Predivna rijeka Sana spaja Prijedor i Novi Grad, međusobno udaljene vazdušnom linijom tek nešto preko 25 kilometara. U tim gradovima, odnosno njihovoj neposrednoj blizini prije 142 godine, 1882. rođena su dva umjetnika, veoma važna za kulturu našeg podneblja.

Mada ih je osim zavičaja spajao i slikarski kist i premda su im se životni putevi često ukrštali, ova dva likovna stvaraoca bili su potpuno različiti karakteri. Jedan je važio za najvećeg akvarelistu, a drugi za najvećeg čudaka u njihovoj branši. Neki se sad već dosjećaju da je riječ o slikarima Todoru Švrakiću i Lazaru Drljači. Međutim, prije nego se pozabavimo njihovim biografijama, podsjetićemo se na vrijeme i okolnosti u kojima su stasali u vrhunske umjetnike.

Važno je istaći da su pripadali jednoj sjajnoj plejadi srpskih slikara akademskog obrazovanja, koja je na samom početku 20. vijeka snažno zakoračila na javnu scenu okupirane Bosne i Hercegovine. Svi su rođeni u razmaku od svega nekoliko godina, a većina njih je sa stipendijom “Prosvjete” slikarska znanja sticala na zapadnim akademijama: od Praga i Krakova, preko Beča i Pešte, do Minhena i Pariza. Odmah da pomenemo Pera Popovića, komšiju iz Prijedora, tek godinu starijeg od rečene dvojice. Zatim tu je Jovan Bijelić (1886. Petrovac), Branko Radulović (1885. Mostar), Savo I. Popović (1887. Sarajevo), Đorđe Mazalić (1888. Kostajnica), Petar Tiješić (1888. Sarajevo). Nešto stariji pripadnici ove grupe bili su Đorđe Mihajlović (1875. Tuzla), Špiro Bocarić (1876. Kotor) i Vojislav Hadži Damjanović (-? Trebinje). A za njima je već pristizala sljedeća generacija izuzetno talentovanih mladih srpskih slikara: Teodor Janković (1891. Trnovo), Roman Petrović (1896. Tuzla), Kosta Hakman (1899. Krupa), Mica Todorović (1900. Sarajevo), Branko Šotra (1906. Stolac) i drugi.

U to vrijeme aktivno stvaraju i dva bosanska Hrvata Gabrijel Jurkić (1866. Livno) i Karlo Mijić (1866. Bileća), zatim Jevrej Danijel Kabiljo (1894. Sarajevo), dok su se akademski slikari kod bosanskih muslimana javili tek nešto kasnije.

Ako se govori o tradiciji slikarstva kod Srba u BiH, vrlo važno je spomenuti vrsne ikonopisce koji se javljaju tokom 16. vijeka u Sarajevu koje će zadugo glasiti kao važan centar ove umjetnosti. Spominju se majstori: Nenko Solak, Maksim Dujković, Todor Gračanić-Stanić, majstor Leontije, Simeon Lazarević, neki Timotije i drugi. Sve do 1914. u Sarajevu je radio predstavnik te škole Risto Čajkanović. Njihovi radovi djelimično su sačuvani na starim ikonostasima, kao i kućnim ikonama bogatijih sarajevskih porodica, te po raznim crkvama i manastirima kao pokloni sarajevskih Srba.

Konačno, kao što rekosmo na početku teksta, pravimo kratak osvrt na životopis Švrakića i Drljače, mada i ostali veliki slikari iz njihovog vremena i te­ kako zaslužuju da budu otrgnuti od zaborava.

Simo Švrakić, tesar, graditelj, svome sinu Todoru odredio je učenje terzijskog (krojačkog) zanata u Sarajevu, da bi lakše od njega sticao hljeb nasušni. Ali je volja Gospoda bila da u rukama raba njegovog Todora umjesto škara budu kist i paleta. Uzalud se ćaća protivio, sin sa 14 godina najposle ode od kuće i završi u Beogradskoj likovnoj školi Rista i Bete (Babet) Vukanović. Četiri godine kasnije, sa svjedodžbom o odličnom uspjehu, skoro praznih džepova, pokuca na vrata bečkog ateljea čuvenog srpskog slikara Paje Jovanovića. Veliki umjetnik je odmah uočio raskošan talenat mlađanog Krajišnika, pa mu uskoro isposlova “Prosvjetinu” stipendiju. To mu omogući upis na Prašku likovnu akademiju kod profesora Vlaha Bukovca, omiljenog dvorskog slikara obje srpske dinastije.

Godine 1906. Švrakić završava akademiju i tako postaje prvi slikar rođen u BiH sa akademskom diplomom. Izvori govore da je te iste godine, samo nešto kasnije, u Minhenu diplomirao slikarstvo i Tuzlak Đorđe Mihajlović.

Po povratku iz Praga 1907. godine, tri mlada domaća slikara, Todor Švrakić, Pero Popović i Branko Radulović, u Sarajevskoj srpskoj školi, uz pomoć “Prosvjete”, postavljaju svoju izložbu. To je ujedno bila i prva izložba u istoriji bh. slikarstva. U rodnom Prijedoru 1910. Švrakić će, takođe, prirediti izložbu. Već sljedeće godine on u Sarajevu otvara prvu slikarsku školu u BiH. A kada buknu Prvi balkanski rat 1912, Todor se sa mnogim mladim nacionalno osviješćenim Srbima prijavi kao dobrovoljac u srpsku vojsku.

Isto je učinio i njegov blizak drug, Mostarac Branko Radulović, koji je nažalost tragično skončao dvije godine kasnije u Velikom ratu. Boraveći na Kosovu, Metohiji i Makedoniji, Švrakić je naslikao veliki broj radova sa motivima iz tih krajeva. Njih će 1913. prikazati na svojoj veoma uspješnoj beogradskoj izložbi, koju je posjetio i stari kralj Petar i otkupio tri velike slike za dvor. Početkom Velikog rata Todor je, kao već obilježen od austrougarskih vlasti, odmah uhapšen i interniran u Arad. Zbog teških uslova boravka u tom logoru neki internirci su podlegli, a mnogima je zdravlje ozbiljno narušeno. I sam Švrakić je tu obolio od tuberkuloze, koja će ga i u grob otjerati 15 godina kasnije u 49. godini života.

Stručna kritika Todora Švrakića smatra jednim od najboljih naših akvarelista. Samostalno, a i kao član društva “Medulić” često je izlagao u Jugoslaviji, ali i vani. U njegovom ateljeu  u starom zdanju Zemaljskog muzeja učili su slikarski zanat mnogi kasnije priznati umjetnici, a dugo godina je bio i profesor u Sarajevskoj gimnaziji.

Za razliku od Švrakića, koji je vodio uredan porodični život uglednog pedagoga i stvaraoca, Lazar Drljača je čak i za umjetnika živio jednim krajnje neobičnim životom. Kao i Todora put ga je vodio u Sarajevo na školovanje. Otac Mihajlo, seljak iz Blatne kod Novog Grada, nekako je skuckao novac da njegov okretni sin izuči tada cijenjen bravarski zanat. Ali ambiciozni Lazar odluči da završi i građevinsku tehničku školu. Međutim, to će mu biti omogućeno tek po isteku jednogodišnje zabrane, koju je 1906. godine dobio, uz 16 dana zatvora, zbog pjevanja srpskih patriotskih pjesama.

Da ne bi zalud protraćio tu godinu čekanja, a i zbog hronične besparice, on se prijavljuje na konkurs Crkvene opštine za izradu projekta crkve u Palama. Za divno čudo komisija odabira upravo njegov rad. Konačno, polaže i pomenuti završni ispit i ohrabren, ne gubeći ni časa, upisuje arhitekturu u Beču. Iduće godine prelazi na Umjetničku akademiju i postaje prvi stipendista “Prosvjete” za studije likovnih umjetnosti. Slikarsku bečku diplomu steći će 1910. godine, poslije čega će se osam godina usavršavati i raditi u Parizu. Tu se ponovo susreće sa Švrakićem, koji se istim poslom obreo u Gradu svjetlosti. Već sljedeće godine oni će zajedno izlagati na međunarodnoj izložbi u Rimu, u okviru paviljona Kraljevine Srbije. Lazar će kasnije tu ponovo izlagati po pozivu, kada jednu njegovu sliku oduševljeno kupuje italijanska kraljica Jelena Savojska. Početkom  Velikog rata Drljača se priključuje francuskoj Legiji stranaca, da bi rat okončao u logoru na Sardiniji.

Od tog vremena u njemu se nešto prelomilo i po povratku u zavičaj sve više se osamljuje i bježi u divljinu. Po planinama pravi proste kolibe u kojima živi i slika. Povremeno izlaže u zemlji i Evropi, ali slike nerado prodaje, tek po neku da bi održao goli život. Svuda je cijenjen, kralj Petar mu poklanja svoje bijele rukavice sa zlatnim monogramom. Sam je “sobom” sagradio neobične kočije, u kojima je putovao po planinama slikajući divlje pejzaže. Konačno se nastanjuje u kolibi pored Boračkog jezera koja će kasnije, 1946. izgorjeti u požaru i sa njom sve njegove slike osim jedne. Taj udarac je teško podnio i još više se zatvorio u samotno bitisanje. Skoro da je prestao i slikati.

On, koji je tečno govorio četiri strana jezika i živio po evropskim metropolama, poznavao Pikasa i Modiljanija, mogao je od svog slikanja živjeti kao bogat i slavan čovjek, izabrao je ipak potpuno drugačiji život, život pustinjaka i askete. Taj osobenjak i zanesenjak bio je neka mješavina Don Kihota i Robinzona. Otpadnik od civilizovanog društva, kao Heseov Sidarta odrekao se lagodnog života, tražeći duhovnu samospoznaju i smisao postojanja. U svom burnom životu radio je svašta: bio zidar, tesao kamen, pekao ciglu, kopao rudu, bio kovač, kosac i orač, gradio pruge i crkve, pravio lađu, bio drvosječa i ko zna šta sve ne. Nosio je neki prezir prema civilizaciji i materijalizmu, živeći slobodno i nezavisno, kao ptica koja tu i tamo nađe neko zrno i to joj je dosta.

Skupljao je čajeve i ljekovito bilje, hranio se šumskim plodovima, ponekad bi ulovio neku ribu i sam sebi pravio odjeću i obuću. Konačno, ovaj mudrac i čudak se upokojio u 88. godini, 13. jula 1970. Sahranjen je pored oronule Šantića vile na Borcima u kojoj je proveo posljednje godine života.

Porodica

Todor Švrakić je imao veliku porodičnu kuću blizu stare Sarajevske crkve u Hadžipetrovića ulici, u nekada srpskoj sarajevskoj četvrti zvanoj Varoš. Ta ulica je posle slikareve smrti dobila njegovo ime. Todorova supruga Bosiljka, nastavnica, sa njihova dva sina se tridesetih godina preselila u Beograd. Sin Mirko, ljekar, bio je takođe talentovan slikar.

 Autor: Dragan Mijović