Žene iz Prizrena sačuvale su jedinstveni običaj pravljenja voštanih svijeća koje pletu u krošnje. Domišljate, ekonomične žene Metohije ovu tradiciju njeguju od turskog doba, kada se nije moglo uvijek u crkvu, a nije bilo ni svijeća. Običaj postoji samo na Kosovu i Metohiji, u Prizrenu, Peći i Đakovici. Prizrenska krošnja danas gori u svim krajevima Srbije.

„Posle NATO agresije, kada smo morale da napustimo svoje domove, nismo znale kako da se finansiramo i pomognemo drugima. Tada smo se setile Prizrenskih krošnji, počele smo ponovo da ih pravimo“.

Ovo za Sputnjik priča Milijana Dumanović, predsjednica Kola srpskih sestara Prizrena, u Beogradu.

Kolo srpskih seestara su žene Prizrena osnovale 1993. godine u svom voljenom gradu. U vrijeme nevolje okupljale su se i organizovale brojne akcije. Prvo išle u Republiku Srpsku, nosile kamionima pomoć, hranu i odjeću, brašno, šećer, ulje...

Kada je ista nevolja stigla i do njih, dočekivale su izbjeglice u Prizrenu, a 1999. godine prikupljale su i nosile humanitarnu pomoć našoj vojsci. Zatim su i same morale da napuste svoje domove.

Kad su se obrele u Beogradu, nisu imale ništa, nisu imale sredstva kojima bi dalje mogle da pomažu onima koji i dalje imaju manje od njih. Nisu imale ni za najosnovnije, da Kolo funkcioniše. Tražile su način kako da dođu do novca.

Krošnje ispod koji su se okupile Prizrenke

„Pitam najstariju našu članicu Hadži Ljubicu Spirić, da li zna da pravi krošnje. Kaže, kako ne znam, pravila sam godinama. Onda se dogovorimo, kupimo vosak i počnemo da radimo. Prve krošnje smo radili tamo gde smo moja porodica i ja stanovali privatno. Pitala sam gazdu da li nam dozvoljava da to radimo tu, kaže, slobodno. Tako smo uradile prve krošnje i poslale ih za Prizren“.

U to vrijeme njihov duhovnik, otac Ilija Šmigić još uvijek je bio u Prizrenu na službi. Napravile su i svijeće za prodaju u Beogradu, organizovale su se kako su znale i umjele.

„Odemo nas pet u crkvu Svetog Marka, držimo te sveće u rukama zapaljene i svi nas pitaju, šta je to, gde možemo da nabavimo. Kod nas u Kolu. Tako smo išle po beogradskim crkvama, stvorile smo jedan mali krug u kome smo mogle da prodajemo sveće. Nismo ih imale mnogo, ali svake godine sve više i više. Sada uradimo i po 600 krošnji u sezoni. Sada ih rade i žene iz pećkog Kola“.

Niti koje se pletu ljubavlju

Gospođa Dumanović objašnjava da je za pravljenje ovih neobičnih, prelijepih svijeća prije svega potreban veliki prostor, jer im je fitilj dugačak pet metara. Danas ih rade u prostorijama Crkve Svetog arhangela Gavrila u Beogradu. Tu je njihov duhovnik, otac Ilija sada paroh.

- Prvo sklonimo sav nameštaj i stolove, sa strane postavimo klupe, prostremo najlon i karton da pokrije sve. Zatim topimo vosak na šporetu, a onda taj vruć vosak sipamo u šerpu. Tu sedi žena, ima jednu alatkicu malu, ispod nje ide ta nit, fiitilj, potapa se u vosak i žene polako vuku niti, fitilj sa voskom - objašnjava.

Sagovornica Sputnjika dodaje da se nit kroz vosak provlači pet puta. Vosak se na nitima u rukama hladi, a kada se skoro skroz ohaldi, žene pletu svijeće, krošnje. One razvlače po dvanaest niti, sveća u jednoj turi.

Prizrenke nadmudrile Osmanlije

Žene Prizrena krošnje su počele da pletu u vrijeme Turaka, kada žene nisu mogle uvijek da idu u crkvu, nije bilo bezbjedno, a nije uvijek bilo ni svijeća, nisu mogle da se kupuju. Pravile su ih same, u kući, da bi ih uvijek imale sa sobom.

- Kad odu u crkvu, zapale tu sveću, drže je u ruci. Kad se liturgija završi, ugase je. Prizrenke bi je zamotale u maramicu i stavile pod pojas. Tada su žene nosile dimije, one su deo prizrenske stare nošnje. Prizrenke su bile visprene, jako pametne žene, jednostavno, radile su ono što im je nalagalo kućno vaspitanje. Bile su domaćice, žene za primer. Sam Prizren bio je nešto posebno - kaže gospođa Dumanović.

Svijeća za zdravlje donosioca

Ona dodaje da se svijeće prave i prvi put pale u vrijeme vaskršnjeg posta, na Veliki četvrtak, Veliki petak, Veliku subotu. Pale se na liturgiji sve do Trojice, praznika Silaska Svetog Duha na Apostole, koji se ove godine proslavlja u nedjelju, 8. juna.

„Ako se ne potroše, nikakav greh nije paliti ih i kasnije, na liturgijama. Mi kada idemo po manastrima, ako stignemo na službu, držimo te sveće. Važno je da naglasim, zbog onih koji će ih kupiti, one su namenjene za zdravlje donosioca“.

Sa svojim duhovnikom, sve svoje običaje Prizrenke su prenijele u svoju novu crkvu u Humskoj ulici oko koje se redovno okupljaju u molitvi, ali i druženju.

Članice Kola srpskih sestara sa ocem Ilijom odlaze u Prizren kad god mogu. Organizuju humanitarne susrete i obilaske manastira na Kosovu i Metohiji, pogotovo za Vidovdan. Njeguju i šire ljubav prema svetinjama Kosovu i Metohiji, ali i prema svemu što potiče iz ovih krajeva, a jedistveno je, a to su prije svega ljudi.

U svoj prelijepi Prizren redovno idu i pojedinačno, jer mnoge od njih tamo imaju imovinu. Gospođa Dumanović ima kuću podno Šare, upravo ovih dana sprema se da pođe.

„U proleće i tokom leta nigde nije lepa priroda kao tamo. Mnogo nam je svima teško što smo izašli, možemo da imamo i kule i gradove ovde, ali ono što smo imali u Prizrenu, nećemo nikada više imati".

Oni koji u beogradskim i drugim hramovima u Srbiji kupuju i pale Prizrenske krošnje pomažu rad Kola srpskih sestara, ali i druge kojima je pomoć potrebna.