, stara kino sala izgledala puno intimnija.

U petak se, na naše ogromno oduševljenje, skupilo skoro sve što je tada bilo mlado na Palama. Bojali smo se da neće moći svi stati. Neko mi reče da je prodato četiri stotine ulaznica. Uzeo sam mikrofon u ruke i objasnio publici o našoj namjeri da ovu veče napravimo interesantnijim. Onda sam prešao na stvar i objasnio pravila rulet plesa, koji organizujemo i kako se parovi mogu prijaviti. Svi su bili oduševljeni.

Prijavilo se puno, puno više parova nego smo mogli zamisliti. Ja i Zoka smo imali pune ruke posla da podijelimo sve brojeve iz šešira. Negdje u zadnjim redovima, dok sam se provlačio kroz masu ljudi, osjetih na ramenu žensku ruku. Okrenuh se iznenađeno i gotovo se sudarih sa Biljanom, uzdahom svih paljanskih momaka tog vremena. Površno sam je poznavao, jer se ona uopšte nije kretala u krugu ljudi koje sam ja poznavao. Ona je bila visoka plavuša, rasna. Sve je na njoj bilo posebno, od grudi, stasa, krupnih plavih očiju, do izazovnog oblačenja, na koje muški rod nije mogao biti ravnodušan.

Bila je svestrani sportaš, ali je naročito dobro skijala. Znao sam da studira medicinu i to veoma uspješno. Mislim da je bila godinu starija od mene. Sada me gledala sa takvim anđeoskim osmjehom, koji me je gotovo oborio sa nogu. Zatim mi umilnim glasom reče:

“Znaš, Su, ja sam večeras sama, nemam partnera za ples, pa ako bi ti htio večeras sa mnom plesati, naravno ako imaš vremena za mene”, a ja joj takvu molbu jednostavno nisam mogao odbiti. Ipak je morala primjetiti moju zbunjenost.

Zatim mi još umilnijim glasom prošaputa: “Čekam te, partneru”.

Tu veče je Tupče umjesto mene puštao muziku dok je Zoka izvlačio brojeve iz šešira. Par, odnosno broj koji bi Zoka prozvao, povlačio bi se sa podijuma za ples. Ja sam plesao sa Biljanom. Pitala me sve o diskoteci. Sve je interesovalo. I gledalala me duboko u oči, dok sam pričao. Da li zbog toga što je muzika bila preglasna ili nekog drugog razloga, ona mi je pričala gotovo na uho, dotičući usnama resnicu moga uha. Mene je prolazila jeza cijelim tijelom. Pričala je kako je usamljena, od kako je prekinula vezu sa momkom. Kako joj se sviđa diskoteka. Pričala je i o skijanju, kako jedva čeka snijeg. O fakultetu, o svojoj porodici. O svemu, a da je ja ništa nisam pitao. Nekad, dok priča, tiho uzdahne, a nekad mi opet umilno, gotovo šapatom, ponovo priznaje da je usamljena.

Nekad se toliko grudima prilijepi za mene, a onda se izvinjava kako je muzika zanijela. Ja sam bio kao u transu. Nisam nikoga oko sebe primjećivao, samo sam slušao njeno gugutanje u moje uho. Ni ja ni ona nismo primijetili da smo na podijumu za ples ostali samo ja i ona. Ostali smo kao posljednji par. Pobijedili, a da to nismo znali. A da nam to nije više ni bilo važno. Bar meni ne. Kad je Zoka najavio naša imena kao imena pobjednika, u publici se začulo negodovanje, a onda i glasni zvižduci.

“ Uaaa! Namještaljka! Štela”, negodovali su.

Popeh se na binu i preuzeh mikrofon i rekoh iskreno, iskrenije nisam mogao, da zaista nije namještaljka, ali eto da se mi odričemo nagrade u korist drugoplasiranih, pod jednim uslovom, da ja i Biljana sami otplešemo pobjednički ples. Publika se složila i čak me nagradila aplauzom. Ja navih moju najdražu pjesmu “Wish you were here”, i počeh plesati sa Biljanom.

Oko nas se napravio krug od ljudi, koji su zadivljeno gledali u nas dvoje. Biljani je ova pažnja očito godila, pa se potpuno posvetila muzici i plesu. Nije progovorila ni riječi. Kad se pjesma završila, bili smo još jednom nagrađeni aplauzom. Deba je nakratko upalio svjetla da podijeli nagrade i ja tek tada vidjeh zažareno i lijepo Biljanino lice.

Vidio sam da je uzbuđena i da joj se bujne grudi nadimaju, a ona ubrzano diše. Još me je držala za ruku, a njena ruka je, osjetih, bila vlažna od znoja. Pogleda me još jednom, pogledom anđela i reče:

“Nadam se da ovo nije sve, partneru”, i pusti mi ruku. Ja je poljubih nježno u obraz i vratih se za DJ-pult. Zamijenih mjesto sa Tupčetom, uzeh mikrofon i najavih pjesmu uz komentar: “Samo za Biljanu”.

Bila je to pjesma, najnoviji hit Bijelog dugmeta “Bitanga i princeza”. Pjesma je počinjala stihom: “Luda noć, ja sam momak na lošem glasu u ovom gradu, a ko si ti?”. U tom momentu , pogled mi se, mahinalno zaustavi na Zoki. Gledao me nijemo, začuđeno, iznenađeno. U pogledu sam vidio i žalost i razočarenje, ali ja više nisam imao vremena da o tome mislim. Kad se disko završilo tu veče i kad sam ugasio svjetla u sali, a potom zaključao prostoriju, Zoke više nije bilo. Bio je samo Tupče, koji me čekao vani. Međutim, nije bio jedini.

Tu u parku, pred kinom na jednoj klupi je sjedila Biljana i čekala. Čekala mene.

“Partneru, zar nije šteta sam šetati po ovakvoj noći”, glas joj je bio kao u Amande Lir. Vidjeh kako Tupče bez pozdrava, nestade. Ostadosmo sami. A noć je zaista bila prekrasna. Iza kina je bio stadion FK Romanija. Biljana me uze za ruku i povede u tom pravcu. Stadion je bio ograđen drvenom ogradom, međutim Biljana je u onom mraku ipak našla mala vratanca kroz koja smo ušli na igralište. Po svom njenom ponašanju, znao sam da joj nije prvi put da dolazi na ovo mjesto. Znam da je bila mjesečina. Smjestismo se na onu natkrivenu klupu za rezervne igrače. Vidim da se Bilja ovdje osjeća kao kod svoje kuće.

Čim smo sjeli poče me strasno ljubiti. Uzvratih joj istom mjerom. Osjetih njen jezik u mojoj ušnoj školjci, a slatki žmarci mi prolaze niz leđa. Biljana je bila iskusna djevojka. Nije me ipak to čudilo, koliko me čudila njena strast. Predala mi se kao da se znamo već sto godina. Nedugo potom smo zadovoljno ležali na mekoj travi i posmatrali opušteno mjesečinu.

“Nikada neću zaboraviti ovu večer, Su, a ti?”. “Prelijepo je sve ovo. Čini mi se kao da sanjam. A ne bih volio da se probudim”, prošaptah i ja. Poslije jedno pola sata ležanja na travi, ona se prva prenu.

“Prehladićemo se na ovoj mokroj travi. Hajde otprati me kući, ljubavniče moj. Hoćeš da se sutra nađemo, gore iznad hotela oko dvanaest?”, upita ona.

“Ma važi, ljubavi, a imaš i pravo. Trava je puna rose. Idemo kući. Nadam se da ću poslije ovakve noći, zaspati kao novorođenče”, rekoh.

“Obećaj mi, partneru, da ćeš mene sanjati”, prošapta mi mazno.

“Ma koga bih drugo, partneru”, odgovorih istim tonom. Pred njenom zgradom smo se dugo opraštali. Rastali smo se u cik zore.

Sljedeći dan, čim sam ustao, a bilo je oko pola jedan, krenuh gore prema hotelu. Ona je već bila gore. “Kasniš, spavalice, i to na prvi sastanak”, reče smijući se. Bila je prelijepa. U tijesnom šorcu i atletskoj majici. Grudi uzdignute, kao u Venere. Meni se zavrti u glavi. Poljubi me strasno. Sjedosmo pod onu nadstrešnicu, gore kod bazena.

Ruševine hotela na Koranu/Foto: S.Džanko

Ona mi leži na krilu dok joj se duga plava kosa prosula po mojim nogama. Ne prestajemo da se ljubimo. Kao kroz maglu nazirem da nas neko posmatra. Otvorih potpuno oči i ukočih se. Na dva-tri metra od nas je stajala Milena, očiju punih suza. Lice zgrčeno, na usnama lebdi krik koji guši u sebi. Biljana takođe otvori oči i posmatra me zbunjeno. Milena se okrenu i otrča dolje prema teniskom igralištu. Osjetio sam da jeca čitavim putem.

“Su, ko bi ova djevojka?”, reče Biljana, sad već ozbiljnim glasom.

“E to je bila Milena, moja djevojka. Sada već, u to sam siguran, moja bivša djevojka”, rekoh rezignirano.

“Nisi mi ništa o njoj pričao. A voliš li je?”, upita ona.

“Pa, partnerko, nisam ni imao vremena da ti o njoj pričam, nisi mi dala vremena. A da li je volim, iskreno da ti kažem, ne znam. Sad već više ništa ne znam. A od ovog trenutka se ja tu više ništa i ne pitam”, rekoh iskreno.

“Dobro, partneru, kad budeš znao, kad se budeš sabrao i oduzeo, javi mi se. I nemoj da kasniš, partneru”, reče Biljana, sa ironijom i gotovom prijetnjom u glasu. Zatim se podiže, popravi majicu i ode, a da se ni okrenula nije. Ostadoh sam. Sa glavom među dlanovima. A glava da prsne.

Treća glava

Dani koji slijede su mi prolazili u košmaru. Gotovo ludilu. Nisam mislio ni o čemu. Ništa korisno, danima nisam radio. Samo ponekad jeo i spavao. A i to spavanje, kao bunilo. Nesvjestan da li sam budan ili je sve to san. Ružan san. I uvijek mi pred očima slika zgrčenog, blijedog lica Milene, a oči joj pune suza. Bilo me je stid sebe, griža savjesti me izluđuje. Koje sam ja ništavilo.

Poslije tri dana o onoj Biljani sam razmišljao sa prezirom i prema njoj i prema sebi. Onda sam je potpuno istisnuo iz misli. U glavi mi je ostala samo Milena, onako jadna, povrijeđena. Pritiskalo me samo jedno pitanje. Šta sada da radim? Kako da popravim porušeno? Kako da joj ponovo priđem? A onda sve to prelazi u paranoju. Budan sanjam kako joj prilazim i vidim kako ona gnusno okreće glavu od mene. Duša mi se razdire.

Došla je i subota i moram raditi u disku večeras. Prvi put od tog događaja izlazim među ljude. Srećem Zoku. On hladnog izraza lica. Ništa ne komentariše. Sa mnom usiljeno priča i pravi se kao da se ništa nije dogodilo. Naslućujem da sam izgubio prijatelja. Ostala ekipa, takođe ništa ne priča o prošloj suboti. Imam utisak da sve znaju, ali mene zaobilaze u svemu tome. Čak i Tupče. I on me gleda gotovo prijekorno.

Osjećam da nikoga nemam na svojoj strani. Osjećam se užasno sam. To veče vidim i Biljanu, naravno u muškom društvu. Glasno se smije i u izuzetnom raspoloženju. Koketira sa svima i u centru pažnje je. Kad sam pustio sentiš, ona pleše sa jednim fudbalerom FK Romanije. Tokom plesa, a na samo par koraka od mog pulta, poče da se žestoko ljubi sa njim. Gotovo da sam osjetio na sebi, njen podrugljivi pogled. Sve mi se smučilo. Bože dragi, koji sam ja samo šu*ak ispao. Naravno, Milena nije bila u disku tu noć, niti sam je očekivao. Bio sam siguran u jedno, da ona tu nikad nogom neće kročiti, dok god ja budem tu radio. A sama ta pomisao me ubijala.

Onda sam lagano pao u letargiju. Gotovo prestao da se smijem. Sve manje sam izlazio među ljude. Čak sam i prijatelje zaobilazio. Tupče me već dvije sedmice mijenjao u disku.

Bila je sredina augusta, bližio mi se rođendan. Moj rođendan sam u posljednjih par godina stalno slavio u krugu prijatelja. Sada mi nije ni do čega. Moji roditelji otišli na godišnji odmor, na selo u očevu porodičnu kuću. I mog mlađeg brata poveli sa sobom. Ostaće tamo sve do jeseni, do početka škole. Sestra negdje na moru. Kući sam potpuno sam. Zamijenio sam potpuno noć za dan. Zaspim negdje pred zoru, budim se kasno popodne. Danima nigdje ne izlazim, niti mi ko dolazi. A onda kad padne noć, ne znaš šta je gore. Nikad da prođe, a i kad prođe, ne znaš da li se raduješ novom danu, koji ti ništa bolje neće donijeti. Jedina mi utjeha muzika.

Sve više slušam klasiku i naravno Flojdove. Nekako sam otkrio da mi najviše odgovara Dvoržakova simfonija “Iz Novog svijeta”, a da me Verdijeva uvertira za “La Traviatu”, gotovo redovno rasplače. Kad ne znam šta više da slušam, pustim Rekvijem od Mocarta. Naravno da uz tako sumornu muziku ni moje raspoloženje nije moglo biti bolje. Soba mi je izgledala kao da je bomba u njoj eksplodirala. S vana zamračena onim platnenim zelenim roletnama, iznutra još navučenim zavjesama. Najviše vremena tu provodim. Prozor nisam otvarao danima.

Svjetlost sijalice nikako ne podnosim, pa sve češće koristim svijeće. Da ubijem smrad od cigareta, ali se taj miris dogorjelih svijeća izmiješao sa duvanskim dimom i ugašenim opušcima. Smrad je neizdrživ, ali ja ništa neću da mijenjam. Niti mi to smeta. A onda, nešto šnjuhajući po špajzu, vidjeh pletenku od 10 litara rakije. Uh, pomislih, samo mi još to treba. Nađoh onaj bokalić iz kojeg je moj stari sebi doljevao i nasuh prvu čašu. Popih na iskap i sav se stresoh. Bože, koji otrov, kako ovo neko uopšte može piti. Ma ne mogu ja ovoga, pa makar i da mi je za lijeka, zaključih. Nekako pomislih, a i neko mi je rekao da je prva čaša najteže klizi niz grlo, hajd popiću još jednu i kapak. Nasuh, zažmirih i eksirah. Sad je to već lakše bilo. Čak sam i onaj prijatni miris šljive osjetio u nozdrvama. Slabo sam ja pio rakiju, rijetko, gotovo nikad.

Moj stari je uvijek pekao rakiju, ono za sebe. Borio se da obezbijedi šljive, svake godine. I uvijek ista procedura. Kao što je morao obezbijediti drva i ugalj za zimu, morala se isto tako i rakija ispeći. Njegova je filozofija bila, da se jesti možda i ne mora, ali da rakije u kući mora biti, za kad neko dođe.

“Zamisli, Nuro, da moraš ići u prodavnicu, kupovati onu njihovu rakiju, smrdaru, kad neko dođe. A ima li išta bolje kad znaš da imaš svoju, znaš da u njoj nema šećera, pa nećeš valjda sebe trovati”, često je znao reći.

Moja majka, tradicionalna muslimanka, samo je rukom odmahivala i govorila da su sve to šejtanska posla. Ali je sve to trpjela. Znala je sirotica, da se i bunila ništa joj ne bi pomoglo. Rakija se obično pekla negdje u novembru, kad ono zahladi, kad dođu prvi mrazevi, pa i prvi snjegovi. Pri tom se brižno pazilo da se u međuvremenu dok je džibra (smjesa šljiva i vode) vrila “kapa“ kojim slučajem ne okrene. To je bilo ravno katastrofi. Onda je rakija bila kisela, a kud ćeš gore, kad neko kaže: “Ma ne valja mu rakija”. Gore ti kletve ne treba. To bi mog starog, definitivno ubilo.

"Vesela mašina"/Foto: S.Džanko

Za pravu rakiju odabir šljive je bio najvažnija stvar. Najbolja šljiva je bila iz Podrinja, višegradska, goraždanska, fočanska, a za nevolju može i čajnička. Ostalim je slabo vjerovati. Ova sarajevska je imala slabo šećera i malo je bacala, dok su one oko Olova i Kladnja nekako "tuknule" na zemlju. Kad podbaci šljiva u Podrinju, onda su mom starom, njegovi jarani, autoprevoznici dovozili šljivu iz Gradačca i okoline Tuzle, Živinica, Kalesije. Rakija od te šljive je bila “gromovača”, elem što je puno bacala, em što je sama od sebe bila jaka, da je nisi morao prepeći. Ali je moj stari, iz sentimentalnih razloga, vjerovao samo onoj podrinjskoj šljivi. Samo ga je ona podsjećala na zavičaj i njegovo djetinjstvo.

Kad se rakija pekla, u našoj kući su to bili, gotovo svečani dani. Stari je bio vidno raspoložen, mada brižljiv.

“Samo da dobro baci, da se ne obrukam”, tješio se. Nikad nije peko onu “meku”, radije manje ispeći nego ispod 40 stepeni peći. Imao je urođenu odvratnost prema onima koji su u džibru dodavali šećer. Zbog toga nikome nije vjerovao, do svojoj rakiji. A znao je “šećerušu” poznati, čim je lizne.

U tom slučaju je odmah mijenjao piće i prelazio na gemišt. A pravu rakiju je znao cijeniti, još više onoga ko je ispekao. Rakija se obično pekla u Potocima, kod našeg rahmetli rođaka Aziza. A muka je bila ispeći rakiju. Em je zima, em je svuda mokro i neudobno, em je teret. Obično se kazan nije gasio danima i noćima. Peklo se u cugu, dok sve ne ispečeš. Onaj ko to nikad nije radio, bolje da nikad i ne počinje. Rakiju iz svakog kazana moraš lično probati, jer ti samo jedan zagorio kazan može pokvariti cijelu rakiju i cijeli trud. Znači, to su dani nespavanja, a vječito pijan. I to od one “parnjače”, pune metilnog alkohola, od kojeg se slijepi i glava puca. A nagrada je ona plavkasta tečnost i komentar gosta koji je proba i kad kaže “dobrrraaaaa”. 

Ja, eto večeras eksiram taj trud mog starog, zgrčenog lica i gadljivog izraza, sve u nadi da će mi od te plavkaste tekućine biti lakše u duši i toplije oko srce. A onda kao nekom čarolijom mi se pojavi lik Milene, nasmijane, koja me grli i steže mi glavu dlanovima, gleda me duboko u oči govori:

“Da ti samo znaš, Su, kako ja tebe volim”. Ne mogu da vjerujem i pitam je:

“I sve ćeš mi oprostiti i nikada o tome više nećemo pričati”.

“Sve, srećo, sve ću ti oprostiti, samo neka si ponovo uz mene”. Htjedoh joj još nešto reći, ali je njen lik već bio nestao. Znači, nije sve izgubljeno, pomislih. Ona mene još uvijek voli. Pustih muziku. Indeksi.

“Kada se kiše i oluje stišale budu i kreket žaba po blatnjavom putu bude utihao i kada raspjevani zvuk zvona sa katedralskog tornja nadjača i zaustavi bolnu pjesmu vjetra, a aleje ponovo ožive životom proljeća, ja kliktaću u  nestanku svom”.

Uh, kako sam volio ovu pjesmu, pogotovo ovaj recital na početku. Nasuh još jednu čašu iz magičnog bokalića. Čudo, kako se čovjeku otvore vidici, najednom. Znači, zato moj stari, ponekad ujutro poslije kafe, onako zrači srećom, a onaj anđeoski osmijeh mu ne silazi sa usta. E, stari, stari. Od svog sina si krio ovaj eliksir sreće. Nema više ni onu gorčinu, samo intenzivni, prijatni miris šljive. Nekako mi ni ova moja soba nije više onako zapuštena. Na zidu mi foto tapeta. Vrhovi planine pod vječitim snijegom išarani glečerima, dolje u podnožju, šuma u jesen, parada boja, možda krajem septembra, prije onih sumornih kiša i prvih mrazeva. Slika me ne podsjeća ni našta. Nikad nisam bio na takvim planinama, možda su Alpe, možda Himalaji, ali je lijepa.

Nekako trodimenzionalna i stvarna, kao da je planina tu preda mnom. Vidjeću je čim otvorim prozor. A onda mi se opet pojavi ona. S vjencom od bijelih rada oko glave. Trči prema meni, negdje gore na Ciganskoj ravni. Grli me i zadihana govori:

“Hajdemo sad gore, na Goli Koran, znaš da nismo bili prošli put gore”. Vodi me za ruku uz blagu uzbrdicu. Oko nas debela hladovina i skoro polumrak. Visoke omorike svuda oko nas. Ne idemo putem već kroz neprohodnu šumu. Pod nogama nam pucketaju suhe grančice, kliže nam se od opalih iglica. Govorim joj da ćemo zalutati.

“S tobom zalutati, Su, pa ti ćeš uvijek znati naći put za nas dvoje. Ničega se ja ne bojim, samo kad sam sa tobom”. Bože, kako  je draga. Kako si je uopšte moga prevariti, moj Suade. Pa ona je blago. To se čuva u zlatnoj krletki, to se drži uza se kao amajlija. To se čuva od urokljivih očiju. To se, čovječe, čuva… samo za sebe.

Bio si neoprezan, ma šta neoprezan, iskorišteni magarac. Šta si sebi dozvolio. Iskorišten i odbačen kao maramica za nos. Služio svrsi. Al‘ eto vidiš, srećom nije sve izgubljeno. Ima neko ko te gleda drukčijim očima. Voli te, vjeruje ti. S tobom će na kraj svijeta. Samo reci. Za to treba živjeti. A ti kao da sam sebi ne vjeruješ. Bojiš se da ćeš zalutati. Ti da negdje zalutaš. Ti da se nečega bojiš. Možeš ti puno više, moj Suki, puno, puno više nego što ti misliš da možeš. Nasuh još jednu čašu Velijinog eliksira i eksirah. Bokalić od pola litre je bio prazan.

Još kao dijete sam se postepeno učio kako da pobijedim strah. Često mi se vraćala slika starog hotela na Koranu. Gore gdje je predviđena da se pravi kino sala, a danas je bazen, su Tifa i Jole. Popeli se uz gromobran na ravni krov i sunčaju se gore.

“Jesam ti reko, Jole, ma ne smije se on gore popeti, vidiš kako je kilav i strašljiv ko zec”.

“Hajde ba, Suki, samo se čvrsto drži uz gromobran i ne gledaj ispod sebe. Vidjećeš da je kao od šale”, hrabri me Jole.

Sav oznojen, sa srcem u petama sam se nekako gore popeo. Visina možda nekih osam, možda i deset metara. Možda i nije toliko, ali meni se tako učinilo. A gore ljepota, sjajan aluminijski krov širine fudbalskog igrališta. Ma možeš svašta raditi. Odozdo, bjesni vojnik stražar, ne može nam ništa. Mi mu se rugamo, on peri pušku u nas. Mi znamo da je prazna. Priznao nam puno ranije, jedan drugi stražar kad smo mu donijeli rakije.

Za nas djecu, stari hotel je bio magično privlačan. Sa krova bazena si sad pa sad na drugom spratu hotela. Gore praznih soba koliko hoćeš. Svak sebi bira po jednu. Ni to nam nije dovoljno. Penjemo se u podkrovlje, a gore golubovi. Hvatamo ih u onom polumraku, oni slijepi u tami, nasumice lete. Nalazimo gnijezda sa jajima, gađamo se njima, igramo se sa malim ptićima. Kako je život lijep. Neoprezno silazimo i bivamo zarobljeni. Kad je bila smjena straže, onaj vojnik nas prijavio. Došlo puno vojnika i nekakav oficir sa njima. Sjećam se da mu je bilo ime Simo.

Čim smo se ponovo spustili niz gromobrane na zemlju oni nas pohvatali ko zečeve, jednog po jednog. Kapetan nam zapisuje imena, i vodi nas kućama i predaje roditeljima. Uz prigodan komentar, eto mogli su nas pobiti, a nisu jer smo djeca. Nego, nek roditelji pripaze, da se to ne bi drugi put ponovilo. Naravno, slijede batine, zabrane izlaska i sve  što ide uz to. A dobro smo prošli, Simo htio i u školu da nas prijavi, ali eto srećom nije. Samo nam je još to trebalo.

Drugi put išli nas trojica da se skijamo na Pastuhanu. Joletu pade na pamet da se kupa. Bio deseti januar, sjećam se. Sunčano vrijeme, snijeg blješti, ne možeš gledati u njega. Mi se skinuli do gola i u vodu. Jole čuo od nekog da se tako čeliči organizam. Voda ledena, ali nije bio fol ući u vodu i odmah izaći nego i zaplivati. I to u istom onom bentu koji smo mi ljetos ogradili, dolje u Mišu, kako se zvao taj dio Miljacke. Voda je bila duboka, preko glave. I nije bio problem ući u vodu, nego plivati da ne potoneš i da skvasiš glavu. A srce hoće da ti stane. Ne možeš do daha da dođeš. Drugi put opet, sjedimo gore u Rudićevim lijeskama, nakrali krompira kod Bogde, zapalili vatru i gurnuli krompir u žar. Tifa, negdje hodao okolo naišao na neki jarak pun žabljih jaja. Pita ko će biti toliko hrabar i jesti ta jaja. Ja se prvi  javim i jeo, jeo dok mi se i oni nisu pridružili. Što ti je mladost, u čemu smo se sve takmičili. A eto tako smo se i čeličili i spremali za život pun iznenađenja. Ali nas više ništa nije moglo iznenaditi. Za sve smo bili spremni. Za sve, osim za ljubav.

Djevojčice i njihovo društvo smo izbjegavali, koliko god smo to mogli. Meni je najveća sramota bila, kada sam u prvom razredu osnovne škole morao sjediti sa djevojčicom u klupi. Mene su zadirklivali da ću da se ženim sa njom, a ja sam sirotu djevojčicu toliko mrzio da sam je stalno vukao za kike. Mnogo, mnogo godina kasnije mi je ta djevojčica, tad već udata žena i već je bila majka, priznala da je bila zaljubljena do ušiju u mene. Da sam još i to tada znao, sve bih joj kose počupao. Takvi smo bili. Nismo voljeli djevojčice i njihovo društvo, pa to ti je. A onda je moj stari dobio veći stan, jer je imao troje djece. Trosoban i puno komforniji.

Ta zgrada nije bila daleko od naše stare zgrade možda ni pedeset metara, ali je bila najnovija zgrada u Koranu. A komšiluk, sve same djevojčice. Od dječaka, samo ja, Grof i Đuza. I naša, po pet-šest godina mlađa braća. Grof, ko Grof, uvijek bio u svom svijetu vesterna, a ja i Đuza, vremenom, valjda iz dosade, prekoračismo  tu nepisanu granicu, pojedosmo naš muški ponos i počesmo da se igramo i družimo sa djevojčicama. Prvo škole, pa preskakanje štrika, onda skrivača,  pa klizanje po ledu ispred zgrade. Međutim, najpopularnija je ipak bila, igra dame i muškaraca. Dama je uvijek bilo previše, ali muškaraca, samo ja i Đuza. Tako da su se “dame” gotovo otimale za nas.

Naravno da tu nije bilo pravila igre, nego fol je bio oponašati život naših roditelja, prvo vjenčanje, pa se onda crtala na betonu kuća gdje će mladenci živjeti. I onda oni tu žive, pa dolaze djeca, povijaju se bebe barbike, kuha se ručak na improvizovanim šporetima, prave se kolači, mjesi se hljeb od blata. Tako smo ja i Đuza uvijek bili nečiji muževi. Godine su prolazile i te dječije igre su sve više dobivale komplikovanija pravila. Tad se sjećam kako su nas djevojčice učile da se ljubimo ono filmski. I to bez ikakvog stida. Sve te djevojčice su bile naših godina, ali kako to uvijek biva, djevojčice su prije sazrijevale. Valjda su više i gledale filmove i u svemu su nekako bile iskusnije od nas. Suština stvari je ipak bila u tome, da sam ja, družeći se sa djevojčicama, polako i sam počeo da rastem i nisam više bio tako neprijateljski raspoložen prema ženskom rodu.

Moj prijatelj Đuza je otišao i korak dalje. Zaljubio se u jednu od njih. Ja još uvijek nisam bio došao do te granice i nikad neću zaboraviti moj strah, kad mi je jedna od tih djevojčica predložila da se zabavljamo onako “zaoprave”. Ja je zamolim onda da mi da 24 sata da razmislim, a onda sam sa takvim stidom prolazio danima pored nje, bez odgovora, da je ona konačno digla ruke od mene. O mojoj prvoj ljubavi iz osnovne škole sam već pisao ranije i kako se sve to završilo.

Kad sam ja krenuo u gimnaziju, nekako sam već  bio izrastao u visokog, doduše mršavog, ali zgodnog momčića.  Onda dođe u modu ona duga kosa, traperice i sav taj kolorit koji je sa sobom nosio rock and roll. Pošto nisam bio tako ružan, već tada, u prvom razredu sam se počeo sviđati nekim djevojčicama iz škole. Onda je postalo moderno da imaš djevojku i znam da sam već tada, od prvog razreda gimnazije uvijek imao neku djevojčicu, sa kojom sam se vodao za ručice i ljubakao na “Klupi”, pred “Parkušom”. Sve se to i završavalo na tom ljubakanju.

Otprilike su svi iz muške raje bili kao i ja. Naše školske drugarice iz razreda, već su bile u dužim vezama, tako da je bilo nepisano pravilo da se niko od nas muških njima ne nabacuje. One su se gotovo majčinski odnosile prema nama. Davale nam savjete, kako postupati prema djevojkama, prenosile nam odmah vijesti, čim čuju da se neke tamo iz drugih razreda interesuju za nas muške. Danas nešto ipak mislim da smo se mi muški ipak zaljubljivali u te naše cure iz razreda. Samo eto nismo to htjeli priznati. Za sebe znam sigurno da sam bio u bar tri cure iz razreda zaljubljen. Zbog jedne takve sam godinama nosio istu frizuru njenog omiljenog fudbalera Ivice Šurjaka. Znam i to da smo mi raja iz gimnazije redovno skupa slavili Novu godinu, a da su tu bile sa nama i naše drugarice iz razreda.

Slavili su se skupa rođendani, a o zajedničkim žurkama, najvećim hitom tog vremena  da i ne pričam. A tek koncerti, Bijelog dugmeta, Teške industrije i Indeksa . Kad sve onako sumiram, znam da sam sve vrijeme gimnazije bio zaljubljen, da sam stalno bio u vezi koje su trajale dva-tri mjeseca, a da se nikad nisam zabavljao sa nekom od djevojaka u koje sam bio zaljubljen. I čudno i smiješno i nevjerovatno. 

Moje prvo pravo iskustvo sa rakijom od mog starog sam teško podnio, ne ono vrijeme dok sam je pio, nego poslije toga. Pio sam je na gladan stomak, ispušio sam ni sam ne znam koliko cigareta. Zaspao sam tu noć snom blaženog, a probudio se sa mukom u stomaku. Jedva sam stigao do WS-a. Povraćao sam dušu. I svaki put kad se vratim u krevet i zatvorim oči, osjetim kako mi se soba okreće, a ja se grčevito držim za krevet da ne odletim. I ne potraje dugo, a već me muka u stomaku tjera opet u klozet. Želudac mi je već odavno prazan, i povraćam samo neku žućkasto zelekastu tekućinu, koja mi s vremena na vrijeme izlazi i na nos, štipa i guši i ne da mi doći do daha.

Znao sam da je to kiselina iz želuca. Ni sam ne znam koliko puta sam tu noć ustajao da povraćam. A onda sam se pomirio sa tim da spavam sa glavom nad klozetskom šoljom. Koliko sam “dežurao” tu pred šoljom, ne znam. Da l’ me hladnoća i to popuštanje dejstva rakije ponovo vratilo u krevet, ni to ne znam, ali kada sam ponovo progledao, mučnine u želcu više nije bilo, ali zato glavobolja.

Prvo taj bol u potiljku, a onda ono nesnošljivo pulsiranje mozga u sljepočnicama, koji izbija sa svakim otkucajem srca. Bol za ne izdržati, a oči ne mogu otvoriti, toliko mi dnevna svjetlost smeta. Idem kvasim glavu hladnom vodom, stežem mokru krpu oko glave. Vidio od mog starog, kad on nekad prepije. Malo mi bude lakše, ali bol i dalje neizdrživa. Grozničavo razmišljam kako da je ublažim. Pade mi na pamet analgin. Tražim ga bezuspješno po čitavoj kući, zavirim i u ladicu gdje moj stari drži lijekove i pronađoh. Odahnem sa olakšanjem, kao onaj koga je ujela otrovna zmija, pa mu daju serum.

I zaista, poslije jedno pola sata osjetim popuštanje bola u tjemenu, a onda polako prestade i pulsiranje u sljepočnicama. Taman se spremam da konačno sa olakšanjem, oslobođen od bolova u glavi i muke u želcu, legnem u krevet, kad neko zvoni na vratima. Nevoljno ustajem. Kontam ko li je. Sigurno Tupče. Već razmišljam kako da ga otkačim, otvorim vrata, a pred vratima stoji moj školski drug iz gimnazije Ticko sa jednim visokim momkom, kojeg nisam ni poznavao. Ticka nisam godinama viđao, još od gimnazije.

Šta li hoće? Kako me nađe? Pustih ih unutra, vidim oni šokirani izgledom moje sobe. Nekako ih umirih i rekoh da sam imao p'jansku noć i da sam se taman spremao da sredim sobu, kad sam čuo zvono na vratima. Nekako mi pomogoše da to bar donekle dovedem u red, a onda mi Ticko objasni zašto su došli. Treba mu partner u novootvorenom disku, ondje kod teniskog igrališta, tu u hotelu na Koranu. Traži nekog mještanina sa Pala, da pušta muziku, kad njega nema. Kaže da hotel dobro plaća, svakome po deset posto od prodatih karata i besplatno piće. Zna da sam ja ovdje na Palama i tako mu ja prvi padoh na pamet. On ima svu opremu. Pojačalo Akai (čudo onog vremena), zvučne kutije Tanberg, miksetu sa 20 kanala. Pravi light show. Ma sve profi.

Držao je on već disko na Političkim naukama. Radi već kao muzički urednik, na Radio Sarajevu. Nema puno vremena i eto treba mu zamjenik. Rekoh mu da već radim u jednom disku, a on će ti meni:

“Ma pući će to disko odmah, vidjećeš, čim mi počnemo”. Rekoh mu da ću razmisliti o njegovom prijedlogu i da mi se čini dosta primamljivim. Javiću mu uglavnom. Odoše. Ja se jedva dočepah kreveta. Spavao sam skoro cijeli dan i noć. Nisam ništa sanjao, nisam ništa mislio. Sutra ću, samo da me sve to prođe.

Sljedeći dan  je bio prelijep. Ja se probudio čio. Opet se radujem životu. Konačno sam osjetio i glad i nabrzaka spremih sebi jaja i uz to još ispržih i neko meso. Ne sjećam kad sam zadnji put imao takav apetit. Ne znam ni sam koliko je dana, možda i sedmica trajala ta moja samoizolacija. Danas prvi put, poslije toliko vremena, izlazim među ljude.

Izašao sam vrlo rano, za moje prilike, oko deset ujutro. Preporođen. Odoh gore da prošetam oko hotela. Bila je nedjelja. Gore naroda, kao da je teferič. Najviše ih je iz Sarajeva. U posljednje vrijeme, sve ih je više i više. Uživaju u šetnji zelenim livadama i šumarcima, oko hotela. Kradu posljednje ljetno sunce. Na tenisu gužva kao i obično. Posmatra se vječiti derbi braće Zoričić i svi očekuju momenat kad će Mićo, po ko zna koji put slomiti reket. Tako je jednom slomio i onaj moj aluminijumski koji sam kupio u Poljskoj. Danas je izgleda dobre volje. Kad izgubi poen, počne pjevati partizanske pjesme. Bebe ga proziva, provocira, stalno govori, aut. Zna da ga i na takav način može pobijediti.

Iako je tenis relativno mlad sport na Palama, oni su kao svestrani sportisti vrlo lako i brzo ovladali tom vještinom. Milina ih gledati. Na drugom terenu, onom betonskom, igraju Tašo elegancija i Mišo kamerman. Tenis je zaista lijep sport, kad ga igraju ljudi koji to znaju.

Nekadašnja diskoteka na Golom Koranu/Foto: S.Džanko

Nekako u dnu duše sam slutio da ću danas vidjeti Milenu. Već sam smišljao kako da počnem naš razgovor.  Reći ću joj jednostavno, da sam pogriješio, da se to nikad, nikad više neće ponoviti. Ma ne valja mi to ispričavanje. Možda smislim nešto što će zvučati onako mangupski, a njoj simpatično. Ma možda joj ne moram ništa objašnjavati. Kad vidi moj izraz lica, sve će joj biti jasno. Nekako, poželjeh po ovom lijepom danu da odem gore na Goli Koran. Ma ne moram baš skroz, ako se baš umorim. Krenuh kroz lijeske gore. Izađem pred onu golu padinu, prije onog uspona i gotovo se sudarih sa njom. Nije me ni htjela registrovati i nije bila sama.

Oko struka je držao niko drugi, do moj drug Zdravko Tešanović. On joj nešto šapuće na uho, ona mu odgovara sa anđeoskim osmijehom. Prođoše pored mene, kao pored mramornog kipa. Ni pogledali me nisu. Uhh, nikako da se povratim od šoka. Sjedoh pod neko drvo. Gledam tupo, bez izraza na licu. Srce mi lupa, hoće da iskoči. Osjećanja pomiješana. I žalost i razočarenje i bol i ljubav i ljubomora i na kraju nemoćni bijes. I sve to u kratkom vremenu u intervalima. Eto tako, znači, izgleda propast svijeta.

Od tada su se dani vukli, mjeseci lijeno prolazili. Došla je i jesen. Krenuo je i fakultet. Prihvatio sam nekako nezainteresovano, Tickovu ponudu. Počeo puštati muziku u novom disku. Diskoteka na teniskom igralištu je bila kao bombona. Sve novo i blistavo.  Bio i šank, služio konobar iz hotela. Sala mala intimna, najljepša atmosfera, kad ima stotinjak gostiju. Prvih mjeseci je uvijek bilo dvostruko više. Bilo je i parno grijanje. Moj pult uzdignut iznad mase. Pelo se do njega drvenim stepenicama. Konobar uvijek na dohvat ruke. Hotel je dobro plaćao i nisam se imao ni na šta žaliti. Jedino što se radilo šest dana u sedmici, a radno vrijeme bilo do dva ujutro. Vremenom je diskoteka postala jedino mjesto okupljanja mladih na Palama. Smještena na najboljoj mogućoj lokaciji u Palama. Ticko je bio potpuno upravu, kad je rekao da će diskoteka u staroj kino sali pući, čim se nova diskoteka otvori.

Sam hotel na Koranu je nudio bogat sadržaj. Moderan, reprezentativan objekat. Nemoguće i pomisliti da je tu nekad bila stara napuštena građevina koju je JNA sagradila, ko zna iz kakvih pobuda, a onda ostavili decenijama da propada, nezavršenu. I kad je prijetilo sve da se uruši, UPI, tako se zvao novi vlasnik hotela, u vrlo kratkom vremenu nađe i pare i vrijeme da renovira i dogradi, jedan od možda najreprezentativnijih objekata u širem krugu grada Sarajeva. Hotel je imao veliki, svjetli, prostrani restoran, prije svega za goste hotela, ali je uvijek bilo mjesta i za svakog onog ko bi poželio da dobro jede. Obično su tu svraćali gosti u povratku sa Jahorine, ali su se tu vikendom mogli vidjeti i imućniji Paljani tog vremena.

Prije svega oni stariji. Znam da su naše majke na silu dovlačile muževe na tradicionalnu proslavu dana žena. Bila je tu i živa muzika. Ispod restorana je bila bar kafana, takozvane kifle, gdje boljim danima, subotom i nedjeljom nisi mogao ni za lijeka naći slobodno mjesto. Ako u kiflama nije bilo mjesta, mjesto se moglo naći u stražnjem djelu hotela, u pivnici. Tu se obično točilo pivo iz krigli. Pivnica je bila smještena pred samim ulazom u bazen. Šank je bio smješten nekako u sredini, a sjedilo se okolo na visokim barskim stolicama, napravljenim od masivnog drveta. U bazen se nije moglo uvijek ući. Bar ne odmah po otvaranju hotela.

Zaposleni u tom sportskom dijelu, Čedo Gazda i neki Stanko iz Sarajeva, tražili su iskaznice da si zaposlen u UPI-ju i navodno su samo te puštali. Slično je bilo i za korištenje automatske kuglane i bilijar sale. Nešto danas kontam da te iskaznice nisu ni postojale i da su bile samo izgovor upravnika hotela, da se očuva nivo gostiju. Vremenom, kako se smanjivao broj “ozbiljnih” gostiju i Paljani su se konačno mogli okupati u bazenu i mogli su kuglati u kuglani. Prethodno je trebalo steći bar neku osnovu, prije nego što baciš prvu kuglu. Kuglanje je bio, do tada gotovo nepoznat sport ili zabava, kako se uzme. Sam sportski dio hotela je nudio još mnogo sadržaja. Pored već spomenutih teniskih terena, napravljen je i prvi betonirani teren u cijelim Palama, za mali fudbal, sa malim tribinama. Tu se početkom jula, preselio i počeo igrati tradicionalni paljanski turnir  u malom fudbalu. Bilo je tu i prvo betonirano košarkaško igralište. Tako da se gotovo sav sportski i zabavni život na Palama, tog vremena, preselio na Koran.

Za paljansku omladinu, otvaranje hotela je bio dar Božiji. Svako je za sebe našao neku zabavu. Kad se uzme u obzir još i to da se srednjoškolski centar nalazio gotovo na par koraka o hotelskog kompleksa, zadovoljstvo je bilo potpuno. Dok god je trajala školska godina, sve je u i okolo hotela vrvilo od srednjoškolaca i nikada nije bilo dosadno. Uvijek si  gore mogao naći nekog od raje.

Ja sam se, poslije svih tih događaja sa Milenom, promijenio. Gotovo odumro. Postao sam nekako svjestan realnosti. Svjestan i svojih i njenih postupaka. Vremenom sam je viđao onako slučajno u prolazu. Uvijek je bila sa njim, izgledala sretnija nego ikad. Međutim, vremenom me je počela da izjeda ljubomora. Imao sam, ni sam ne znam zašto, i povrijeđenu sujetu. Puštajući tada muziku u tom jedinom disku na Palama, postao sam u neku ruku i neko sa kim su se ljudi htjeli družiti, možda sam bio i neka zvijezda u tom malom mjestu, ali ja to nisam tada ni shvatao, niti mi je to tada uopšte bilo važno. Nekako mi je pored Tupčeta i Mikija i najbolji  jaran postao konobar u disku. Zvao se Ivan. Bio je iz Slavonskog broda, dobar čova, a i sam Bog zna kako je, valjda za poslom eto, pao na Pale.

Ivan mi nikad nije dozvoljavao da mi čaša bude prazna. Ja sam u početku pio ono točeno pivo u kriglama, a onda sam se jednom gotovo otrovao od nekog prokislog piva. Od tada sam počeo da pijem votku sa tonikom, a onda vremenom, samu votku. I tako danima, šest dana u sedmici, do dva ujutro. Već sam dobro mogao podnositi alkohol. Stvar navike kao i svega u životu. Milena je vremenom ušla u veoma ozbiljnu vezu sa Zdravkom. Nije me više ignorisala, kad me vidi. Nekad me čak znala i pozdraviti. Uglavnom joj ja više nisam bio ni u djeliću njenog mozga, a možda me se tu kroz neku maglu jedva i sjećala. Ona je mene jednostavno pregorela i ugušila u sebi, a onda je nekim čudom, našla snage da se ponovo zaljubi.

I bila je sigurna da je bila sretnija sada, nego što bi to ikada bila, da je ostala sa mnom. Doduše, sve je to u tim ludim godinama imalo određen vijek trajanja, ali sam ja zauvijek nestao iz njenog života. Sa mnom je bilo potpuno suprotno. Možda što sam po prirodi ovako sentimentalan. Možda što je i redovno opijanje još više pojačavalo žudnju za njom, a možda i grižnja savjesti, jer na kraju krajeva, sve sam ja sam sebi kriv, jednostavno nisam mogao da je zaboravim. Nijednom od svojih drugova nisam od stida mogao reći koliko patim za njom. Niko mi ne bi ni vjerovao. Iako je bilo mnogo, mnogo prilika, da nađem neku drugu djevojku, da nađem neku drugu utjehu. Ja nisam imao oči ni za jednu. 

Milena je redovno dolazila u diskoteku i uvijek sa njim. Kad bih puštao muziku za ples, ona je plesala sa njim, glave mu naslonjene na rame, kao da spava. Mirna, zadovoljna, spokojna. Konačno našla ono što je tražila. Ja to sve odozgo, iz ptičje perspektive posmatram, onda izvlačim iz arhiva, najveće i najtužnije sentiše koji postoje. Vremenom taj sadomazohizam, to samouništavanje nisam više mogao trpjeti, nego sam čim počne ples prepuštao pult bilo kome. Ili Ticku, koji je uvijek bio zabavljen svojom djevojkom, ili bilo kom drugom. Jednom tako, usred tog sentiša, malo pod gasom, krenuh sam u hotel i sjedoh, opet sam za praznu kiflu.

Konobar Bato, moj školski drug iz osnovne, kad sam ga pitao šta najbolje i najbrže opija, on mi preporuči lincuru. Rakija od 52 stepena. Kao kad piješ solnu kiselinu. Sve ti unutra sprži. Služila se uz čašu vode. Rekoh mu neka ne sklanja čaše i neka mi donosi uvijek po duplu. Podobro se čaša bilo nakupilo, kad me neko zagrli.

“Šta je komšo, težak život, je l’ da?” Odnekle, moj komšija Đuza. Prijateljski mi se smješio. Pozvah ga da sjedne. Sjede i odmahnu glavom.

“Boga mi si ih momački smlatio, moj Suki”, reče pokazujući glavom prema praznim čašama na stolu.

“Nego, je l‘ misliš da je ona vrijedna toga?”. “Jeste”, klimnuh glavom.

“Ako jeste, onda pij, Bato, donesi nam duple ovdje”, reče mu Đuza.

Nisam Đuzu dugo viđao. Nekako mi je bio nestao iz života, ali sam znao da mi je bio odani drug. Među nama se izgradila ta nit prijateljstva, koja je trajala čitav život. Ništa mi jedan drugom nismo mogli zamjeriti, a za pomoći smo uvijek bili tu, kad zatreba. Taj odnos među nama se gradio još od malih nogu, još dok smo se igrali sa onim djevojčicama, pred zgradom.

”Je li te ostavila zauvijek?”, pita.

“Ma jeste, prijatelju, zauvijek. Ja nju prevario jednom, a ona mene ostavila zauvijek i našla drugog. Eto, svako veče gledam kako se tom drugom vješa o vrat, gledam i ništa ne mogu učiniti, da mi se ponovo vrati”, rekoh ojađeno.

“I da ti se vrati, ne bi ti mogao dugo biti sa njom. Jebaji ga, Su, takvi smo mi muškarci. Najbolje bi bilo da se ništa nije desilo. Kad se desi, gotovo je, piši propalo i traži drugu”, reče Đuza.

“Ne mogu, Đuza, vjeruj mi”, rekoh gotovo plačno.

“Ma znam da ne možeš, zato i jesi ovdje, okružen sa ovoliko čaša. A eto isti smo, jebaji ga. 'De popij to. Šta si razvuk'o. Daj, Bato, još duplo ovdje”, opet će Đuza.

”Znači i tebe ostavila”, upitah. Ništa ne govori. Samo uzdahnu i duboko povuče dim cigarete. Neću više da ga pitam, da mu pristajem na muku. Đuza je bio pravi ljepotan, visok, zgodan, elegantan, pravi maneken. Imao je dugu plavu kosu, gotovo do ramena. Kako je morala izgledati ta žena, koja je ostavila ovakvog Apolona.

Vremenom je okrugli mramorni sto, gotovo cijeli, bio prekriven čašama. Prestali smo i pričati, odaljili se sa svojim mračnim mislima, svaki za sebe. Lincura je činila svoje. Doduše, napila nas jeste, ali nam nije pomogla, niti nam je išta bilo lakše u duši. Poslije duže šutnje ja progovorih.

“Đuza, ja nikad u životu nisam razbio čašu, a eto večeras mi nekako došlo da razbijem”, rekoh p'janskim glasom. Bio sam trešten pijan.

“Ma razbij, Su, platićemo”.

“Ma razbij, nek ide na moj račun, školski”, reče i konobar Bato, koji se tu slučajno nađe.

Bacih čašu onako neiskusno, pokretom čovjeka koji prvi put razbija. Čaša sa stopalom, ono krhko staklo, pade na keramičke pločice na podu, po svim teorijama se morala razbiti, ali nekim čudom, eto nije.

“Vidi, Đuza, majke ti, ni čašu nisam u stanju razbiti”, rekoh. Đuza me pogleda pogledom, koji ja nikad neću zaboraviti. Pogledom, što kaže Balašević, čovjeka sa mjesecom u očima.

“Ma ovako se to radi, moj komšo”, a onda raširenih dlanova, poput Bekima Fehmija iz “Sakupljači perja”, lupi po onim čašama na stolu. Na licu mu anđeoski osmijeh, dok melje onu srču koja mu kida meso na rukama.

“Su, prijatelju moj”, zagrli me onim krvavim rukama, a ja osjećam da mu iz one krvi koja je liptala iz vena, izlazi i bol iz duše, bol koji ga je stiskao, a sada ga je konačno napuštao. Mene zališe suze, plakao sam kao dijete, svjestan da svaki sljedeći dan poslije ovog večeras, za mene više neće biti isti.

Sutradan sam otišao u vojni odsjek, bez ičijeg znanja, prekinuo fakultet i prijavio se za vojsku. Ni dan-danas ne znam da li je to bio pametan potez u mom životu.

Korančani/Foto: Goran Lukić "Grof"

Moj prijatelj Đuza je poginuo pred sam kraj rata 28.4.1995, na prvoj liniji fronta, od granate ispaljene u 5 sati i 20 minuta predveče. Tako mi je ispričala njegova žena Zorica. Moj prijatelj je ipak uspio naći bezgraničnu sreću svog života. Vjenčao se sa Zoricom 31. decembra 1988.

Živjeli sretno, gore na Sedreniku, ko u ruskom romanu, sve do te kobne granate. Iz braka su ostale dvije prekrasne kćerke, Ivana i Mirjana. Mirjana je imala samo šest mjeseci kad joj je poginuo otac. Ivani  je danas, dok ovo pišem, ostao još jedan ispit da diplomira na Političkim naukama - odsjek novinarstvo. Đuzin grob, ondje na laktu arhitektonsko-građevinskog  fakulteta u Sarajevu, na groblju Lav, prvi sam put posjetio sredinom marta 1996., kad sam prvi put poslije šest godina došao u Sarajevo.

Humka nije bila ni godinu dana stara. Znam da sam se i onda gorko isplakao na njegovom grobu, isto kao onda u kiflama u UPI hotelu. Ovu priču posvećujem njemu i neka mu je laka crna zemlja. Za Milenu nikad više nisam pitao. Ni dan-danas ne znam gdje je i da li je sretna.

Ipak, i povrh svega, volio bih da jeste. A sebi nikad nisam oprostio to što sam je prevario. Ali eto tu mladalačku grešku i tu gorku lekciju sam tada naučio, da je nikad više ne ponovim. A plaćao sam je dugo, odveć  dugo. Sam Bog zna koliko dugo.

I da sve ne bude tako tužno u ovoj tužnoj priči, pobrinula se slučajnost. Negdje prije par godina se razboljela kćerka mog dobrog prijatelja. Imala one dječije boginje i da ne bi ostalu djecu zarazila smjeste je gore na pedijatriju, na Koševu. Ja se našao u Sarajevu tada i on me zovnu da idemo zajedno posjetiti dijete u bolnici.

Pristanem i dođemo gore na to dječije odjeljenje. Dok se on igrao sa kćerkicom i tješio je, ja upitah sestru može li se sa doktorom pričati, o prirodi bolesti i o izliječenju.

“Sad ću ja zovnuti doktoricu”.

Ubrzo dođe i doktorica. Zgodna, lijepa starija gospođa. Čitam na reveru primarijus dr. Biljana V. Samo što sam zaustio nešto da pitam, ona me poznade.

“Ma ne mogu da vjerujem, ti. Poslije toliko godina. Ma godine ti ništa ne mogu. Znala sam ja u koga ću se zaljubiti. Hajdemo u kancelariju”. Sjedosmo. Naruči nam po kafu. Izvadi Čivas iz ormara.

“Šta gledaš. Ima kod doktora svega. Ne možeš ti naš narod tek tako odučiti da ne donosi”. Ja je gledam, ćutke, ne skidam oči sa nje. Još uvijek je zgodna, onako visoka, očuvana. Nasu mi viski onako podobro, a onda nastavi priču.

“Bože dragi, da ti samo znaš, kako si ti meni srce slomio. Mislila sam da ću izludjeti. I nikako da zaboravim  onu noć na Romanijinom igralištu. Bože, kako je to bilo strasno. A mi onako mladi neiskusni”.

“Uh, Biljana, meni si se ti učinila tako iskusnom, pa onda ono poslije kad si se ljubakala preda mnom sa onim fudbalerom, sve mi je odavalo iskusnu djevojku i… “, rekoh.

“I lakog morala, misliš. Ma bila sam toliko povrijeđena što mi nisi rekao da imaš drugu djevojku, da sam ti morala malo napakostiti. A što se pak, tog iskustva tiče, imala momka prije tebe, koji je sada moj muž i otac moje dvoje djece. I ti. I to je sve. Godinama poslije tebe mi nije padao na pamet muški rod, a onda ni sama ne znam kako sam ponovo srela Davora. On je sad ovdje direktor Klinike. Bili smo kolege sa fakulteta. Vjeruj mi, da me je mjesecima pa i godinama tješio i pomogao mi da te nekako prebolim. A onda me jednog dana zaprosio i nisam ga odbila. I nisam se nikad pokajala. Čekaj, sad ću ga zovnuti. Sigurno će mu biti drago da te upozna”.

Ubrzo dođe i on. Visok, elegantan, zgodan čovjek. Nježno je poljubi. Rukova se sa mnom onako srdačno i reče:

“A ti si taj srcolomac. Trebalo te je onda zatvoriti, toliko si bio opasan po okolinu. Uh, kako mi je Bilja izgledala, kad sam je poslije dužeg vremena, ponovo  sreo. Ona sa onakvim samopouzdanjem, najbolji student, a sva skrhana. Bez volje za životom. I to sve zbog jedne noći, koju sam ja nazvao, njoj u čast, “Noć leptira”.

Biljana ga gleda pogledom punim ljubavi. U tom će i moj prijatelj, tražio me po klinici, jedva me našao. Srdačno smo se rastali. Doktor Davor mi kaže: “Kad god si u Sarajevu, navrati da se malo ispričamo. Znaš gdje ćeš nas naći”.

Ja Bilju poljubih u obraz. Dok smo išli prema autu, prijatelj me upita, otkud se ja to znam sa šefom klinike i njegovom ženom, jednom od najboljih pedijatara u gradu. Ja mu kratko odgovorih: “Ma stari poznanici, iz djetinjstva”.

I tako, dok ovo pišem sada, nešto razmišljam. Ma život je čudo, moj Suade. Što ga duže živiš, sve manje o njemu znaš.

Za Kateru:  Suad Džanko