Godina 1979. Na svijet je došla djevojčica. Roditelji joj nadenuše ime Ana. Datum bijaše četrnaesti maj, na proroka Jeremiju. „Bar sa zmijama neće imati problema“, reče tata. Dobrinja, Olimpijsko naselje, tu je Ana provela djetinjstvo. Felinijevska atmosfera vladala je ulicom, možda ne baš u punom sjaju kao u naselju na drugom kraju grada Sarajeva Koševu, ali jedno je sigurno – bilo je bezbrižno. U ulazu zgrade živješe ljudi, predstavnici svih naroda tadašnje republike. Bila je čak i jedna meksička porodica. Tako da uopšte ne čudi činjenica, da su sve majke svojim ukućanima pravile burito, stidljivo nadmećući se jedna sa drugom, a naročito sa Meksikankom, Gabrijelom. Sva djeca iz ulice, kao i moja mama naravno, provodila su dane igrajući se neprestano ispred ulaza, a igru bi samo prekidale majke koje su svoju djecu sa balkona dozivale kući na ručak ili večeru. Kada bi bilo sunčano igrali bi se školice, pa bi se vozili roleri i bicikli, noću bi se pod vedrim nebom igrali žmurke, a kada bi došla zima, padao bi snijeg (da, padao je snijeg) , pa bi se svi sankali, klizali, grudvali... I godišnja doba su imala svoj smisao i svrhu. I tako moja mama pođe u šesti razred osnovne škole.

Iduću sedmicu je trebala biti dežurni učenik. Skoro čitavu godinu je čekala na taj momenat. Kad odjednom – bum. Nestade Felini, dođe neki holivudski reditelj. Horor je mogao da počne. Neke komšije su počele da zabranjuju svojoj djeci da se igraju sa mojom mamom, čak ih više nisu ni puštali da se igraju sa ostalom djecom. Odnos prema maminoj porodici se preko noći promijenio. Prijatni komšijski pozdravi više nisu bili tako prijatni, postali su hladni. Jedno jutro pokucaše na vrata komšije, ali u vojnim uniformama, nikome u porodici nije bilo jasno šta se to događa. Naravno da su otac i majka znali kakva se nevolja sprema, ali nisu bili svjesni da će se to tako brzo odvijati, ali da – komšije rekoše da se za osam sati isele iz stana, jer oni tu više ne pripadaju. Zar ne zvuči ovo malo holivudski? Šta ćete, takav je Holivud, pravda nije milostiva. U međuvremenu, majčin otac, a moj djed, otišao je kod svojih starih komšija (braće, ali samo po nacionalnosti) da ratuje. Odnosno da vrši agresiju na svoju ulicu, svoj stan i svoj grad, jer morate shvatiti da ako pokušavate da odbranite svoje samim tim činite zlo onima koji su vam sve oduzeli. To je grijeh, a ako ne poštujete tuđa prava, onda niko nije dužan da poštuje i vaša ta neka prava. Dok je djed ratovao, ostatak njegove porodice i naravno mala Ana dobili su etiketu izbjeglice. Tako to ide, takav smo narod – volimo pomoći, ali moramo tu pomoć na neki način da prodamo. Rođeni smo trgovci. Drina jeste lijepa i ćuprija na njoj, ali ovo okolo, ovi ljudi... Te su se misli Ani vrzmale po glavi kada je sa bratom već tada istraumiranim od svega što se desilo, sestrom sa njeno dvoje male djece i majkom, došla u Višegrad, do tada svima poznat jedino po knjizi Ive Andrića, čuvenog pisca koji je oduvijek bio zagovornik rata koji je zadesio narod na našim prostorima. Tako neki ljudi kažu. Mama se nije dugo zadržala u Višegradu, sa sestrom i njenom djecom otišla je u Beograd, naravno kao izbjeglica. Izbjeglica je bio naziv za nacionalnost svih ljudi koji su bili prognani iz sopstvenih gradova, sela... U Beogradu je bilo uzavrelo. Da, zaista je bilo uzavrelo u kafićima i u diskotekama, jer tada su se naša braća preko Drine igrala malo lopova i policajaca. Ljubomorno su žestoki momci pratili situaciju u Sarajevu i ostalim gradovima koje je zadesio rat, pa su odlučili dokazati da Holivud ima i druge žanrove.  Srećom svugdje na svijetu ima dobrih ljudi, pa je mama bila smještena u domu jedne divne porodice. U Beogradu je završila osnovnu školu i stekla je nove drugare. Pošto su se članovi te porodice bavili umjetnošću, a Ana je pokazivala sklonosti ka slikarstvu, modi i muzici, oni odlučiše da je upišu srednju školu primijenjenih umjetnosti i da pohađa časove solo pjevanja i klavira kod najčuvenijih profesora u Beogradu. To bi se možda i dogodilo, ali njena starija sestra sa njeno dvoje djece, koju je naravno Ana čuvala dok je sestra ispijala kafe sa beogradskim babama tračarama degutantno oplakujući sudbu muža koji nije izašao iz Sarajeva, jer biješe nostalgičan a nostalgiju je liječio litrima vinjaka, uglavnom, zbog takvog ponašanja starija sestra je izgubila status poželjnog gosta i bila je zamoljena da sa svojom djecom napusti njihov dom, dok je Ana mogla ostati. Bolesna patetična moljenja starije sestre natjerala su Anu da teška srca pođe sa njima nazad u Višegrad. Prvi promašaj, idemo dalje ima još. U Višegradu su ih sačekali majka i brat koji je već poptuno izgubio razum i čija se psiha totalno izokrenula zbog situacije u kojoj su se nalazili. Jednostavno neko nije mogao da podnese pucnjavu, bombe, izdaju bližnjih i ostale gadosti koje se bile normalna pojava u ratu. Ana primorana, morala je poći u srednju ekonomsku školu. Jupi. E ovdje trebamo reći da Ana više nije imala status izbjeglice, već sektašice. Jednostavno „drugari“ iz škole i ostali (ne)ljudi iz okoline nisu mogli da prihvate bolest njenog brata, njeno karakteristično oblačenje, pristojno ophođenje prema drugima, negutanje samoglasnika i još mnoge druge stvari koje su bile očito tabu za žitelje toga mjesta. Ana upada u tešku bezvoljnost, moglo bi se reći depresiju. Ko bi živ ostao normalan među tim vukovima?! Rat je zvanično završen, bio je vakat vratiti se u Sarajevo. Anči se sa svojom porodicom vraća u stan na Dobrinji koji je na jedvite jade uspio da bude povraćen, ali više nije bilo onih starih komšija, ni onih koji su ih ispratili, već su to bili neki baš čudni ljudi, nalik na onim iz Višegrada po naravi, ali su pričali ekavicu, a ipak su bili Muslimani, ovaj Bošnjaci kako li već. Ne znam zaista ko bi to mogao biti. Realno tu više nije bilo života za porodicu moje majke, kao i za ostalih desetine hiljada porodica koje su morale pronaći negdje drugo svoje utočište. Bar na neko vrijeme mama je ostala u svojoj staroj ulici pokušavajući da se ne osvrće na novonastalu situaciju. Naravno, grad koji je pamtila kao djevojčica, bio je neprepoznatljiv od silnih oštećenih zgrada, napuklih cesta... Bio je rat, šta se drugo moglo očekivati. Htjela je zaposliti se i skupiti novac za nastavak školovanja, ali je bezuspješno prolazila svaka njena molba za rad. Poslije saznanja njenog prezimena u toku predstavljanja poslodavcu, uslijedio bi blijedi pogled i rečenica, javićemo vam se. Nedugo zatim oformila se muzička akademija u tada Srpskom Sarajevu. Za upis na tu akademiju bilo je potrebno samo da si živo biće, jer trebalo je popuniti odsjeke, a i budžet. I danas je tako. Ana je mislila da će konačno moći da ide tamo gdje je ljudi prihvataju i shvataju, čak je mislila da nije ni dostojna prijema u tu umjetničku oazu. No, nedugo zatim poslije prve godine shvatila je o čemu se radi i da je ta akademija samo privid umjetnosti, slobode i da se stalno čuje mukanje krave koja je svaki dan pasla travu ispred fakulteta.  

Hajde sada da uprostimo nastavak priče. Na fakultetu upoznaje budućeg muža koji je radio kao asistent na Poljoprivrednom fakultetu, jer to je jedna zgrada zamišljena kao samo Elektrotehnički fakultet, ali glupo da propada pa su i ostali fakulteti dobili šansu da imaju svoje mjesto tu. Aleksandar. Tako se zove njen muž, a  moj otac. Onda sam došao i ja. Onda smo svi sa Dobrinje došli u Lukavicu.  Tata je radio na fakultetu kao jedini hemičar, mama pokušavala da se pronađe u novoj sredini. Tata takođe, ali ništa od toga nije bilo, ako ništa – imao je posao. Mama nije, nema ni sad. Ne može. Nije pametna. Nije dovoljno kvalifikovana. Ne zadovoljava formu. Valjda zato jer se nije prodala, valjda što ne zna da spletkari. Biće da ima obraz. Čekajte, stanite, šta je to danas obraz? Da li to postoji? Postoji li to u nas Srba koji se hvalimo Srpstvom svakim danom i spremni smo da ginemo za otadžbinu samo kada su puni želuci? Je li obraz kada svome bratu nogu podmećeš i želiš mu neuspjeh? Je li obraz kada imaš uramljen komad papira okačen na zidu koji ti daje za pravo da drugoga učiš, a pitanje je kako si to stekao? Vjerovatno se pitate kakve ovo veze ima sa ratom, ali ima. Da nije bilo rata ne bi imali lažne profesore, doktore, predsjednike, države, granice, jezike. Svi vi koji ste danas na tim pozicijama, zahvalite se tom ratu, jer da ga nije bilo nikada to ne biste mogli ostvariti, samo nemojte molim vas da kukate za borcima koji su se lavovski borili i prolivali krv za Srpstvo, jer ste ih izdali. Izdali ste svoj rod, porijeklo i smisao postojanja. Čuva Bog Srbina svog. Pitam se kako nas čuva, vjerovatno koliko i mi njega. Ako mislite da se samo tradicijski neke stvari spominju i da ćete tako očuvati ono što je vrijedno i za šta vrijedi biti Srbin, onda ste i vi isti kao i ostali. Ovo pišem „na ćirilici“ , za buduće generacije, da ne budu učeni da samo okrivljuju druge radi naše tužne prošlosti, da ne čekaju da ih neko tapše po ramenu i tješi, nego da u njima vlada pravi srpski duh. Rad, učenje, slobodarska misao, te tri stvari treba da njeguju, samo će tako biti neustrašivi kao naši preci. 

A sada, zaista neka nam je Bog u pomoći. 

I da samo još nešto, na početku napisah da je Ana rođena na dan proroka Jeremije i da je njen otac rekao da u životu neće imati problema sa zmijama. Da li je to baš tako, prosudite sami.

Piše: Đorđe Čarkić