Izvještaj o osvećenju ikonostasa Crkve Svetog Nikole u Foči, koji pronalazimo u duhovnom časopisu „Istočnik“ iz 1902. godine, važno je saznanje koje potvrđuje da je ovaj raskošni ikonostas oslikao čuveni zograf iz Podgorice Vasilije Đinovski i koje ujedno daje odgovor na pitanje kada je ikonostas izrezbaren, a kada oslikan.

Ikonostas nije jedina veza ovog umjetnika i kulturnog pregaoca sa Fočom- jedan od trojice njegovih sinova životnu saputnicu našao je u gradu na Drini i Ćehotini, iz porodice Hadživuković, o čemu svjedoči rodoslov Hadživukovića.

Ove dvije porodice dale su veliki doprinos kulturnom i duhovnom napretku ne samo Foče i Podgorice, već šireg podneblja gdje žive Srbi.

„NA ČAST POBOŽNIM FOČANIMA“

Duhovni list za crkveno-prosvjetne potrebe srpsko-pravoslavnog sveštenstva i naroda u Bosni i Hercegovini  „Istočnik“ iz Sarajeva u martu 1902. godine donosi izvještaj pod naslovom „Osvećenje novih ikona“. Iz ovog teksta saznajemo da je veličanstvena ikonostasna pregrada stare fočanske crkve izrezbarena 1872. godine, 15 godina nakon podizanja crkve 1857, a da su ikone oslikane 1901. godine i da su rad jednog od braće Đinovski.

Foto: radiofoca.com

U izvještaju se navodi:

„U parohijskoj crkvi u Foči (Hercegovina) još 1872. sagrađen je od drveta prekrasan ikonostas , koji je sa umjetničke izrade jedinstven u Hercegovini, ali sve do skora nije bio snabdijeven ikonama kakve mu dolikuju. Sad je i to učinjeno, te su prošle godine izrađene sve nove ikone, koje odgovaraju tipu i učenju pravoslavne crkve u bojama ruskog tipa. Osim toga je sav ikonostas pozlaćen, a takođe i propovijednica i vladičanski prijesto, te je poslije mostarske saborne, fočanska crkva u Hercegovini po unutrašnjosti danas najljepša, što služi na čast pobožnim Fočanima. Sav posao je izveo živopisac Vasilije Đinovski iz Podgorice. Nove ikone, pošto je pregledala određena komisija, svečano je osvetio na Bogojavljenije ove godine nadziratelj Josif Kočović sa okolnim sveštenstvom“, piše „Istočnik“ 1902. godine.

Zografska porodica Đinovski potiče iz čuvenog plemena Mijaci, tačnije iz mjesta Galičnik na zapadu današnje Sjeverne Makedonije. To selo dalo je veliki broj ikonopisaca, duborezaca, kamenorezaca i crkvenih graditelja, a među njima posebno mjesto zauzima umjetnička radionica Vasilija, Teofila, Alekse i Panajota, sinova učitelja i zografa Krste Petrovića Đinovskog.

U vrijeme velike obnove duhovnog života, pri kraju turske vladavine i u prvim decenijama nakon oslobođenja od Turaka, braća Đinovski izradila su i oslikala više od stotinu ikonostasa samo u Crnoj Gori, a dubok trag ostavili su i na jugu Srbije. Iz rodnog Galičnika prvo su došli u Vranje,  zatim u Novi Pazar, odakle prelaze u Podgoricu gdje osnivaju radionicu.

Najstariji brat Panajot je ostao i preminuo u Vranju, a od trojice koja su došla u Podgoricu najduže je živio Vasilije koji je nastavio porodični posao sa srednjim sinom Milivojem. Vasilije je imao veliku ulogu u kulturnom i društvenom životu Podgorice. Tako je 1895. režirao predstavu „Boj na Kosovu“ a deset godina ranije uradio je scenografiju za prvo izvođenje u Podgorici predstave „Balkanska carica“ koju je napisao knjaz Nikola.

IKONOSTAS U FOČI U SAMOM VRHU DJELA ĐINOVSKIH

Kustos Javne ustanove Muzeji i galerije Podgorice Dragan Radović autor je izložbe „Templo – Braća Đinovski i njihovi ikonostasi“.

Za Radio Foču Radović priča da su braća Đinovski dala ogroman doprinos izgradnji nove Podgorice nakon oslobođenja od Turaka i formiranju gradske kulture življenja, a posebnu ulogu imali su u obnavljanju duhovne baštine Crne Gore- sve od Boke Kotorske do podno Čakora.

Radović kaže da je informacija o izradi ikonostasa u Foči važno saznanje u kompletiranju slike o umjetničkom djelu ove porodice.

- Pominjao se ikonostas u Foči kao jedno od njihovih djela, ali nikada do sada nismo imali tačnu potvrdu, pisanu potvrdu o tome. Sada smo u saznanju zahvaljujući vašim istraživanjima da su to i porodične veze Đinovskih sa Fočom. Posmatrajući ikone i upoređujući ih sa drugim djelima, relativno lako se može ustvrditi da je to njihov ikonostas jer on pokazuje sve one stilske karakteristike slikarstva Vasilija Đinovskog i po nekim ocjenama pripada samom vrhu njihovog djela - kaže Radović. 

Središnji dio ikonostasa Crkve Svetog Nikole u Foči

I pored strogih ograničenja crkvenih kanona, kojima podliježe ikonostas, u radovima braće Đinovski, navodi Radović, pa tako i na ikonostastu u Foči, mogu se vidjeti različiti uticaji pod kojima su formirali svoj izražajni stil.

Vasilije je, ističe kustos iz Podgorice, bio školovan slikar, pod velikim uticajem Galičnika, svoje postojbine, slikarstva koje je on u djetinjstvu gledao, a to je prostor na kojem je radio veliki broj slikara, rezbara, neimara, koji su obnovili, izgradili, ikonopisali ogroman broj crkava, što je sve uticalo na rad braće Đinovski.

Oni su prepisivali svetogorske erminije prevedene sa grčkog- pravila ikonopisanja, kojih su se pridržavali, ali se u njihovom radu, dodaje Radović, mogu vidjeti uticaji baroka.

- Vasilije je putovao, izvjesno vrijeme provodio u Rusiji, bio mu je poznat barok Vojvodine, slikarstvo sjevernih predjela na kojim žive Srbi, koje se znatno razlikuje od našeg prostora, a vrlo su upečatljivi i vidljivi uticaji svetogorskog slikarstva koji posredno dolazi do mijačkih umjetnika i oni te uticaje unose u svoje slikarstvo. Važno je istaći da je njihov umjetnički izražaj imao jaka ograničenja kanona i crkvenih velikodostojnika koji su najčešće bili naručioci djela. Najizrazitiji uticaj baroka ili nekih drugih pravaca mogu se vidjeti na ikonoma koje je Vasilije Đinovski radio kao pojedinačne narudžbine, zavjetne ikone ili ikone koje su porodice za svoje kuće naručivale i tu se već vidi više slobode koju je on mogao da ostvari nego što je mogao na ikonostastima - pojašnjava Radović.

PORODIČNE VEZE SA HADžIVUKOVIĆIMA IZ FOČE

Osim što su imali vodeću ulogu u obnovi i gradnji pravoslavnih hramova širom Crne Gore, Đinovski su stizali da se bave kulturnim i nacionalnim radom, baš kao i znamenita porodica Hadživuković iz Foče. Ove dvije porodice, što se može vidjeti uvidom u njihove rodoslove, bile su rodbinski povezane. Jelena Hadživuković, ćerka Vasilija i Ane Hadživuković, bila je udata za Velimira Đinovskog, najstarijeg sina zografa Vasilija Đinovskog.

Foto: radiofoca.com

Kada se tačno ljubav rodila između Jelene i Velimira nije poznato. Moguće prilikom samog oslikavanja ikonostasa u Foči 1901. godine, s obzirom da su sinovi pratili oca i pomagali mu u radu, a možda i ranije, pa je posredstvom njihove veze došlo do angažovanja Vasilija za oslikavanje ikonostasa u Foči. Ono što se iz rodoslova može utvrditi je da su Velimir i Jelena imali dvoje djece- sina Milana i ćerku Juliju.

Đinovski su se dvadesetih godina prošlog vijeka iselili iz Podgorice za Sloveniju i Beograd i danas se u Crnoj Gori o njima jedva može naći malo tragova. Na mjestu gdje su bile njihove kuće sada se nalazi hotel „Hilton“.

U JU Muzeji i galerije Podgorice nastoje da ih otrgnu od zaborava.

 „Nažalost, Podgorica se nije baš odužila toj porodici koja je odigrala tako značajnu ulogu u nastajanju moderne, savremene Podgorice, tako da je svaki taj podatak- srećom i od vas smo dobili i saznali za vezu sa Fočom, od ogromnog značaja za rekonstrukciju života Đinovskih. Ilustrativan primjer značaja Vasilija Đinovskog je da je on bio tutor Crkve Svetog Đorđa- najstarije crkve u Podgorici, a uradio je i prvu scenografiju za predstavu „Balkanska carica“, koju je napisao knjaz Nikola i mnogo još toga“, ističe Radović.

JELENINA MAJKA OSNIVAČ DOBROTVORNE ZADRUGE „SRPKINjA“

Zanimljivo je da je Jelenina majka Ana Hadživuković, prija Vasilija Đinovskog, bila  osnivač, kako navodi istoričar Iljas Hadžibegović,  Dobrotvorne zadruge Srpkinja u Foči 1909. godine.

Ovo društvo je između ostalog vodilo žensku stručnu školu, koja je, prema podacima iz knjige „Foča- vrijeme i događaji“ Miloša Savića, bila odjeljenje Djevojačkog instituta sa Cetinja, ruske carice Marije Aleksandrovne. Imajući u vidu bliskost Vasilija Đinovskog sa dvorom Petrovića na Cetinju i njihov rad na kulturnom polju, moglo bi se pretpostaviti da su imali udjela i u pokretanju škole u Foči- zavičaju njihove snaje Jelene.

Jelena je, inače, sestra od ujaka čuvenog fočanskog hirurga i nacionalnog radnika Rista Jeremića. Ristova majka Krista /ili Rista/ rođena Hadživuković i Jelenin otac Vasilije rođeni su brat i sestra.

Na gradskom groblju Božovac zajedno počivaju Jelenina majka Ana i porodica Jeleninog brata Rista Hadživukovića, čije su mlade sinove Vasilija i Sveta ubile ustaše 1941. i 1942. godine.   

Zahvaljujući slikama na tom spomeniku, može se odgonetnuti fotografija iz 1900. godine, koju posjeduje Muzej Stare Hercegovine. Na slici samo piše porodica Hadživuković, dok se imena ne navode, a na osnovu likova sa spomenika može se zaključiti da je na slici iz Muzeja Ana Hadživuković sa sinovima i najvjerovatnije ćerkom Jelenom, koja je tada još bila djevojka.

Jelenin suprug Velimir Đinovski pominje se kao poručnik u „Kolašinskoj aferi“ 1909. godine u grupi oficira i učitelja koja je imala namjeru da zbaci tadašnju Vladu Crne Gore, zalažući se da nova Vlada bude izabrana na slobodnim izborima. Zavjerenici su pohapšeni, dok ih je nekoliko prebjeglo u Srbiju, među njima i Velimir. Osuđeni su u odsustvu, a većina ih je pomilovana 1913, o čemu piše Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka 1920-ih godina.

O Juliji Đinovski, udatoj Petrović, ćerki Jelene i Velimira Đinovskog, mogu se naći podaci da je bila učiteljica i da je radila u Baru i Podgorici. Milan Đinovski pominje se kao činovnik u Ministarstvu prosvjete u Beogradu u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ali nije sigurno da li je riječ o Jeleninom i Velimirovom sinu.

MIJAČKI DODATAK O SLIKANjU SRPSKIH SVETACA

Erminiji- knjizi pravila ikonopisanja prevedenoj sa grčkog, mijački ikonopisci dodavali su uputstva za oslikavanje srpskih svetaca, a jedan takav prepis djelo je učitelja Krste Petrovića Đinovskog i njegovog najstarijeg sina Panajota Krstevića.

Odlomke tog prepisa u knjizi „Prosvetne i političke prilike u južnim srpskim oblastima u 19. vijeku“ donosi Jovan hadži Vasiljević.

Tako za Svetog Savu mijački umjetnici navode da se slika sa dugom i širokom bradom, žutom i malo sijedom, kako „glagolja na hartiji: Ja sam pastir dobri...“, dok se Sveti Sava Drugi prikazuje star, oštre i ne mnogo duge brade.

Novinar: Igor Janković