Suša koja je ove godine pogodila Bosnu i Hercegovinu nije tek prirodna nepogoda – ona je snažan udarac sistemu koji je i prije bio na ivici kolapsa.

Visoke temperature, rekordno nizak nivo padavina i isušeni vodotokovi već sada su uništili hiljade hektara usjeva širom zemlje – od ravnica Semberije i Posavine do hercegovačkih vinograda i voćnjaka u srednjoj Bosni.

Poljoprivrednici, iscrpljeni ranijim neizvjesnostima i galopirajućim cijenama repromaterijala, sada su na koljenima.

Kukuruz se suši prije žetve, prinosi voća prepolovljeni su u odnosu na prošlu godinu, a plastenička proizvodnja trpi ogromne gubitke zbog nestašica vode.

Već sada je jasno – posljedice će biti dugoročne, a cijene hrane još više.

No, ono što je još alarmantnije od same suše jeste institucionalna tišina.

Iz entitetskih i državnih institucija dolazi malo ili nimalo konkretnih informacija o mjerama pomoći, planovima navodnjavanja, interventnim fondovima ili strateškoj podršci najpogođenijim regijama.

U državama koje brinu o poljoprivredi, ovakva suša automatski aktivira hitne mehanizme: oslobađanje rezervi, interventne isplate, subvencije, osiguranje štete.

U BiH – sve ostaje na obećanjima i političkoj inertnosti.

Suša ne pogađa samo poljoprivrednike. Ona pogađa svakog građanina koji zavisi od domaće hrane, a to znači – sve nas.

Kada nestašica stigne na tržište, kada domaći proizvod postane luksuz, a uvozni zamjena – jasno ćemo osjetiti posljedice.

BiH tada neće biti samo poljoprivredno uništena – nego i prehrambeno nesigurna.

Struka godinama upozorava: bez masovnih ulaganja u sisteme navodnjavanja, bez osiguranja usjeva, bez konkretnih strategija prilagođavanja klimatskim promjenama – ovakve suše postat će pravilo, a ne izuzetak.

U zemlji koja 60 posto hrane uvozi, a domaće proizvođače gura u dužničko ropstvo, to znači i tihi slom.