Nakon što je podnio neopozivu ostavku na mjesto predsjednika SDS-a, Milan Miličević je na društvenim mrežema objavio otvoreno pismo članovima i simpatizerima SDS u kojem je poručio da je „uloga predsjednika Srpske demokratske stranke  da okuplja ljude pod okriljem stranke, ne samo članove nego i sve patriotske snage u Republici Srpskoj.“

Iako Miličević sam sebi pripisuje tu ulogu, jasno je da je on nije izvršio, jer se značajan broj visokih funkcionera stranke ili ogradio od njegovog rada ili pasivizirao nezadovoljan njegovim načinom rukovođenja strankom koja nije davala rezultate.

Tako je Miličević koji sebe nastoji da predstavi u najpozitivnijem svjetlu, bez imalo samokritike, u navedenoj objavi koja je uslijedila odmah nakon ostavke pa je djelovala i ranije pripremljenom, sebe pokušao da napravi žrtvom, kako kaže, nekih koji „sebe žele da što bolje pozicioniraju“ u stranci, a koje ne smatra, za razliku od sebe, autentičnim borcima protiv Dodikovog režima. Pri tome nije navodio nijedno ime, ali je zaista teško povjerovati da Vukota Govedarica, Marinko Božović, Đorđe Milićević, Ognjen Bodiroga i brojni drugi nisu borci protiv aktuelnog režima, a da su to Vasilije Perić, Nemanja Vasić, Cicko Bjelica i slično, ili Aleksandra Pandurević, koju je Ognjen Bodiroga prozvao da je bila na proslavi nakon izlaska iz zatvora Nenada Nešića, tako da je podnio ostavku u Predsjedništvu SDS-a sa obrazloženjem da zbog toga ne želi sa njom da sjedi u tom tijelu. Izgleda da je u ove Miličevićeve konstrukcije jedino povjerovao Ljubiša Petrović, sudeći po njegovim frustriranim i nedoraslim objavama nakon skupštine da „čestita Dodiku na pobjedi“.

Pri tome Miličević nijednom rječju ne nalazi svoju odgovornost za stanje u stranci i podijeljenost unutar nje, kako on kaže, jer su „neutemeljena ambicija i sujeta pojedinaca prevladale razum, jedinstvo i odgovornost. Umjesto borbe za članstvo, za narod i za Republiku Srpsku, svjedočimo pokušaju da se Srpska demokratska stranka iskoristi kao sredstvo za nečije obračune, kao odskočna daska za funkcije koje su, izgleda, postale važnije od ideala, od programa, od ciljeva koje smo zajedno gradili.“

Sve bi ovo i lijepo zvučalo i izgledalo gospodski, kako sebe želi da predstavi Miličević, da upravo on nije onaj koji je vodio stranku u proteklom periodu i doveo je u ovakvo stanje. To se posebno odrazilo na problem stranke u Bijeljini, gdje je povjerenik aktuelni gradonačelnik Ljubiša Petrović koji već četiri godine ne nalazi za shodno da provede demokratske unutarstranačke izbore i konsoliduje stranku, a koji je svojim samovoljnim izborom delegata mimo statutarnih procedura same te delegate doveo u neprijatnu situaciju da objašnjavaju svoju legitimnost, dok je on na sve kritike na samoj skupštini u svom stilu ćutao, kao da ga se to ne tiče.

Kada Miličević pored ovih nezadovoljnih  „pučista“, kako su ih nazivali njegove pristalice, pominje „druge centre moći“, on svakako implicira uticaj Beograda i tamošnje vlasti na dešavanja u SDS-u i na njegovu navodnu nepodobnost. Ovo je teza koju je teško prihvatiti, jer niti se on toliko glasno opredjeljivao u podršci studentima, kao npr. Nebojša Vukanović koji je po tom pitanju najeksplicitniji unutar opozicije, a niti postoje neki jasniji argumenti koji bi potkrijepili takvu tezu. Na prigovore te vrste na skupštini stranke, Marinko Božović ih je vrlo jasno demantovao, kao i bilo koju vrstu takvog uticaja.

U svakom slučaju SDS je u situaciji da okrene novi list i da pokuša na jedan daleko jači i angažovaniji način da se predstavi u javnosti, da definitivno konsoliduje svoje redove i da ima onu ulogu koju je nekada imao, jedne autentične nacionalne i demokratske politike koja neće ostati samo na praznoj frazeologiji, jer građani bez sumnje žele istinsku alternativu jednom lošem stanju u koje ih je dovela dugogodišnja vlast SNSD. Ono na čemu bi svakako SDS trebao poraditi, po mišljenju mnogih delegata, jeste nivo političke kulture i dijaloga, jer im slike svađe i neartikulisanih diskusija u ovom momentu najmanje trebaju.