Direktori više od 300 osnovnih i srednjih škola u Beogradu tuženi su zato što su uslovljavali učenike i zaposlene da nose zaštitne maske u školama.

Prema riječima Vesne Vojvodić Mitrović iz Granskog sindikata prosvjetnih radnika Srbije “Nezavisnost” riječ je o hitroj reakciji javnog tužioca na tužbu koju je podnio predsjednik policijskog sindikata protiv direktora svih beogradskih škola.

Njen autorski tekst pod naslovom “U jurišu na apsurd…” Blic prenosi u cjelosti:

- Prije neki dan, usred časa na kojem sam pokušala da velikim maturantima, pametnim i već punoljetnim ljudima, približim Kamijeve ideje iskazane u “Mitu o Sizifu”, podsjeti me jedan učenik na onu anegdotu u kojoj Sizif, na pitanje “Šta radiš, Sizife?”, odgovara žargonski: “Evo, guram nekako…” Ovih dana, čini se, snažnije nego ikad, prosvjeta u zemlji Srbiji suočava se sa ogromnim problemima, ali, gura… Nekako…

Ne, nije ovdje riječ o tome da prosvjetni radnici svoje angažovanje doživljavaju kao sizifovski posao u smislu težine, naprotiv! Mnogi od nas nikada i ni za jedan drugi posao ne bismo mijenjali ovaj, u kojem smo čitavog radnog vijeka u prilici da osjetimo, doživimo, razumijemo i oblikujemo mladost jednog društva. Riječ je, međutim, o nečem drugom - o intenzivnom osjećanju nemoći, uzaludnosti i besmisla naših napora da očuvamo autonomnost prosvjete od apsurda koji nas zapljuskuje gotovo svakodnevno…

Posljednji u nizu slučajeva koji paradigmatski slikaju neuravnotežen odnos državnog aparata prema obrazovnom sistemu svakako je hitra reakcija javnog tužioca na tužbu koju je podnio predsjednik policijskog sindikata protiv direktora svih beogradskih škola! “Neka rade svoj posao!” – reći ćete vi, misleći i na direktore i na tužilaštvo i tu ćemo se lako složiti. Ali, predmet ove tužbe oblikovan je upravo na temelju apsurda: direktori više od 300 (tri stotine, dobro ste videli) osnovnih i srednjih škola u Beogradu tuženi su zato što su uslovljavali učenike i zaposlene da nose zaštitne maske u školama!

Krivo stani, al’ pravo govori, kaže naš narod, što u ovom slučaju znači da je Granski sindikat prosvjetnih radnika Srbije “Nezavisnost” uvijek pokazivao kritički duh prema postupanjima direktora i nerijetko ukazivao na njihove propuste ili protivzakonito djelovanje, ali ovoga puta treba jasno i otvoreno reći: u ovoj borbi – na istoj smo strani!

Ima li u ovom trenutku, kada se čitav svijet, ne samo Srbija, suočava sa najsnažnijim udarom pandemije, ičeg besmislenijeg i nepotrebnijeg od pozivanja i saslušavanja preko 300 direktora koji nisu ni propisali epidemiološke mjere zaštite, već su bili u obavezi da ih sprovode, zajedno sa učenicima i zaposlenima? A na pomisao koliko je to uzaludno trošenje energije, vremena (naročito tužilaštva!) kao i budžetskih sredstava za finansiranje sudskih procesa, koliko je to nepotrebnih izlaganja riziku zaraze – izvjesna je jedino: glavobolja!

I tako… U nastojanju da se odupremo besmislenim zahtjevima školskih programa, administrativnim obavezama koje nas lagano ali sigurno nadvladavaju, virusu koji nas, kako rekoše, vreba na svakom mjestu – apsurd, sasvim sigurno, postaje konstanta našeg profesionalnog rada.

Sve češće hvatam sebe da na pitanje šta radim, odgovaram: “Evo, guram…Nekako!”