Običaji vezani za za slavu nerijetko zbunjuju mnoge, pa je protojerej Eparhije šumadijske Srećko Zečević objasnio kada otac slavu predaje sinovima.
Slava je molitveno proslavljanje jednog svetitelja kao zaštitnika jedne porodice i njenog molitvenog zastupnika pred Bogom.
– Suština slave je izražena u samom imenu: to je slavljenje Boga i proslavljanje svetih ugodnika Božijih u čijim likovima se otkriva i prava “slava” svakog ljudskog bića, odnosno njegova neprolazna ljepota i njegovo bogoliko dostojanstvo – piše Zečević.
Glavna sadržina slave je blagodarenje i molitva Gospodu. Kao nekada, tako i danas, porodica koja slavi slavu predstavlja Crkvu u malom, jer kao što su svi bogoslužbeni činovi ogranci Evharistije – tako je i slava u porodičnom životu Srba produžena grana Evharistijske tajne, liturgije.
– Ukoliko sinovi žive sa ocem u jednoj kući, onda svi zajedno slave slavu. Međutim, kada neko od sinova zasnuje svoju porodicu, oženi se i ne živi više sa ocem, on treba odmah da počne da u svom domu slavi krsnu slavu. Sasvim je pogrešno, što pojedini danas, ne slave, izgovarajući se: živ mi je otac i on slavi. Znači, čim neko živi zasebno i ima svoju porodicu, dužan je da slavi svoju slavu, jer je slava zaštitnik domaćeg ognjišta, veliki Božiji blagoslov i zaštitnik svih ukućana – objasnio je on.
Prve godine, kada sin zasnuje samostalno domaćinstvo, on dolazi kod oca na slavu. Kad se kolač isječe, otac iz svoje ruke predaje sinu jednu četvrtinu kolača, poljube se, jedan drugome čestitaju slavu, a otac poželi sinu da sa svojom ženom i djecom, dugo i u zdravlju i dobrom raspoloženju slavi slavu. Sin nosi dio kolača kući, podijeli ga sa svojom porodicom, a već naredne godine počinje redovno da slavi svoju krsnu slavu, piše "Nportal".
Ne slažem se u potpunosti sa sveštenikom. Slave su spoj vjere i tradicije. Da su samo vjerski običaj Slave bi slavili svi pravoslavni narodi, a ne samo Srbi. Prema tome Crkva ne može propisati ko će, a ko neće slaviti i kada će početi, nego samo onaj dio Slave koji se odnosi na vjerski obred. Naravno da crkvi odgovara da više domaćina slavi, jer na taj način ubiru znatna finansijska sredstva od kojih funkcionišu (nemam ništa protiv). Međutim, reći da je "pravilo" ili da je pravilno da sin počne slaviti čim ne živi sa osem nije ničim propisano niti je moglo biti propisano. Naprosto nije bilo potrebe za takvom formulacijom, jer samo do prije svega pola vijeka i nešto više, sinovi se nisu ni odvajali od roditelja dok su roditelji živi. Tek po roditeljskoj smrti braća bi se dijelila i počinjali samostalni život svojih porodica, a time počinjali i slaviti Slavu.