Drugog avgusta prošle godine, na sam dan Svetog proroka Ilije u jahorinskom selu Ulobiću, uz prisustvo najbliže rodbine, osvećena je spomen-česma i održan parastos četvorici Mijovića, koji stradaše u Drugom svjetskom ratu kao pripadnici kraljeve vojske, odnosno Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVUO). Na česmi su uklesana imena trojici rođene braće Draga, Rista i Manojla i njihovog prvog rođaka Petra.  A ovaj prelijepi spomenik su podigli unuci Dragan i Boro Mijović još 2020. godine, ali zbog korone i izostanaka nekih članova porodice koji žive u inostranstvu osvećena je tek prošle godine od strane nadležnog paroha Njegoslava Jelisića. Inače, tokom devedesetih mnogi članovi porodice Mijović se raseliše na razne strane, čak i u prekomorske zemlje, ali se dobar dio njih okuplja upravo za Ilindan kojeg od davnina prislužuju, a sveti Jovan Krstitelj im je krsno ime.

Foto: Ustupljena fotografija

Prenosimo vam dio priče o stradanju pomenute braće i rođaka koju je pod naslovom „Crveni teror“ u svom broju 55 za 2020. godinu objavio list Eparhije Dabrobosanske "Dabar".

- Krajem aprila 1945. godine pripadnici OZNE sa kućnog praga su odveli, a kasnije na nepoznatom mjestu pogubili trojicu braće Mijovića: Draga, Rista i Manojla. To su bili dani najžešćeg "crvenog terora", kada se odmah po oslobođenju Sarajeva, bez zakona i suda, obračunavalo sa poraženom stranom, prije svega sa pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini (ustaše su se već bile povukle zajedno sa Nijemcima). KNOJ i OZNA su žurili da prije uspostave bilo kakvih sudova, po kratkom postupku likvidiraju sve one koji su bili za monarhiju i demokratski poredak, tim više što su i neke savezničke zapadne zemlje zagovarale restauraciju demokratskog državnog poretka u Jugoslaviji, kakav je bio do izbijanja rata.

Mijovići su bili uzorni domaćini iz jahorinskog sela Ulobića, gajili su dobru stoku i imali privatne pilane za rezanje drvene građe. Za njihova imena se nisu mogli vezati nikakvi ratni zločini, a njihov jedini grijeh je bio valjda taj što su, kao pripadnici JVUO, branili svoj kraj od ustaša kako njihovo selo ne bi stradalo poput susjednog Pavlovaca, gdje je od strane ustaša u jednoj kući živo zapaljeno četrdeset dvoje staraca, žena i djece. Dakle, po komunistima, njihov smrtni grijeh je bio što su "otišli u četnike". Naravno oni nigdje nisu "otišli", već su kao vojni obveznici pod zakletvom ispunili svoju ljudsku i patriotsku dužnost, pa se po objavljenoj mobilizaciji, javili u svoje jedinice po ratnom rasporedu. Njihova država je bila napadnuta iz vana i iznutra i oni nisu čekali boljševičku komandu iz Moskve da je počnu braniti, već proglas svog legitimnog kralja i vlade. Uzgred budi rečeno, to što je vlada bila u izbjeglištvu nije mjenjalo ništa, takvu sudbinu je, ne mogavši se oduprijeti jačoj sili, imala i ona na Krfu tokom Prvog svjetskog rata. Srbi su pod njom zadivili svijet boreći se do pobjede, a u toj slavnoj vojsci ratovao je kao dobrovoljac i Jovan Mijović, koji se u rodne Ulobiće vratio 1919. sa dvije rane, činom rezervnog narednika i medaljom. Jovan je bio iz iste kuće sa Dragom, Ristom, Manojlom i Petrom i njihov rođeni stric.

Ali, eto, crveni pobjednici za te činjenice baš ni malo nisu marili i njihova vrhuška je kroz snažnu propagandu svu Kraljevu vojsku, koju su u najvećem dijelu sačinjavali čestiti patrioti, proglasila za izdajnike i sluge okupatora, kako bi unaprijed opravdali sve zločine prema njima u krvavom bratoubilačkom ratu. Cilj nisu ni krili, trebalo je kroz oružani prevrat, provesti boljševičku revoluciju i silom preoteti vlast. Tu istinu i istorijsku odgovornost ne može umanjiti činjenica da su istovremeno vodili i borbu protiv okupatora. Sudbina braće Mijovića je tipičan primjer obračuna sa ideološkim protivnicima, uz zavođenje okrutne strahovlade. No, kada je u pitanju ovaj slučaj pomenućemo i jedan značajan detalj koji se odigrao prilikom samog hapšenja. Naime, jedan od oficira OZNE, potaknut možda mrvom ljudskosti ili čistim pragmatizmom, predloži u dva navrata da najmlađi od braće - Manojle ostane kući i izbjegne smrt, valjda da bi se brinuo o njihovoj mnogobrojnoj djeci, kako i ta "četnička kopilad" ne bi pala na teret državi. Manojle je to odlučno odbio riječima: "Vodite i mene, šta bude sa mojom braćom, neka bude i sa mnom! Zajedno smo bili, pa nek zajedno i ginemo, ako je takva sudbina!"

O njihovom konačnom kraju i grobnom mjestu nikad se nije moglo saznati ništa pouzdano, izuzev da su na Ilidži proveli neko vrijeme u objektu "Topola", gdje su svirepo mučeni zajedno sa drugim patriotima, odanim Krstu i Kruni. Zločinci su oko svojih nedjela ozidali debeli zid ćutnje. Iza braće je ostalo trinaestoro malodobne dječice, koja su u bijedi i siromaštvu s mukom odrastala i usput bila izložena stalnom podozrenju i pritiscima novih vlasti. Pod istragu su privođene i djevojčice od 12-13 godina. Njihove majke, žive mučenice i velike heroine, imale su tešku životnu dramu dižući tu nejač, pri čemu su bile i hapšene i zatvarane, a zatim odvođene na prinudni rad na Kupres u teškim neljudskim uslovima. Ko zna kakve su sve muke i poniženja trpjele, ali su uspjele svoju djecu podići kao valjane i čestite ljude i domaćine. Treba spomenuti da su i Osmanlije bile humanije od Brozovih vlasti, imali su zakon po kojem je bilo zabranjeno šikanirati žene i malodobnu djecu odmetnutih hajduka. Kasnije su i drugi seljani zatvarani i dobijali od tri do pet godina strogog zatvora, neki su stari i bolesni na dunavske barže vršili utovar i istovar kamena i cigle.

Četvrti stradalnik Petar, brat od strica Draga, Rista i Manojla, mladić sa tek zarudjelim brkovima, bio je takođe "Kraljev vojnik", regrut sa tek navršenih osamnaest godina, u Drugoj sarajevskoj brigadi majora Vojislava Lukačevića. U jedinici je proveo tek tri-četiri mjeseca, kada je na Mali Božić 1944. kod sela Okolišta bio od jednog domaćina pozvan da se sa još dva druga malo počasti za praznik. Komunisti su to saznali i napravili zasjedu iz koje ga mučki ubiše, zajedno sa njegovim drugom, takođe regrutom Mirkom Kulinom iz trebevićkog sela Kleka. Nevina krv ovih dječaka, koji ni mrava u životu nisu zgazili, obojila je smrznuti januarski snijeg. Petrova majka, kojoj je do njegovog rođenja poumiralo devetoro male djece, nikad se nije oporavila od ovog udarca. Mladić je sahranjen u crkvenoj porti u Trnovu, jer se do Ulobića zbog visokog snijega i mećave nije moglo. Komunističke vlasti su oštro zaprijetile sveštenicima da se ne igraju sa životom i dozvole postavljanje nadgrobnog biljega tom „izdajniku“. Ubrzo je i sama humka zaravnata i takvo stanje je potrajalo sve do Ilindana 2004. godine, kada je svojm milošću blaženopočivši mitropolit dabrobosanski Nikolaj zvaničnim aktom odobrio porodici Mijović skromno obilježavanje Petrovog groba.

Eto takvo je to vrijeme bilo u kojem su "crvene partijske vođe" smatrale da su malo Srba tokom rata pobili zajedno ustaše, Nijemci i partizani, te da su oni još uvijek najbrojniji i najnepogodniji za novi poredak, pa je stoga potrebno prosuti još dosta srpske krvi. Za divno čudo, manje ili više radikalnu, istu politiku je predhodno imala NDH, ali i austrougarski i turski okupator. Komunisti su vjerovali da će zaliveni nevinom srpskom krvlju temelji njihove države biti još čvršći, pošto će svaka "reakcija" biti zgažena i glasa od sebe neće smjeti pustiti. Za egzekutore su birali vrlo često patološke zločince, koji su prosto uživali u tom krvavom poslu i bili spremni ubiti i najrođenijeg, samo ako to partija naredi. A takvih slučajeva je bilo, i te kako!

Ova priča je mali doprinos razvijavanju teškog mraka iznad jednog perioda naše tragične istorije, kroz koji je prolazio stradalni srpski narod zajedno sa svojom Crkvom, a na žalost na nekim mjestima i danas prolazi. Ona je na tragu teške borbe za istinu, koja se još uvijek s mukom probija ispod debelih decenijskih naslaga laži, zbog kojih su brojni čestiti ljudi, mučenici i poslije smrti ubijani propagandom, koja im je stavila pečat izdaje i zločinstva. Ima li kraja toj nepravdi? Mnoga mjesta brutalnog crvenog terora i zločina u okolini Istočnog Sarajeva još nisu obilježena poput Papazovog gaja i Brestovca u Krupačkim stijenama i drugih. Dok su četnicima pripisivali razne nepostojeće zločine, vlastite su krili kao guja noge. Međutim komunistički hroničari su izbjegavali da pišu i o mnogim ustaškim zločinima nad srpskim narodom, pa se recimo tako u obimnom trotomnom zborniku istorijskih sjećanja "Sarajevo u revoluciji" na ukupno 2473 strane nigdje ne spominje pomenuti zločin u selu Pavlovcu, kao ni zločini Francetićeve legije u Trebevićkim selima na Nikoljdan 1942.

Neki tobožnji humanisti kažu da to ne treba potezti zbog živih potomaka tadašnjih egzekutora OZNE i UDBE, jer će time biti povrijeđena njihova osjećanja, a da li se iko pitao šta je sa potomcima recimo pomenutih Mijovića?! Šta je sa osjećanjima njihove  djece i unuka koji su od najranijih školskih dana, a potom decenijama slušali da su im očevi i đedovi bili zločinci, izdajnici, sluge okupatora, narodni neprijatelji itd, a da pri tom nisu znali ni gdje su grobovi njihovih najmilijih? Imaju li oni pravo na moralnu satisfakciju, trpjeli su razne nepravde, teško upisivali određene škole i dobijali bolje poslove, posebno u državnoj administraciji, jer sve što je bolje bilo je rezervisano za "djecu naših drugova".

Da li je konačno došlo vrijeme da i žrtve komunističkih zločina dobiju pijetet i zasluženo ime patriota i antifašista, kakvi su u najvećoj većini bili pripadnici kraljeve vojske.

Smatramo da je potrebno obilježiti sva mjesta komunističkih i svih drugih zločina i čak školsku djecu dovoditi tu na časove istorije da bi se upoznala sa stravičnim posljedicama bratoubilačkog rata, koji je vođen iz ideoloških razloga, bolje rečeno u borbi za preuzimanje vlasti. Sve s ciljem da se tako nešto više nikad ne ponovi našem narodu!

Iz pera Dragana Mijovića potekli su stihovi umjesto vijenca i svijeće na znane i neznane grobove njegovih predaka mučenika:

P O M E N

(sjenima Draga, Rista, Manojla i Petra)

Antihristi i zli izrod  ljudski

sjatiše se s mržnjom da ukinu

Boga, pravdu, kuću i slobodu,

čast i život, mučenom Srbinu.

Vi smjelo mač digoste, braneći rod

i našu raspetu Otadžbinu,

ljuti mač, strašni zavjet predaka,

najskuplje što Srbin ostavlja sinu.

Zbog te vjernosti Krstu i Kruni

krvnik vam tajnu namjeni raku,

duše vam na nebu zasvijetliše,

a kosti nestaše u crvenom mraku.

Uvjek nam ponosom nadima grudi

to što se vašim možemo zvati,

slaveći Preteču i Gromovnika,

i vama ćemo se navjek klanjati.

Mi smo krv vaše vruće krvi,

na biljeg dušmanu i mi smo stali

kada se orio glas bojne trube,

niđe vas nijesmo obrukali.

Još od Pavlovih kosovskih rana

knjiga je naša krvlju pečatana,

Mijo je prenese sa Banjana,

a Jovan preko Kajmakčalana.

Oko tog slova vazda se kupismo

ko u planini gorski vuci,

i vas četiri s tim u krv ugaziste,

ko s krstašem barjakom u ruci.

U tom je predanju snaga našeg bratstva,

iz njeg amanet praotaca reče:

Ne dajte brata, vjeru i obraz,

dok jednog od vas na zemlji teče.

Piše: Dragan Mijović