Među sokolačkim herojima koji su poginuli u smiraj Odbrambeno-otadžbinskog rata bili su i tri pripadnika Prve romanijske pješadijske brigade.

Na današnji dan prije 30 godina živote za Republiku Srpsku položili su Miodrag Đurović Đuro, njegov sin Željko Đurović Leši i Goran Kosorić Gorki.

Prva romanijska pješadijska brigada bila je pješadijska jedinica Vojske Republike Srpske u sastavu Sarajevsko-romanijskog korpusa. Prema preliminarnim procjenama, kroz brigadu je prošlo oko 15.000 boraca, a više od 650 izgubilo je život u ratu. Brigada je izvršila sve postavljene zadatke i odlikovana je Medaljom Petra Mrkonjića.

Pred vama, dragi čitaoci, je priča koju je za Sokolačke informativne novine u junu 1996. godine napisao Velemir Elez.

" U tišini jednog sokolačkog doma stalo je vrijeme u šesnaestom junskom danu poslednje ratne 1995.godine. Tog dana, kada su Nišićkom visoravni vladali smrt i barut, otac i sin – Miodrag i Željko, nestali su u ratnom paklu. U tim danima, kada je gradić na Romaniji već bio svikao na teške nesreće, supruga i majka Vinka, kćerka i sestra Sneža, nisu mogle povjerovati da se zauvijek gase porodične radosti, da će hranitelji i sva nadanja ostati da žive samo u sjećanjima.

U isto vrijeme, u još jednoj tišini, tugovala je majka heroina Dušanka, koja je već nosila otvorene rane za sinom Zdravkom, što mu život posiječe ruka nebrata, a na pretešku ranu stigla je još jedna – u ratnom ognju, tamo na međama gdje su smrt i život suviše blizu, nestade njen najmlađi sin Goran. Ni starica majka, ni snaha Lena, unučad Žana i Žarko, nisu htjeli u tim trenucima pogaziti nadu, u kojoj su snažno vidjeli lik ratnika, njegovu crnu kosu, slušale kako jednostavno priča o ratnim nedaćama, jer od života nije mnogo tražio za zadovoljstvo.

Nad porodicama Đurović i Kosorić savila se neizvjesnost. Koliko su samo puta u snove dolazili Miodrag, Željko i Goran. Košmarne junske noći 95. Razbijala su sjećanja na davno minula radovanja i porodična sastajanja. Donosile su te noći i jezne trenutke, kada snove osvaja java, kada u srce ponovo ulazi zebnja i pitanje koje steže dušu i zaustavlja dah – da li su živi?

Strahovanja su sve žešća i bezobzirnije napadala nadu, nisu joj dozvoljavala da ostane ono što u posljednjem trenutku napušta čovjeka.

Krenula Vinka da se sretne sa istinom. Pošao i Mile da pronađe svog brata saborca, koji su Gorana, Željka i Miodraga vidjeli kako nastaju u dimu baruta.

Otvara se uplakana zemlja na groblju u Vlakovu. U njenoj utrobi su sve srpske nesreće. Teško je prepoznati drage likove u trenucima kada nada da su živi još nije izdahnula. Trenuci su to kada je srcu pretijesno u grudima. Surova istina pokazala je kako izgleda njena strana pakla.

– Bili ste junaci, dragi moji, i zbog toga moram i ja herojski da nosim nesreću, govori tiho Vinka, a dušu joj razdire tuga, udara potmulo sa svih strana. U rukama stišće krvlju poškrapane niti džempera u koga je majka utkala svu ljubav prema sinu jedincu. U svakoj niti su i noćne molitve koje su od ratne nesreće čuvale godinama njene najdraže, ali zla sudbina često i nedužne uzima u svoj ledeni zagrljaj. Tu je i pismo koje je ratnik pored srca čuvao. Pismo Željkove vjerenice u kome mlada djevojka čežnjivo doziva buduću sreću, proklinje rat i sanja vremena kada ratne smjene neće rastavljati voljene. I prsten vjernosti je na ruci mlađanog ratnika. Bio je spreman za svadbeno veselje.

Otac i sin, u smrt zagrljeni. Tako su i u rat pošli.

Mile prevrće kosti Goranove, svog najmlađeg brata, čijem je rođenju se neobično radovao. Ponosio se kada se u kolu romanijskih mladića izdvajao stas i muška ljepota Goranova. Proplakalo je srce bratovljevo.

– Zdravko, Gorane, dvije pregoleme rane majčine, jadikuje majka heroina Dušanka. U golemom bolu plemenitu Srpkinju tješi saznanje da je sada duša njenog Gorana blizu, da će starica moći zagrliti grob i nad njim se isplakati. Ostala su još dva sokola – Mile i Obrad, ali pola srca majke Srpkinje počiva u ledenoj romanijskoj zemlji.

Izdvojene su to nesreće koje se skoro u formi matematičkih zakonitosti dešavaju srpskom rodu. Srbi su navikli na tragedije. Da bi sačuvali od zaborava stavljaju i guslarevu pjesmu. U strune gusala će da stane i pakao šesnaestog juna devedeset pete.

„Romanijska Lazarice“ crkvo zaštitnice, u tvojim temeljima koji spajaju prošlost i budućnost, ogleda se duša romanijskih junaka. U toj dugoj koloni vječnosti su i Miodrag, Željko i Goran. Utješi njihove majke, supruge, sestre, braću. Ublaži, bar na trenutak, bol nedjeljnih prijepodneva, kada se mermerno stijenje nadgrobnih spomenika kupa u suzama.

—————-

U znak sjećanja na Miodraga, Željka i Gorana donosimo Vam „Pjesmu za spomen sobu“ Nedeljka Žugića iz njegove rukopisne zbirke „Zbogom Sarajevo“.

Ovdje rijeka iz duše izvire.
Osjetim zapuh izvora, struja rane
sjeća me na sve zavičajne dane.
Ovdje se moji mrtvi uznemire.

Samo sam ja njihova vidjelica.
Nakon molitve za mrtve se smire.
S njima sa, ovdje sam izbjeglica
što nosi njihove životne nemire.

Raduje me ljubavni zarudak
neba nad ovom lijepom gorom.
Ovdje je moje duše svlak –

u zasjenku živih, nad izvorom
života ogledaju se poznata lica
ucvijeljenih, romanijskih žlobnica.