Da život može biti usklađen, srećan i ispunjen kada ga čovjek uzme u svoje ruke i, ne bojeći se predrasuda, ostvari svoje snove, pokazao je Predrag Gojković Peđa iz Banjaluke.

On se nakon sedam godina života u Australiji, vratio u grad na Vrbasu, da bi u Barlovcima ostvario svoj san da se preseli na selo, radi i živi od svog rada. Da pobjegne od gužve, pritisaka, stresa, galame, piše Banjaluka.com.

Sedmično proda 1.700 jaja

Kupio je 400 kokoši, napravio kokošinjac, stavio ogradu i 3.000 kvadrata im dao na raspolaganje, da mogu slobodno šetati, te sada, pola godine nakon što se „bacio“ u živinarstvo, proda oko 1.700 jaja sedmično, koje svojim kupcima odvozi na adresu. Isporuka jaja je svaki drugi ili treći dan.

Mogao bi, kaže, i više da proda, jer je potražnja velika, ali za sada nema potrebe za tim. Njegov moto kojim se vodi jeste da treba sve polako, jedno po jedno, te da se ne može ništa uraditi i napraviti preko noći.

– Jaja su svježa, domaća. Kupci su zadovoljni, a i ja, te mi je to najbitnije. Ne boli me glava i dišem punim plućima. Dan mi počinje ujutru u šest časova, jer koke ne vole da gube vrijeme i dugo spavaju, pa tako moram i ja – kaže Peđa.

“Obaveza nema puno, ali je potrebno truda i posvećenosti”

Obaveze su mu da ujutru pusti kokoši da izađu, da ih napoji, nahrani, te kasnije pokupi jaja, a jednom u 10 dana i da im očisti kokošinjac.

To su, kaže on, poslovi koji nisu teški, ali koji zahtijevaju trud i posvećenost, kao i svi drugi. Međutim, dodaje, ko je navikao na komfor, sve mu je teško.

– Prije godinu dana nisam ništa znao o ovom poslu, ali sam prije nego što sam počeo odlučio da naučim sve što je potrebno, kako bih imao rezultate. Da bi koke nosile, bitno je da su vani, da nisu zatvorene, ali i da imaju kvalitetnu ishranu – pšenica u zrnu, kukuruz i ječam mljeveni i vitaminski dodatak. Bitno je i da im je čisto, kako se ne bi zarazile i porazboljevale – rekao je Peđa.

Video: BanjalukaCom

Jedini problem sa kojim se suočava u ovom poslu, kaže, jesu lisice, štakori i druge štetočine, koje nemaju milosti za njegove kokoši. Ali, dodaje, to su gubici na koje se mora računat u svakom poslu. Prije 15 godina odlučio da gradsku gužvu zamijeni životom na selu. Ideju da odseli na selo i započne svoj posao, Peđa je imao još prije 15 godina, kada je i kupio imanje i Barlovcima. Tada je bio vlasnik dvije kafane u gradu, od kojih je dobro zarađivao, ali u kojima nije mogao da nađe mir koji je tražio.

– Tada sam započeo polako da svoj život iz grada prenosim na selo. Međutim tada sam upoznao svoju sadašnju ženu, koja je živjela u Australiji, te odlučio da odem sa njom i proveo sam sedam godina tamo – kaže Peđa.

U Australiji nikada nije zaboravio imanje u BarlovcimaU Australiji je radio kao vozač viljuškara, imao sve potrebne uslove za život, ali nikada nije zaboravio imanje na Barlovcima. Osim toga, pandemija virusom korona je i u Australiji, kao i svugdje, donijela velike probleme. Vratio se u Banjaluku, iznenada, kao što je i otišao. Za njim su došli i žena i sin, koji žive u gradu, ali mu u poslu pomažu koliko mogu.

Za život na selu morate biti psihički pripremljeni. Nije lako ako ste navikli na lagodnosti koje vam pruža grad – da vam je blizu prodavnica, da vam pekara radi cijelu noć, da su ulice osvijetljene, da je toplo. Ali, mir, tišinu i prirodno okruženje na selu ništa ne može da zamijeni – kaže Peđa.

Ni za kakve pare se ne bih vratio u grad da se ni za kakvu platu niti uslove ne bi vratio da živi u gradu. Plan mu je da kupi i nekoliko ovaca, koza, te ponija, pa da polako širi svoj biznis. Zdrav život mu je najbitniji, još od mlađih dana, jer se cijeli život bavio sportom, te i danas vozi biciklističke ture, zajedno sa profesionalcima.

– Sport sam sada malo zapostavio, ali svakako sam svaki dan aktivan i na svježem zraku, tako da mi to ne nedostaje. Zaspim uveče spokojan – kaže Peđa.