Grad Istočno Sarajevo danas proslavlja svoju krsnu slavu – Svetog Petra Dabrobosanskog.

Petar, u svijetu Jovan, bio je sin Mare i vojvode Bogdana Zimonjića, hercegovačkog sveštenika i junaka.

Jovan, najmlađi sin vojvode Bogdana, rođen je 24. juna 1866. godine u Grahovu. Prvo obrazovanje je stekao u očevoj kući, a 1883/4. upisao je Bogosloviju u Reljevu, koju je završio 1887. godine. Školovanje je, potom, nastavio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Černovicu, danas Ukrajina, jedinoj takvoj visokoj školi u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Diplomirao je 1892. godine sa odličnim uspjehom, a potom je jednu godinu proveo na Bečkom univerzitetu. 

Monaški postrig je primio kao profesor u manastiru Žitomisliću 6. septembra 1895. godine, a već 7. i 8. septembra mitropolit Zahumsko-hercegovačkog Serafima rukopoložio ga je za jerođakona. Breme monaškog života primio je s radošću i nosio ga časno i neporočno do kraja zemaljskog života.

Za sinđela je imenovan 1898. a sljedeće, 1899. godine mitropolit Dabrobosanski Nikolaj proizveo ga je za protosinđela. Za arhimandrita je imenovan 1903. godine. Od 1899. pa do oktobra 1900. godine bio je privremeni upravitelj Bogoslovskog učilišta u Reljevu.

Istakavši se radom, 20. jula 1901. godine postavljen je za konzistorijalnog savjetnika Dabrobosanske mitropolije i na tom mjestu će ga zateći izbor za mitropolita Zahumsko-hercegovačkog. Vaseljenski patrijarh u Carigradu, Joakim Treći, sa svojim Sinodom, uoči hramovnog praznika Đurđevdana, u patrijaršijskoj Crkvi Svetog Georgija, između tri kandidata izabrao je hercegovačkog vladiku Petra Zimonjića.

Na Duhovski utorak, 27. maja 1903. godine u Sabornoj crkvi u Mostaru, dogodila se hirotonija i ustolučenje novog mitropolita.

Završetak Prvog svjetskog rata mitropolit Petar dočekao je u Mostaru. Odmah po oslobođenju aktivno se uključio u rad na ujedinjenju Srpske pravoslavne crkve i obnovi Patrijaršije. Na tronu Zahumsko-hercegovačkih mitropolita dočekao je ujedinjenje i vaspostavljanje Srpske patrijaršije, a onda je po potrebi Crkve premješten na katedru Dabrobosanskih mitropolita.

Opšta je ocjena da je na eparhiji „sredio prilike, smirio duhove i uklonio nesuglasice, koje su prije njega bile oštre i ozbiljne”.

Sveti arhijerejski sabor ujedinjene Srpske pravoslavne crkve izabrao je Božjeg čovjeka Petra za mitropolita Dabrobosanskog sa sjedištem u Sarajevu, a zvanično je na taj položaj, shodno tadašnjoj crkveno-pravnoj praksi postavljen, ukazom Njegovog veličanstva kralja 7. novembra 1920. godine.

U gradu Sarajevu, punom kontrasta, životom i radom brzo je postao omiljen. Pošto je njegov rad bio prožet ljubavlju prema bližnjima, bez obzira na vjeru i naciju, stekao je ugled i poštovanje i kod Hrvata i kod muslimana.

Za njegovo vrijeme u Mitropoliji dabrobosanskoj su podignuti i osvećeni hramovi u Kaknju, Brezi, Mokrom kod Pala, Hadžićima, Turbetu i Kiseljaku, crkvena zvona u Rudom, u novosagrađenoj crkvi u Brezi, crkveni toranj u Bugojnu, zvona i kapela u Osojnici kod Zenice. Pred rat, u Novom Sarajevu podignut je velelepan Hram Preobraženja Gospodnjeg, koji je osveštao 8. septembra 1940. godine patrijarh Gavrilo, uz sasluženje mitropolita Petra, vladike Žičkog Nikolaja i drugih srpskih arhijereja.

Prema podacima iz 1935. godine u eparhiji je bila 81 crkva i kapela. Samo 1935. godine sagrađene su tri crkve i dvije kapele, a popravljeno je devet kapela i četiri crkve. Prema podacima iz 1936. godine u Dabrobosanskoj eparhiji je bilo 72 parohijska sveštenika u šest namjesništava.

Poslije mučeničke smrti patrijarha srpskog Varnave, mitropolit Petar je bio jedan od kandidata za patrijarha. Izborni Sabor se sastao 21. februara 1938. godine, a za patrijarha je izbran Gavrilo Dožić. I jedan i drugi, patrijarh Gavrilo Dožić i episkop Nikolaj uskoro će doživjeli njemačku internaciju u zloglasni logor Dahau, a mitropolit Petar vijenac Hristovog i svesrpskog novog sveštenomučenika.

Sarajevo 1941.

Napad Njemačke na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine zatekao je mitropolita Petra u Sarajevu. Poslije njemačkog bombardovanja Sarajeva, na Veliku srijedu 1941, u pratnji protojereja Stevana Petrovića, sekretara Crkvenog suda, mitropolit se privremeno sklonio u manastir Svete Trojice kod Pljevalja. Po kazivanju očevidaca, mitropolit je došavši u manastir bio potišten i ljut na protu Stevana što ga je nagovorio da napusti Sarajevo, „jer bi bolje bilo da sam ostao sa svojim narodom”.

Na Vaskrs je služio liturgiju u Manastiru Svete Trojice, a na drugi dan, 21. aprila 1941, mitropolit Petar se vratio u Sarajevo. 

Jednoga dana je doznao Risto Glušac od svog prijatelja Hrvata Božića da je episkop banjalučki Platon ubijen. Božić je savjetovao Glušca da sa mitropolitom napusti Sarajevo dok se situacija ne sredi. Obavijestivši o ovome mitroplita, Glušac ga je savjetovao da se privremeno sklone u Crnu Goru ili Srbiju. Mitropolit Petar je to odbio, odgovorivši kao pravi pastir: „Moj sinko, ti misliš da je sve to lako: kad bih ja bio na tvome mjestu to bih mogao lako učiniti, ali ja sam narodni pastir pa me veže dužnost, gdje sam dijelio dobro sa narodom, da isto tako i zlo sa narodom podnosim i dijelim, i prema tome mora se sa narodom sudbina dijeliti i ostati na svome mjestu.”

Mitropolit je zaista i ostao na svome mjestu, vjerno služeći Bogu i narodu.

Nedjelju dana po povratku mitropolita u Sarajevo, 27. aprila 1941. godine, došli su u mitropoliju njemački oficiri gestapovci da izvrše pretres. Prema svjedočenjima, ponašali su se drsko prema sijedom mitropolitu, a jedan oficir u civilu fa je pitao:  „Jeste li vi taj mitropolit koji zahtjeva rat sa Nijemcima?”, i dodao „da ga za ovo, kao i sve njemu slične, treba ubiti”.

Na to je mitropolit odgovorio: „Gospodine, vi se ljuto varate, mi nismo za rat krivi, mi nikoga nismo napali, ali se mi ne damo poubijati: mi nismo kap vode koja se da progutati, nego narod koji ima pravo na život... Prijetnji smrću se ne plašim, jer sam već jednom nogom u grobu.”

Foto: srbiubih.com

Početkom maja 1941. godine ustaški povjerenik za Bosnu, rimokatolički župnik Božidar Brale, zatražio je od mitropolita Petra da naredi svojim sveštenicima i crkvenim opštinama da više ne pišu ćirilicom i da pečate zamijene latiničnim kako bi bio ispoštovan Zakon NDH o stavljanju ćirilice van upotrebe.

- Ćirilovo se pismo ne može ukinuti za 24 sata, a osim toga rat još nije završen – rekao je mitropolit Petar.

Pošto je odbio da drži blagodarenje za Pavelića i da u zvaničnoj prepisci upotrebljava latinicu, mitropolit Petar je očekivao svakog trenutka da ga uhapse. Pozvao je obližnje parohijsko sveštenstvo i rekao im kako će djelovati u tom teškom vremenu.

Hapšenje

Poslije podne, 12. maja 1941. godine došli su ustaški policijski agenti u mitropoliju i odveli mitropolita u „ravnateljstvo”, ne dozvolivši da ga neko prati. Saznavši od podvornika Dušana Rogana da je mitropolit uhapšen, protojerej Janko Brežančić je odmah krenuo da vidi kuda će ga odvesti.

Po njegovom kazivanju, mitropolit je išao naprijed, a za njime policajci. Njegova uspravna figura izgledala je tad još većom i uspravnijom. Išao je polagano, dostojanstveno. Njegovo mramorno, blijedo i svetačko lice, „uokvireno u lijepu i bijelu grudu snijega njegove brade, u tom času bilo je još bleđe, dostojanstvenije i ljepše”.

Došavši pred upravu policije mitropolit je zahtijevao od Brežančića da ne ulazi unutra. Prota Brežančić, možda prvi put u životu, nije poslušao svoga mitropolita, već ga je dopratio do vrata kancelarije u koju je uveden. Uskoro, iz kancelarije je izašao jedan činovnik i rekao Brežančiću da može ići kući.  Brežančiću nije preostalo ništa drugo nego da se vrati u mitropoliju.

Oko 17.30 počela je da pada kiša, prota je uzeo kišobran i požurio ponovo u upravu policije. Zamolio je dežurnog da preda mitropolitu kišobran jer napolju pada kiša. Dežurni ga je obavijestio da je mitropolit odveden. Nije rekao kuda.

Nedugo kasnije, saznali su da je mitropolit Petar odveden u opšti zatvor Beledija.

Čim je mitropolitov brat Aćim doznao da je mitropolit Petar uhapšen, otišao je u policiju da se raspita za njega. Rečeno mu je da je mitropolit u policijskom zatvoru i da mu se može odnijeti postelja,. Mmitropolitov momak Risto Glušac odneo mu je posteljinu, ali je ona vraćena.

Poslije tri dana, dvojica policijskih agenata doveli su mitropolita u mitropoliju da uzme neke svoje stvari. U stvari, pred dvojicom ustaša otvorena je velika čelična kasa, zapisano nađeno stanje i odnijete panagije, odlikovanja i vrijedni papiri.

Nekoliko decenija kasnije, mitropolit dabrobosanski Vladislav, kako sam svjedoči, prilikom svog službenog dolaska u Zagreb u ime Srpske pravoslavne crkve, a radi vraćanja izvjesnih sakralnih predmeta iz Povjesnog muzeja, našao je u Državnom arhivu grada Zagreba zapisnik od 2. kolovoza 1941, sa spiskom stvari i vrijednosnih papira koje su odnijete iz zgrade mitropolije prilikom hapšenja mitropolita Petra. Vidio je sačuvane samo njegove diplome, ukaze o odlikovanjima i planove zgrade za Bogosloviju, dok su sve ostale stvari nestale. Zapisnik su potpisali: Josif Manić, Abdulah Dardagan i Petar Sušilo, sva trojica iz Sarajeva.

Napuštajući mitropoliju u Sarajevu vladika Petar je rekao poslužitelju: „Čuvaj kuću, ja odoh u Zagreb.”

U Zagreb je doveden 17. maja 1941. godine i smješten u zatvor zagrebačke policije, u Petrinjskoj ulici, na trećem spratu u ćeliji br. 34, zajedno sa protom Milanom Božićem, dr Dušanom Jevtanovićem i dr Vojislavom Besarovićem, uglednim građanima srpskog Sarajeva. Sutradan je fotografisan i uzeti su mu otisci prstiju zajedno sa dr Brankom Mrvošem. Kartotečki broj mu je bio 29781.

Po svjedočanstvu dr Mrvoša, mitropolit Petar je „davao utisak izmorenog i iznurenog čovjeka, što je s obzirom na njegove godine, punih 76, i prilike sasvim razumljivo. Međutim, držao se junački i dostojanstveno, i tim svojim držanjem i snagom samosavlađivanja uticao je povoljno na raspoloženje nas ostalih uhapšenika. Na sebi je imao gornju i donju mantiju, sa crvenim pojasom, a na glavi kamilavku bez arhijerejske oznake”.

Stradanje i smrt

Iz Zagreba su mitropolita odveli u Kerestinac kod Samobora. Tu je obrijan, skinuta mu je mantija i teško je maltretiran i mučen, kako su posvjedočili očevici. U Kerestincu je bio do 15. juna, kada je logor rasformiran, a mitropolit, zajedno grupom zatvorenika,  istog dana biva odveden u zagrebačku policiju. Iz Zagreba je u toku noći sproveden u zloglasni ustaški logor Gospić.

U Gospiću mu se se gubi svaki trag.

Srpska Crkva je pokušavala na sve načine da nešto sazna o mitropolitu Zimonjiću i, ako je još živ, da ga oslobodi iz zatvora.

Poslij rata, okrivljeni za hapšenje mitropolita Petra, rimokatolički sarajevski župnik Božidar Brale izveden je pred sud. Na procesu je negirao da bilo šta o tome zna. 

Danas ima više verzija o smrti mitropolita Petra Zimonjića. Zasada se ne može utvrditi koja je od njih tačna, ali je sigurno da je život skončao mučenički za Hrista. Po jednoj od tih verzija, iz Gospića je odveden u Koprivnicu, a zatim prebačen u zagrebačku bolnicu u Stenjevcu. Po drugoj verziji, iz logora u Gospiću odveden je u logor Jadovno na Velebitu, gdje je zverski ubijen maljem u glavu i bačen u jednu provaliju, najverovatnije u Šaranovu jamu, poznato stratište i stradalište Srba. Po trećoj verziji, koja se zasniva na svjedočanstvu Jove Furtule i Jove Lubure iz sarajevskog sreza, mitropolit Petar je ubijen u logoru Jasenovcu i bačen u užarenu peć za pečenje cigle.

Danas ne znamo gdje je grob ovog velikog mučenika, ni kada je stradao čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio Crkvi i srpskom narodu.

Mitropolit dabrobosanski Vladislav, u svom skromnom osvrtu (1982. godine, pod komunizmom) povodom 40-godišnjice mučeničke smrti Petra, sveštenomučenika sarajevskog i hercegovačkog, napisao je: „Svojom dobrotom, plemenitim srcem, mitropolit Petar je uživao veliki ugled kod svih građana, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Svojom širokogrudošću razvijao je i unapređivao odnose sa pripadnicima drugih vjeroispovijesti. Vrlo često je u propovjedima citirao Njegoševe riječi "Brat je mio ma koje vjere bio". Propovjedajući ljubav, praštanje i milosrđe, mučenički je položio svoj život da bi generacijama pokazao da "dobar pastir što kazuje inom, i sam svojim potvrđuje činom". Neka je večna slava i hvala mitropolitu Petru – mučeniku!”

Mitropolit Petar je živio i radio po riječima Otkrivenja Božjeg (2,10): „Budi vjeran do smrti, i daću ti vijenac života.”

Za svoj rad odlikovan je Ordenom Svetog Save  I stepena, Karađorđevom zvezdom i Belim Orlom IV stepena.

Sveti arhijerejski sabor SPC je 1998. godine mitropolita Petra Zimonjića proglasio za sveštenomučenika.

U Zahumsko-hercegovačkoj eparhiji, u Danićima kod Gacka, kao i u Vojkovićima u Istočnoj Ilidži, u Eparhiji dabrobosanskoj, izgrađeni su hramovi posvećeni sveštenomučeniku Petru.

U Istočnom Novom Sarajevu, u Park velikana, otvorenom 14. novembra 2020. godine nalazi se i bista Svetog Petra Dabrobosanskog.