Sarajevo ispod Trebevića, sad si varoš Karađorđevića, pjevalo se od 1918. godine.

Sarajevo, 6. novembar 1918. Sunčevi zraci stidljivo su tog jutra padali po masi naroda koji se okupljao čekajući vojsku s istoka koja će joj donijeti slobodu. Pobjedničkom armijom koja je dolazila na poziv Narodnog vijeća – predstavničkog tijela južnoslovenskih naroda Bosne i Hercegovine, komandovao je vojvoda Stepa Stepanović, junak sa Jedrena, Cera i Dobrog Polja. Stari vojvoda očekivao je borbe već na Drini. Strepeći, vojnici su se brzo približavali gradu u kom su poslije ubistva prestolonasljednika tuđina na Vidovdan 1914. izbile prve varnice svjetskog požara.

U srcima okupljenih bila je bura. Doček srpskih oslobodilaca u Sarajevu bio je trijumfalan i potresan – za pamćenje. Gradonačelnik Aristotel Petrović je vojvodi i njegovim vojnicima uzbuđeno poželio dobrodošlicu i zahvalio se za sve njihove napore. Mara Ljubibratić, koja mu je podarila lovorov vijenac, prisjećala se nezaboravnih momenata:

Veliki naš vojvoda, sa suzama u očima, poljubi predati mu vijenac, a mi u tom veličanstvenom momentu, kličući kralju, vojvodi, srpskoj vojsci, slobodi, zaboravismo na sve patnje i poniženja, uzdignusmo se, da po primjeru ovog velikog čovjeka, širimo ljubav, bratstvo, jedinstvo. (…) Sa sviju strana pohrli i staro i mlado, slabo i nejako, da se pokloni svom velikom Heroju i da svojim očima vidi slobodu. (…) Kada ga je na jednom sastanku žena, jedna ugledna muslimanka ogrnuvši ga divnom starinskom mahramom u svom pozdravnom govoru zamolila da uzme i njih u zaštitu, odgovorio je uzbuđeno da će svi građani bez razlike vjere uživati prava i slobodu.

Sam vojvoda Stepa sprečavao je nasilja i osvete. Živio je u skromnom stanu; šetajući čaršijom izazivao je simpatije i poštovanje. Skromne prirode, kada je početkom 1920. poslije obavljene dužnosti napuštao Sarajevo, odbio je veličanstven ispraćaj koji su Sarajlije namjeravale da mu prirede. Grad je i godinama kasnije nastavio da praznuje 6. novembar, dan kada je ugledao slobodu.

Na godišnjicu oslobođenja, sarajevska delegacija posjetila je vojvodu Stepu u njegovoj kući u Čačku gdje je provodio penzionerske dane, živeći u ulici koja se zvala ni manje ni više do – Sarajevska. Dodijelili su mu diplomu sa zvanjem počasnog građanina Sarajeva. On im je doslijedno sebi zahvalio i odgovorio:

Slobodu nisam vam doneo ja, već na mačevima svojim naši hrabri i izdržljivi junaci, a ponajviše šajkača i opanak.

Bio je ushićen i dirnut. "Preko vas grlim moje drago Sarajevo i celu Bosnu ponosnu!”, rekao je na kraju.

Kada je njegovo srce prestalo da kuca 1929, stizale su povorke i telegrami saučešća iz svih jugoslovenskih pokrajina. Desetine njih iz njegovog voljenog grada, od muslimana i od pravoslavaca, od katolika i Jevreja. Živko Nežić je u ime sarajevskih dobrovoljaca uzeo riječ na sahrani:

Mi se još vrlo dobro sjećamo kad si došao u praskozorje 1918. godine; sišao si u naše Sarajevo, koje te danas tako i toliko voli i u suzama ostalo je kada smo juče pošli za Čačak da te ispratimo do vječne kuće. (…) Velika hvala u ime Bosne i Hercegovine, koju si zadužio dok traje vijeka i svijeta. Naša Bosna i Hercegovina nikad prežaliti tebe neće.

Gradonačelnik Prijedora Alibeg Kapetanović je u svom telegramu istakao:

Neka je vječna slava dičnom vojvodi, pod čijim je vođstvom srpska vojska oslobodila Bosnu ponosnu.

Saučešće je uručilo i muslimansko udruženje Narodna uzdanica iz Sarajeva sa dr Musakadićem, gradonačelnik Travnika Salih Sujandžić, muslimanski prvaci iz Krajine, Gradačca, Višegrada, Visokog, Odžaka, Sanskog Mosta, Gračanice, Vlasenice, Modriče, Tuzle, Zvornika, Krupe. Načelnik Selmanagić iz Srebrenice je napisao:

Povodom nemilog gubitka našeg neprežaljenog vojvode veće opštine (…) zaključilo je da vam izjavi naše iskreno saučešće.

Piše: Nemanja Dević