Ne znam da li se AV sam dosjetio ili bar on ima mudra savjetnika, ali njegova posljednja postupanja su u potpunosti u dosluhu sa ovim davnašnjim stihom iz pjesmička „Prolećni dan“ DLM-a. Prebolovao je dječije bolesti koje su ga nagnale da se lomata po Potočarima i drugim „istorijskim mjestima“ sopstvenog komšiluka.

Sada samo sleti na aerodrom, k'o je došao na vrijeme doš'o, ko je ostao da mazne dupli vinjak za stres pa zakasnio – njegov problem. U Maćedoniju nije ni išao, donio im do grane i rekao „Duva s bregalnice“ i vrno se kući. U Crnu Goru, a sve po zasluzi i prioritetu se nije ni potezao, ljekiće je poslao po malom od palube. Tako rade ozbiljni državnici. Uđeš, izađeš i gotovo!

Nek' se sa revnosnom sabiračicom negativnih političkih poena, ministarkom koja je zamijenila Mektića na poziciji opozicionara u rođenoj vlasti, objašnjava nadležni lokalpatriota. Godinu dana od početka pandemije oni nisu učinili ništa, osim što su pljačku uredno proširili i na kovid reon, da pomognu svojim glasačima. A ljudi umiru. Vakcine samo što nisu. Do tada će otpočeti ovu sadaka-imunizaciju prioritetskih prioriteta.

Što da se narod vakciniše kad kovid ne postoji ili možda postoji, ali su ga napravili Kinezi, ili Englezi za Kineze. Od kada je svijeta i vijeka ista rasprava se vodi po pitanju Boga i evo nas dokle smo došli.

Djeca imaju dvadesetminutne časove na kojima obrađuju redovno gradivo predviđeno za više nego duplo duži čas. I sve je idealno. Rezultati su bolji od očekivanih. Djeca su izgubila godinu dana školovanja. To će ubrzo doći na naplatu. Studenti, odlukom Vrhovnog štaba nastavu slušaju onlajn.  Oni to ne žele, tako je neko odlučio.

Pet studenata i Ja smo opasnost za kolektivno zdravlje, a puna kafana sa sve pjevaljkom i pratećim orkestrom nisu, ne mogu biti, ne smiju biti. U Republici Srpskoj je formirana kasta koja je iznad svih nas, iznad države, iznad Velikog Štrumfa, jer mu trebaju i oni to i te kako dobro znaju i koriste. I smiju nam se u lice. Majstori.

MAJSTORI U KUĆI

Majstore zatekoh

na krovu stare kuće

menjaju slomljen crep

majstori na krovu

majstori unutra

majstori, majstori

ko vas je zvao

zašto dirate moj crni krov

na kojem stoji roda bela

na kojem raste trava kudrava

moj krov u podnožju dugog veka

zašto ste mi kuću zauzeli

zašto ste napali

čekićima ekserima

četkama bojama

majstori majstori

izlazite pustite me

da sam kuću uređujem

ne čuju oni

ukucavaju moje kosti

farbaju mojom krvlju

iznose iz mog srca

nameštaj stari

nepodnošljivi majstori

njih trideset sede na meni jednom

doći će kažu čuven gost

loviće maglu po šumarcima

sa tvojom će se kućom sudariti

mora da bude kao iz bajke

evo tebi ogledalo

češljaj smeh u njemu

lice ti je poduprto

železnom tugom

majstori majstori

šta ste učinili

to nije moja kuća

to moj gost nije

to više nisam ni ja.

Jer Republika Srpska je i moja kuća. Bar u pola koliko i njihova. I vaša takođe. Po njoj vršljaju nekvalifikovani majstori, prolupali dunsteri i doktori nepoznatih vještina. I onda ne iznenađuje da kao u filmu „Majstori, majstori“ obilježavaju 25 godina egzodusa sarajevskih Srba preko koljena, kao da ih je iznenadilo, kao da nisu računali na taj trošak, kao što nisu, jer tu stavku njihovi budžeti ne poznaju.

Po ranije isprobanom modelu iz ovog filma prerađuju stare tačke, premazuju godinu na bilbordu i ubacuju nešto novo. Prvu predstavu urađenu po tekstu jednog domaćeg pisca urađenu u domaćoj koprodukciji. Samo kakve veze ima „Sedmi dan“ sa egzodusom sarajevskih Srba. Ja sam o egzodusu pisao `96. i u njemu i učestvovao, a roman po kom je rađena predstava pratio od malih nogu i na kraju svojim recenzentskim tekstom ga prvi valorizovao i tvrdim da ne postoji nit koja ih povezuje.

Kako to i zašto da znaju majstori i drugi stručnjaci koji su iznutra napali Našu kuću. Ko je od njih ikada ušao u pozorište? Vidimo, čitamo na kakvu muziku se pale, kakav je njihov umjetnički ukus. I halal im bilo, ali prestanite da nas vrijeđate. Nemojte ništa organizovati, ne umijete, mrsko vam je, imate preča posla, ali prestanite da nas vrijeđate. „Majstori, majstori...“

Ta odluka, a najčešće je pokojni Momčilo Krajišnik bio oklevetan kao krivac za istu, bila je istorijska. Da sarajevski Srbi nisu `96 krenuli u neizgled ne bi bilo Republike Srpske. U većini opština na njenom kukavnom istoku Bošnjaci bi činili većinu, ne bi bilo ovakvih Pala, Istočno Novo Sarajevo bi bilo selo u koje se ide na igranku, škole u Rogatici, Bratuncu i Vlasenici odavno bi bile bezdjecne kao ona u Kalinoviku.

Ta naša nesreća je spasila Srpsku. I zato je treba proslavljati kao život. Kada je neko snimio emisiju o djeci iz one kolone, gdje su oni danas, koliki od njih su uspješni ljudi koji su prevazišli ono blato radovanove magistrale i postali Neko?

Otuda i ova početna slika. Na njoj smo moja kćerka i ja u nekom našem pluskvamperfektu na prozoru moje dječačke sobe. Od svih adresa koje ponesete u svojim dokumentima najvažnija je ona koju nosite u srcu. Jedino njoj pripadate. Ja sam svjesno izabrao da ostanem vječiti apatrid, izvan sistema, iznad/ispod, ali nikada jedan od Njih.

Moja djeca, neželjeno u sebi nose dio tog gena, ali ja i moj otac smo se pomalo borili da oni žive u miru i svoji na svom, ali nam ne daju. Ne oni koji su moju dječačku sobu zapalili 8. juna `92, ne oni koji su moga oca ubili mjesec dana kasnije, nego majstori. Zato je danas ta djevojčica sa slike daleko odavde i nije jedina.

I nije za sve kriva ova vlast. Kriva je Vlast, ta povlaštena kasta koja može sve. Oni su `96 ukrali fabrike. Fabrike!!! Svaki Sekund Svoga Srbovanja ovaploćavali su za sobom na paljanskom Dedinju, u Dvorovima kod Bijeljine, na pravom Dedinju, u Beču, Sidneju... Nikada nisam čuo jednog funkcionera SDS-a da se ogradio od tih i takvih, a uvijek su prvi kad treba istaći sudbonosnu ulogu njihove stranke u stvaranju Srpske.

I opet nek im je sve prosto i nek im je vječno svega malo, ali nemojte Egzodus proslavljati na Malom Zejtinliku. Nemojte radi onih koji tamo počivaju. Nismo ih tu prenijeli da se vi promovišete nad njihovim sjenama, nego da počivaju u miru i na miru.

Mogli ste doći na Zadušnice, kad smo i mi bili, na Markovdan kad Srbi posjećuju svoje mrtve, a ne kad naručite kamere i mikrofone. Ko ste vi da govorite na grobu moga oca, svi vi i svaki pojedinačno? Molim vas, nemojte! Ili ako baš morate dovedite Aleksandra Berčeka da vam izdeklamuje ovu pjesmu. Ne brinite što ništa ne razumijete, to vam je posao.

Noćas sam sanjao da oca i strica na nekom "tamiću", u kišnoj noći kakva je bila kad smo ih obojicu tu prenijeli, vraćamo na Poljine, sad kad se može, kod oca i majke, tamo gdje su svi njihovi, da u miru čekaju na nas. „Majstori, majstori...“ 

Autor: Saša Knežević

Napomena: Stav autora teksta nije stav redakcije portala Katera.