Ulog se nalazi u sjevernoj Hercegovini, u opštini Kalinovik, na rijeci Neretvi koja pitomu dolinu Borač razdvaja na dva dijela, okruženu sa sjeveroistoka Zelengorom, a sa jugozapada Crvnjem, visoravni Morine i planinom Površ. Ulog je od Kalinovika udaljen 20 kilometara, od Nevesinja preko Morina 40 kilometara, a od izvora Neretve oko 30 kilometara. Neretva je pitka cijelim svojim tokom kroz Borač, od izvora pa desetak kilometara niže Uloga. Nadmorska visina Neretve kod mosta u Ulogu je 645 metara, pa vegetacija ovdje kreće dva mjeseca prije nego u Kalinoviku, jer uz Neretvu, od mora, dopire toplina i traje dugo zbog svježine koju čuvaju okolne planine.
Glavni karavanski put još od rimskog vremena vodio je od ušća Neretve preko Nevesinja, Kifina Sela, Morina, Uloga do Zagorja, gdje se račvao na dva kraka: jedan za Sarajevo, a drugi za Foču i Višegrad. Ovaj put od Kifina sela, preko Plužina, Morina i Obrnje do Uloga bio je čuveni karavanski put ne samo za stočare, nego i za putnike namjernike, trgovce; tuda su u raznim istorijskim periodima prolazile vojske raznih osvajača i porobljivača, horde napasnika i pljačkaša... Tom rutom je austrougarska soldateska od 1910. do 1912. izgradila cestu koja je povezivala Nevesinje sa Ulogom, Kalinovikom i Sarajevom, na jednoj, te Fočom i Višegradom, na drugoj strani. Ovaj put je ostao narodu Hercegovine sve do danas u upotrebi, na žalost, najvećim dijelom onakav kakav je napravljen prije više od 100 godina. Dakle, izvoran, makadamski, u dužini od 30 kilometara od Plužina preko Morina i Uloga, sve do nekadašnjeg Tunela ispred sela Nedavić, oko 5 kilometara iza Uloga, gdje je 2013. godine počela sa izgradnjom hidroelektrana „Ulog“ na Neretvi proizvodne snage 35 MW, sa nultom tačkom akumulacionog jezera ispod mosta u Ulogu. Ovaj put, i kao takav, izvrsno obavlja svoju funkciju spajanja i povezivanja regija i naroda preko fascinantne ali i hirovite planine Morine. Dio ovog puta preko Morina, u dužini desetak kilometara, ima nadmorsku visinu veću od 1200 metara, a kako su Morine gole i vjetrovite, često u hidrometeorološkim izvještajima, od kasne jeseni do ranog proljeća slušamo: put Kifino Selo – Ulog je zbog snježnih nanosa zatvoren za saobraćaj. Ostali dio trase puta preko Oblja do Kalinovika, u dužini 15 kilometara, obnovljen je i asfaltiran 1981. godine.
Kad je počela priča o hidrocentrali, i nakon privredne reforme u Jugoslaviji iz 1965. godine, narod je počeo masovno da odlazi iz Uloga i Borča. Do 1962. godine Ulog je bio posebna opština koja je obuhvatala šire područje Borča. U Ulogu i u Borču je u to vrijeme sve „pucalo“ od života. Osnovnu školu u Ulogu je pedesetih godina prošlog vijeka pohađalo više od 700 đaka, a u opštini je bilo još 8 područnih škola. Na popisu iz 1961. godine opština Ulog je imala 5104 stanovnika, a naselje (grad) Ulog 470 stanovnika. Posljednjih godina u Ulogu zimuje svega desetak stanovnika, dok preko ljeta on oživi, jer u njemu odmor provode mnogi njegovi bivši stanovnici a pored Neretve kampuje sve veći broj turista. Glavne privredne grane su bile stočarstvo i šumarstvo, a na Neretvi i na jezerima na Zelengori i Crvanjskom jezeru bio je razvijen i ribolov.
Ulog ima tri bogomolje, pravoslavnu, katoličku i muslimansku: Hram Svetog Vasilija Ostroškog, Crkvu Svete Ane i Džamiju Mehmed-bega Šestokrilovića. Uloška džamija je sagrađena oko 1600-te godine, pravoslavna crkva 1890. godine a katolička crkva 1937. godine.
Ulog kroz istoriju
U srednjem vijeku Ulog je bio centar župe Viševa, koja je obuhvatala područje gornjeg toka rijeke Neretve čiji se izvorišni dio zvao Viševa (oblast današnjeg Borča), pa su i njeni stanovnici od vremena župana Mihajla Viševića (912-926.) bili, u stvari, Viševljani, pleme srpskog etnosa.
Za vrijeme vladavine srpskog vladara velikog župana Stefana Nemanje (1169-1196.) Ulog je, kao i čitava Humska oblast, ušao u sastav srpske feudalne države. Nemanja je Zahumlje predao na upravljanje svom najmlađem sinu, šesnaestogodišnjem Rastku, koji se kasnije zamonašio i postao monah Sava. Sveti Sava je 1219. godine u crkvi „pod goroju zovovom Zalom“ u Nevesinju ustoličio prvog humskog episkopa. Zahumska episkopija se na sjever protezala sve do iza grada Oblja u župi Zagorje. Tako je ostalo sve do današnjih dana: selo Obalj predstavlja sjevernu granicu zahumsko-hercegovačke eparhije.
U 13. i 14. vijeku Ulog, Nevesinje i Zagorje bili su čas pod vlašću srpskog carstva, čas pod vlašću bosanske države, a ponekad su bili i u prostranoj zajednici koja je bila gotovo samostalna. Morine su sve to vrijeme bile veza između južnih i sjevernih „državnih“ krajeva. Godine 1406. Sandalj Hranić je u Ulogu uspostavio novu carinu, na što su se bunili Dubrovčani, koji izvještavaju da je on preko Morina stigao u Ulog (župa Viševa) 16. jula 1406. godine. Istim putem je u Viševu (u Ulog) 4. novembra 1453. godine stigao Herceg Stjepan Vukčić Kosača. U to vrijeme je ovim područjem upravljao Poznan Purćić, koji je stolovao i u gradu Oblju i u gradu Vjenčacu kod Nevesinja, i često je prelazio iz jedne u drugu župu. Tako je, na primjer, zabilježeno da je on 28. avgusta 1453. godine u gradu Oblju vodio pregovore između Herceg Stjepana i Dubrovčana o statusu Konavla, koji su nakon tri dana pod njegovim vođstvom nastavljeni u tvrđavi Vjenčac u Nevesinju.
Nakon pada Bosne (1463. godine) Turci su osvojili veliki dio Zahumlja. Tako su već 1465. godine pod vođstvom bosanskoga sandžakbega Isa-bega zaposjeli skoro cijelu Hercegovinu. Od tada pa do 1470. godine formirali su Vilajet Hersek ili Zemlju Hercegovu sa sjedištem u Hvoči (Foči). U taj vilajet uključene su i ranije župe Viševa i Zagorje.
Po predanju, bitke sa Turcima vođene su u više mjesta Viševe i Zagorja, a najžešće su bile u selu Jezero ispod Morina i na samim Morinama, te u blizini grada Oblja, na lokalitetu koji se i danas zove Mejdan kod zaseoka Ravnice, sa desne strane puta Kalinovik-Ulog. Na ovom lokalitetu postoji čitav prostor ograđen kamenjem, što navodi na zaključak da se tu radi o kolektivnoj sahrani poginulih Turaka, a prema vjerovanju srpski branioci su sahranjeni na Studenom brdu, lokalitetu udaljenom od današnje crkve nekoliko stotina metara. Konačan pad cijele Hercegovine dogodio se 1482. godine.
Godine 1664. iz Sarajeva preko Uloga za Nevesinje putovao je turski putopisac Evlija Čelebija. On je ostavio sljedeći zapis o kasabi Ulog:
Jedan Ilok ima u budimskom ejaletu na obali rijeke Dunav. A ovo je hercegovački Ulog. Njegova je tvrđava u planinama i zapustjela je. To je vojvodstvo hercegovačkog sandžaka. Nema ni spahijskog ćehaje, ni janjičarskog serdara, ni prvaka. Ima svega tri mahale, džamiju Mehmed-bega Šestokrilovića, koja ima visoki minaret. Ima dalje dva mesdžida i konačište (han) zidano od tvrdog materijala, malo kupatilo (hamam), pet dućančića i do sto pedeset kamenim pločama pokrivenih niskih kućica.
Nadaleko je bilo poznato da su Morine zimi bile gotovo neprohodne, da su ogromni snjegovi i snažne, nepredvidive mećave morile i ljude i životinje. U kasnu jesen 1774. godine, na Mitrovdan, na Morinama se zbio nesvakidašnji događaj: na putu iz zagorskih Borija i Uloga „s isprošenom nevjestom svatovi Mustajbega Lakišića iz Mostara zapali su u snježnu oluju te jedan po jedan pogibali od ledene smrti. Spasila se na čudesan način samo jedna jedina osoba – nesuđena Lakišićeva mladenka, Umihana Čengić“.
U toj tragediji je poginulo oko 100 svatova i konja od ledene studeni, u buri i mećavi, u tami i tmuši. Smrtno su stradali mnogi moćni i ugledni ljudi Mostara i južne Hercegovine, na čelu sa nesuđenim mladoženjom i vođom svatova, Mustajbegom Lakišićem.
U vrijeme kada je iste te godine, na Vijeću ajana u Sarajevu Umihanin otac pred odabranim svijetom obećao 34-godišnjem Lakišiću svoju ćerku, ona se, bez njegovog znanja, bila obećala mladom 18-godišnjem begu Aliji Ljuboviću iz Odžaka kod Nevesinja. Mladi Ljubović je često jezdio preko vjetrovitih Morina, kako bi u smiraj dana stigao u Zagorje, na Borija, i do kasno u noć ašikovao sa Umihanom. I na kraju joj je dao zaručnički prsten i darove.
Lakišić je bio prekaljeni vojskovođa i junak, i pozvao je na megdan mlađanog, boju nenaviknutog Ljubovića, pa ko izađe pobjednikom njemu ostaje „vjerna ljubovca“ i „životna sreća“. I još gore od toga, znajući da mu Ljubović ne smije na megdan izaći, tražio je da mu za mladu u svatove pošalje svoga konja dorata i slugu, te da ljubazno primi u svoje dvore na konak njega i njegove svatove pri povratku sa Zagorja i Uloga u Mostar.
I sve je bilo tako kako je Lakišić tražio. I sve je išlo po njegovoj volji, dok se toj sili nisu ispriječile Morine. Tragedija na Morinama je, dakle, rezultat nepoštovanja prirodnih sila. Da je u toj tragediji jedina Umihana Čengić ostala živa i stigla tamo gdje joj je bilo suđeno, a ne gdje joj je bilo silom određeno, i to ima svojih prirodnih zakonitosti: iz ledene smrti izvukao ju je snažan Ljubovićev konj koji je dobro poznavao put preko Morina do Nevesinja. Nije bez osnova vjerovanje u narodu da mu je konj najbolji prijatelj. U ovom slučaju konj je jedini koji je „pobijedio“ planinu.
Sve je počelo onda kada se nevesinjski beg Ljubović zagledao u lijepu djevojku na Zagorju, u kćer bogatog Čengić Hajdarbega, kad ju je zaprosio, kad mu je ona ruku dala i kad je mostarski beg, mnogo silniji i jači, riješio da mu je preuzme. Pošto je pokupio silne svatove, mostarski beg poruči begu Ljuboviću, da mu pošalje svoga konja i slugu u svatove i da mu njegov konj donese djevojku. Očigledno ponižen i uvrijeđen beg Ljubović se dugo mučio i razmišljao šta da uradi, po glavi su mu se vrzmale razne misli, ali na kraju nemade kud – sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli, pa učini onako kako je morao da učini. Posla i konja i slugu Useina svome najljućem neprijatelju u svatove. Da tako postupi, po svemu sudeći, i po onome što pjesma kaže, najviše je uticala njegova majka. Silni svatovi, uz veliku učku, pređoše preko ravnog Nevesinja i Plužina, prejezdiše ravne Morine i tijesne jarkove klance, stigoše na Zagorje, na Borija, gdje uzeše đevojku.
U povratku je prvo konačište svatova bilo u Ulogu. U toku noći vrijeme se pokvarilo, naglo je zahladnilo, a sutradan je od ranog jutra sipila sitna kiša. Kako su prilazili Morinama bivalo je sve hladnije a kiša i vjetar bili sve jači, da bi na Morinama kiša prešla najprije u susnježicu i snijeg i, na kraju, u snježnu oluju. Odjednom Bog naredi, udariše nebeske munje. Pjesnik kaže: „Bilo vedro pa se naoblači, tad namignu Crvanj na Morine, a Morine na Biglin doline“. Neočekivano stisnu sa svih strana, spusta se kao tijesto gusta magla praćena ledenom kišom, kiša ubrzo pređe u susnježicu pa u snijeg, i ošinu ledeni vjetar. Lako obučeni i na studen neotporni Mostarci počeše se moliti predragom Alahu za život i padati kao snoplje u snježnoj pustinji, držeći se čvrsto za uzde svojih sedlenika. A planina, bez milosti, nosi sve redom, sve pomori osim djevojke i sluge bega Ljubovića. Oni su spaseni zahvaljujući konju i slugi, slugi zato što je umio da nađe pravi put i izvede ih iz tog ledenog pakla. Tako je konj donio živu i zdravu, ledom okovanu, djevojku svome gospodaru i doveo mu njegovog slugu.
Pogibiju svatova na Morinama narod je vezivao za mramorove (stećke) na Morinama, vjerujući da se pod njima, koji su iz 14. vijeka, sahranjeni nastradali Lakišićevi svatovi 1774. godine. Otuda i ime jednoj većoj morinskoj nekropoli Svatovsko groblje. Tragedija svatova na Morinama opjevana je u epskim pjesmama Ženidba bega Ljubovića i Svatovsko groblje na Morinama.
Na istorijsku scenu Morine su stupile početkom 19. vijeka kao poprište mnogih bitaka, koje su bile sudbonosno vezane za stanovnike ne samo Borča, nego i čitave Hercegovine. Ustanak u Srbiji 1804. godine protiv dahija najavio je epohu nacionalno-oslobodilačkih pokreta i u Bosni i Hercegovini. Tako je u periodu od 1804. godine pa do sredine vijeka bilo više, manjih ili većih, pobuna protiv turske vlasti. Zatim su od 1852. do 1862. godine bila tri ustanka na Zupcima pod vođstvom Luke Vukalovića.
Krajem sedme i početkom osme decenije 19. vijeka širom Bosne i Hercegovine raslo je ogromno nezadovoljstvo među narodom, kuvalo se i spremalo na oružani ustanak protiv Turaka i vjekovnog ropstva. Ustanak srpskog naroda najprije je buknuo u Nevesinju 1875. godine, poznat pod imenom Nevesinjska puška, a onda se vrlo brzo proširio i na druge krajeve Hercegovine i Bosne, i, na kraju izazvao tzv. Istočnu krizu i velike promjene na Balkanu. Ustanak je počeo napadom harambaše Pera Tunguza sa svojom vojskom na karavan turske vojske 5. jula 1875. godine. Ovaj događaj je izazvao energične mjere turske vlasti pa Srbi nisu više mogli odugovlačiti: na sastanku u Kifinom Selu kod Crkve Svete Trojice na Drenoviku 7. jula 1875. godine pala je odluka da se dižu na ustanak. Na brdu Gradac kod sela Krekova 9. jula 1875. godine počela je borba između Srba i Turaka, koji su bili krenuli i potjeru za hajdučkom četom Pera Tunguza. I tako se Nevesinje masovno diglo na ustanak, koji je zahvatio cijelu Hercegovinu i Bosnu. Ustanak je uvukao i Crnu Goru i Srbiju u rat sa Turskom, te velike sile, koje su tajnim zakulisnim igrama, slijedeći svoje interese, uspjele spriječiti ruski uticaj na Balkanu i, na kraju, dale zeleno svjetlo Austrougarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu.
Tako su izigrane velike ustaničke nade i ideali naroda u Bosni i Hercegovini da se oslobode od Turaka i da se ujedine u zajedničku državu sa Srbijom. Na Berlinskom kongresu 1878. godine velike sile su dale pravo Austrougarskoj da zaposjedne tursku provinciju Bosnu i Hercegovinu i da njome upravlja. Ovo je faktički bila okupacija, pa je za ustanike ova odluka, umjesto oslobođenja, značila samo smjenu gospodara.
I to nije potrajalo dugo.
Narod je veoma teško podnosio novu, okupatorsku vlast. U početku se praktično ništa nije promijenilo na bolje. Čak je bivalo još gore nego u tursko doba: ostali su stari agrarni odnosi, a uvedeni neki novi porezi. Sve je mirisalo na onu staru izreku Sjaši Kurta da uzjaše Murta. Otišli Turci a došle Švabe. Godine 1881. pored drugih zakona uveden je zakon o obaveznom služenju vojnog roka za sve punoljetne i zdrave muškarce. Ovaj zakon izazvao je veliko ogorčenje u narodu u čitavoj Bosni i Hercegovini, a naročito u Istočnoj Hercegovini. Izvršen je popis čitave imovine kako bi se na osnovu toga odredila desetina koju je ubirala država. Osim zemlje vršen je popis i krupne i sitne stoke.
Popisivači su se krajnje grubo i drsko odnosili prema napaćenom narodu, pa je često dolazilo do sukoba. Kad je činovnik Alija Mustafić došao u boračko selo Kruščicu i na veoma grub način pokušao da pokupi porez od naroda, seljaci su bili ogorčeni njegovim ponašanjem i ubiranjem poreza, i ne samo da mu nisu dali traženi iznos poreza već su mu zaprijetili da će ga linčovati. Opšte nezadovoljstvo prema austrougarskim vlastima jače je povezalo boračke Srbe i Muslimane, jer su se ubrzo nakon toga oni udružili i zajednički krenuli u borbu protiv mrskog okupatora.
Noću 10/11. januara 1882. godine seljani iz sela Kruščice prvi su krenuli prema kasabi Ulog. Uz put su im se pridružili i mnogi seljaci iz ostalih boračkih sela i nevesinjske Površi tako da se u Ulogu okupilo oko 1000 ustanika. Srbe ustanike iz Borča predvodio je Boško Ćeklić sa Obrnje, Muslimane Omer Šačić iz Uloga, a Površane Vaso Buha i Salko Forta. Njima se pridružio i stari borac iz ustanka Nevesinjska puška, hajdučki harambaša Pero Tunguz. On je bio pandurski podserdar u žandarmerijskoj stanici u Ulogu, zgodnom mjestu odakle se, uz njegovu pomoć, moglo krenuti u akciju. Ustanici su zauzeli žandarmerijske stanice u Ulogu i u selu Klinja.
Odmah nakon toga ustanak se brzo proširio na okolna područja Hercegovine i istočne Bosne, tako da je obuhvatao široko područje duž bosansko-hercegovačke granice od Sutorine do Višegrada. Prva ustanička vlast, i sa civilnom i sa vojnom strukturom, formirana je u selu Obrnji kod Uloga, a po zauzeću Kalinovika ustanički štab je bio smješten u vojnom garnizonu Kalinovik.
Austrougarske vlasti bile su iznenađene jačinom, žestinom i širinom ustanka i naređeno je vojsci „da svim raspoloživim sredstvima i nemilosrdno što prije uguše ustanak“. Glavna komanda u Sarajevu, na čelu sa feldmaršal-lajtantom Delenom, preduzela je krajem januara 1882. godine zamašnu operaciju u cilju razbijanja glavnih ustaničkih snaga na prostoru Uloga, Kalinovika i Zagorja. Najveća bitka između ustanika i Austrijanaca se odigrana 26. februara 1882. godine u Crvenom klancu na Morinama. Ustanici su ovu bitku izgubili, pa su narednog dana Austrijanci zauzeli i Ulog. Bitka je izgubljena, ali rat još nije, jer je borba nastavljena, ali sa izmijenjenom taktikom – gerilskim ratovanjem, sve do 22. aprila 1882. godine kada je austrougarska vlada proglasila ugušenje Uloškog ustanka i obznanila amnestiju ustanika.
Uloški ustanak 1882. godine imao je za Bosnu i Hercegovinu veliko značenje. Prvi put ,,u velikoj pobuni nije učestvovalo samo hrišćansko stanovništvo. Nikada do tada u istoriji nije ostvaren tako zadivljujući stepen političke i vjerske tolerancije“ (Milorad Ekmečić).
Nakon velikih vojnih uspjeha austrougarske vojske u ljeto 1882. godine i dolaska Kalaja u Bosnu, početkom avgusta je došlo do predaje većeg broja muslimanskih prvaka austrougarskim vlastima. Poznato je da im je Kalaj, sa ciljem da stvori rascjep između srpskih i muslimanskih ustanika, nudio blaže uslove za predaju i da je pridobio begove Čengiće da se predaju. U likvidaciji preostalih ustaničkih grupa i u naporima na uspostavljanju reda i mira, vlast se vrlo vješto koristila uslugama ustaničkih vođa i ustanika koji su se predali i koji su pomilovani.
(U ovom članku su korišćeni podaci iz knjige Morine u Hercegovini autora Miloša Okuke i Novaka Lakete.)
Autor: Vidan Govedarica
