Memorijalni centar Republike Srpske zabilježio je potresnu ispovijest majke Milke Božić o stradanju njene kćerke Zorice.

„Tata, neka te dragi Bog čuva, bile su posljednje riječi koje je dvanaestogodišnja Zorica Božić uputila svom ocu prilikom rastanka u bratunačkom selu Magašići.

Nedugo zatim, u gradskom dijelu Bratunca, oktobra 1992. godine, geler neprijateljske granate, pogodio je nevino dječije srce.

- A često mi se činilo da u svojih deset ili dvanaest godina razumije život bolje nego neki odrasli ljudi. Imam još djece, ali majčino srce nikada ne može zaboraviti izgubljeno dijete - ispričala je u ispovijesti Memorijalnom centru Republike Srpske majka Milka, koja u neprebolu svakodnevno doziva sjećanje na svoje najmlađe čedo.

Zorica je bila odličan učenik. Završila je peti razred u Kravici i spremala se za šesti. Nikada nije stigla da ga upiše.

- Razgovorljiva i vesela, dobra i pametna, sa svima je znala da lijepo razgovara, svaku komšinicu da s osmijehom dočeka i pozove u kuću, da kafu skuva - s tugom ispod srca, govori majka o svom djetetu.

Sjeća se i mirnog života u Magašićima, suživota srpskih i muslimanskih porodica. Svako je radio svoj posao i među ljudima nije bilo većih sukoba. Slagali su se i živjeli kao komšije. Kada su počele priče o ratu, kaže, niko nije vjerovao da će do njega zaista doći.

Međutim, rat je ipak počeo, a ubrzo je, 20. juna 1992. godine, uslijedio napad na selo.

Tog dana, svjedoči Milka, bježali su prema Ada njivi. Kada su izašli na put, presrela ih je muslimanska grupa i otvorila vatru. Na licu mjesta poginulo je šestoro ljudi.  Nakon tih događaja morali su da napuste svoj dom u Magašićima i krenu ka Rumi u Srbiji.

- Posebno pamtim taj dan kada smo napuštali Magašiće. Zorica je prišla svom ocu i molila da pođe sa nama. On joj je rekao da mora ostati da brani kuću. Tada ga je zagrlila i rekla: „Tata, neka te dragi Bog čuva.“ 

To su bile jedne od posljednjih riječi koje mu je uputila.

Nakon kraćeg perioda, Milka i Zorica, najmlađe dijete u Božića, vraćaju se u Bratunac, dok su starija djeca ostala u Srbiji da rade.

- Nisam ni slutila da bi dječiji odlazak u prodavnicu mogao da bude koban. Poginula je 5. oktobra 1992. godine. Imala je dvanaest godina - priča majka u svjedočanstvu za Memorijalni centar Republike Srpske.

Sjeća se da je u nesrećnom periodu smještena bila u Bratuncu, u jednoj kući pod Gracom. Zorica je, toga dana, sa još dvije djevojčice otišla do prodavnice, da kupi krem. Izašle su iz prodavnice i stigle do kapije kada je pala granata. Jedan geler pogodio je Zoricu pravo u srce.

- Kada sam čula eksploziju, odmah sam istrčala i krenula prema prodavnici. Na kapiji mi je portir rekao da je granata pogodila djecu i da su Zoricu odvezli u Dom zdravlja. Potrčala sam prema domu zdravlja. Kada sam stigla, jedna medicinska sestra pokušala je da me zaustavi govoreći da sačekam. Rekla je da je previjaju. Nisam mogla čekati. Utrčala sam u prostoriju i podigla čaršaf kojim je bila pokrivena. Tada sam vidjela da je moja Zorica već bila mrtva - rekla je majka Milka.

Ne prođe dan da se ne zapita koliko bi Zorica danas imala godina, kakav bi joj život bio, a najteže joj je kada vidi njenu generaciju, vršnjake koji su danas formirani ljudi i koji imaju svoje porodice i potomstvo.

- Često je sanjam. Ne sanjam nju direktno, već sanjam da mi je nestalo dijete i da ga tražim po šumama. Trčim i dozivam ga, ali ga nikako ne mogu pronaći - priča Milka uz opomenu da čuvamo mir i Republiku Srpsku, jer, mnogo je mladih života izgubljeno i njihova žrtva ne smije biti zaboravljena.

Kompletno svjedočantvo majke Milke Božić, dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske.

Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazaće serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata.