Novinarstvo nije lagan posao, to najbolje znaju sami novinari. Nedovoljno cijenjeni, na meti raznoraznih pritisaka pokušavaju časno i profesionalno raditi svoj posao, zbog kojeg su često okarakterisani, u najmanju ruku, kao „nečiji“.

Sa savremenim dobom, dolaze i savremeni izazovi sa kojima se ova profesija suočava.

Saglasan sa tim je i profesor doktor Vuk Vučetić, nekadašnji novinar, a danas prodekan za nastavu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Na početku razgovora za portal „Katera“, Vučetić ističe da savremeno novinarstvo i dalje ostaje jedna od ključnih društvenih profesija, uprkos brojnim pritiscima kojima je bilo izloženo kroz istoriju.

Ipak, kako navodi, danas je važnije govoriti o savremenim izazovima s kojima se profesija suočava.

- Prije svega, tu su politički pritisci i pokušaji instrumentalizacije novinarstva u propagandne svrhe. Taj odnos politike i medija nije nov, on je gotovo iskonski i prisutan je i danas, samo u sofisticiranijim oblicima. Pored toga, tabloidizacija i komercijalizacija ozbiljno ugrožavaju kredibilitet profesije, jer pod pritiskom tržišta novinarstvo sve češće proizvodi spektakl umjesto kritičkog sadržaja. Upravo su to neki od ključnih razloga zbog kojih je na globalnom nivou došlo do krize povjerenja u novinarstvo kao profesiju, što danas predstavlja jedan od njegovih najvažnijih izazova – rekao je Vučetić za naš portal.

Ono što je iz temelja promijenilo položaj novinara, naglašava on, jeste ekspanzija interneta i društvenih mreža.

- Novinari više nemaju monopol nad javnim prostorom jer ga danas dijele s influenserima, podkasterima, jutjuberima i drugim komunikatorima koji često djeluju izvan profesionalnih i etičkih standarda. Dodatni izazov predstavlja i ubrzani razvoj vještačke inteligencije, koji otvara ozbiljna pitanja o budućoj ulozi novinara i proizvodnji značenja u javnom prostoru – objašnjava on.

Bosna i Hercegovina, specifična kakva jeste donosi specifične izazove i za novinarsku profesiju.

Kako ističe Vučetići, zbog ratnog nasljeđa, etničkih podjela i duboke politizacije medijskog sistema, bh. novinarstvo nikada do kraja nije izgradilo neku vrstu javnog autoriteta. To se, dodaje, najbolje vidi u preovlađujućem stavu u javnosti da se svi mogu baviti novinarstvo.

- Osim toga povjerenje u novinare je fragmentisano i selektivno, jer građani vjeruju „svojim“ medijima, a ne novinarstvu kao profesiji u cjelini. Dodatni problem predstavlja raširen stav da se novinarstvom može baviti gotovo svako, bez posebnog obrazovanja, profesionalnih standarda ili etičke odgovornosti. Ovakva percepcija direktno podriva status struke i identitet novinara. Prema tome, novinarstvo u BiH i dalje je profesija koja se bori za povjerenje građana, za priznanje stručnosti i za jasno razgraničenje između profesionalnog rada i proizvoljnog javnog govora. Ta borba nije samo pitanje medija, već i šire društvene svijesti o tome da bez snažnog, vjerodostojnog i profesionalnog novinarstva nema ni funkcionalne javnosti ni demokratskog društva – ističe naš sagovornik.

Uprkos svim izazovima, naglašava, novinarstvo opstaje i odolijeva pritiscima.

- Danas je naprosto nemoguće zamisliti funkcionisanje savremenog društva bez novinara. Uticaj medija na oblikovanje javnog mnijenja, političkih odluka i međunarodnih odnosa i dalje je snažan. Nikada u istoriji nije bilo više novinara, redakcija i organizacija koje se bore za kredibilitet i prava novinara. Ekspanzija komunikacionih kanala omogućava da kontrola informacija izmiče centrima moći, čime se otvara prostor za alternativne glasove. Garant opstanka profesionalnog novinarstva leži u činjenici da kvalitetna i provjerena informacija uvijek ima veliku društvenu vrijednost. Ljudi poštuju i spremni su da plate za takve sadržaje. Upravo zbog toga profesionalno novinarstvo ostaje nezamjenjivo za funkcionisanje javnosti i demokratije – jasan je Vučetić.

Govoreći o položaju novinarstva, te njegovim zastupljenim oblicima i vrstama, Vučetić ističe da istraživačko novinarstvo, posebno u tranzicijskim društvima poput Bosne i Hercegovine, hronično nedostaje.

- Ne može se govoriti o potpunom nestajanju istraživačkog novinarstva, ali je jasno da ono više nije dominantan niti sistemski podržan oblik novinarskog rada. Ono zahtijeva vrijeme, novac, institucionalnu podršku i pravnu sigurnost – resurse kojih u savremenim medijskim sistemima, a posebno u tranzicijskim društvima poput Bosne i Hercegovine, hronično nedostaje. Za novinare to često znači rad u uslovima neizvjesnosti, bez jasne zaštite i uz stalni pritisak da „ne idu predaleko“. Zbog toga se istraživačko novinarstvo sve češće seli u specijalizirane redakcije, nezavisne portale ili projekte koje finansiraju donatori i međunarodne organizacije. Ono opstaje, ali uglavnom na marginama medijskog sistema i to kao izuzetak, a ne kao pravilo. Istovremeno, novinari koji se bave istraživačkim radom često su izloženi političkim pritiscima, tužbama, prijetnjama i ekonomskim sankcijama, što dodatno obeshrabruje redakcije da sistemski ulažu u ovu vrstu novinarstva – govori on, ističući da to za posljedicu ima smanjen broj dubinskih, analitičkih i dugoročnih istraživačkih priča u svakodnevnoj medijskoj ponudi.

Kako kaže, trenutno na sceni dominiraju „clickbait“ novinarstvo i tzv. navijačko novinarstvo, a u takvom modelu važnije postaje „koliko se kliknulo“ nego šta je zaista rečeno, objašnjeno ili provjereno.

- Posljedica toga je gubitak povjerenja javnosti, jer se granica između informacije, mišljenja i propagande briše. Navijačko novinarstvo dodatno produbljuje društvene podjele, svrstavajući medije i novinare u unaprijed zadate političke ili ideološke tabore, čime se gubi osnovna profesionalna uloga novinara, a to je da bude korektiv vlasti i servis javnog interesa – navodi Vučetić.

Prema njegovim riječima, iako se od novinara s pravom očekuje da informišu javnost, budu korektiv vlasti i čuvari javnog interesa, njihova svakodnevna profesionalna realnost često ne prati težinu i odgovornost posla koji obavljaju.

- U mnogim sredinama novinari rade u uslovima nesigurnih ugovora, niskih primanja, preopterećenosti i stalnih rokova, uz istovremenu izloženost političkim pritiscima, prijetnjama i pokušajima javne diskreditacije. U takvom okruženju profesija postepeno gubi dio svog dostojanstva i autoriteta, a novinari se nerijetko doživljavaju kao „potrošni“ radnici u medijskoj industriji, a ne kao stručnjaci od ključnog javnog značaja. U Bosni i Hercegovini ovaj problem je dodatno naglašen slabom zaštitom radnih prava, izraženom političkom instrumentalizacijom medija i opštim nepovjerenjem javnosti u medijski sektor – objašnjava on.

Kao svojevrsna reakcija na takvo stanje, kako u Bosni i Hercegovini tako i u drugim tranzicijskim društvima, ističe, javlja se fenomen političkog paralelizma – situacija u kojoj se novinari nerijetko odlučuju da napuste profesiju i započnu političku karijeru.

Iako su takvi prelazi legitimni sa stanovišta individualnog izbora, naš sagovornik smatra da imaju dugoročne posljedice po kredibilitet novinarstva.

- Naime, takvi procesi retroaktivno učvršćuju sumnje dijela javnosti da su pojedini novinari i ranije djelovali kao politički akteri, a ne kao nezavisni profesionalci. Pored toga, jedan od izraženijih oblika političkog paralelizma predstavlja i zloupotreba novinarske pozicije u korist interesa određenih političkih subjekata. Kroz formalne, ali često i neformalne veze s centrima političke moći, novinari gube profesionalnu distance što naravno utiče na njihov odnos prema javnom interesu. U takvim okolnostima novinarstvo prestaje biti korektiv politike i sve češće postaje njen saveznik ili instrument, što dodatno narušava povjerenje javnosti u struku. Time se politički paralelizam učvršćuje kao jedna od ključnih strukturnih prepreka razvoju slobodnog, profesionalnog i društveno odgovornog novinarstva u Bosni i Hercegovini – rekao je on.

Ako se prihvati stav da novinari nisu dovoljno cijenjeni, onda se to ne može posmatrati kao individualni problem, već kao strukturni društveni problem, okarakterisao je Vučetić, te dodao da je promjena tog stanja moguća, ali zahtijeva dugoročan i višeslojan pristup.

- Prije svega, nužno je jačati profesionalne standarde i jasno razgraničiti profesionalno novinarstvo od propagande. Samo dosljednim poštovanjem etičkih normi novinarstvo može povratiti dio izgubljenog kredibiliteta. Drugo, važno je osnažiti institucionalnu i pravnu zaštitu novinara, kako bi mogli raditi bez straha od političkih i ekonomskih sankcija. Bez elementarne sigurnosti i stabilnosti teško je očekivati da novinari budu hrabri, kritični i društveno odgovorni. Treće, neophodno je kontinuirano ulaganje u obrazovanje i profesionalni razvoj novinara, čime se jača njihova stručnost i prepoznatljivost kao specifične profesije, a ne „posla koji može raditi svako“ – navodi on.

On smatra da promjena percepcije statusa novinara zavisi i od odnosa javnosti prema medijima, ističući da je o stvarnom unapređenju statusa novinara u društvu moguće govoriti tek kada novinarstvo ponovo bude prepoznato kao javno dobro, a ne samo kao tržišni proizvod ili politički alat.

Diskreditacija novinara i novinarske profesije došla je, smatra on, spletom više procesa koji djeluju istovremeno i međusobno se prožimaju i dopunjuju. Svoju ulogu u svemu tome igraju pojava građanskog novinarstva, politički pritisci i ekspanzija tzv. portaloida, ali, kako objašnjava, nijedan od ovih faktora sam po sebi nije dovoljan da objasni krizu u kojem se novinarstvo nalazi.

Ističe da je građansko novinarstvo otvorilo prostor za veće učešće građana u javnoj komunikaciji, bržu razmjenu informacija i vidljivost tema koje su tradicionalni mediji često zanemarivali. Problem nastaje, ukazuje, onda kada se briše granica između građanskog i profesionalnog novinarstva.

- Kada neprovjereni, pristrasni ili netačni sadržaji dobiju isti tretman kao profesionalno novinarstvo, u javnosti se stvara utisak da su znanje, etika i odgovornost nepotrebni, odnosno da „svako može biti novinar“. Time se indirektno potkopava profesionalni autoritet novinara – ističe Vučetić.

Posebnu ulogu u ovom procesu Vučetić daje portaloidima, odnono onlajn medijima koji kombinuju niske profesionalne standarde, senzacionalizam, „clickbait“ naslove i nepostojanje impresuma, odnosno bilo kakvih informacija o uređivačkoj ili redakcijskoj strukturi.

- Zbog brzine, dostupnosti i agresivnog nastupa, portaloidi dominiraju digitalnim prostorom i oblikuju navike publike. U javnoj percepciji, oni se često ne razlikuju od profesionalnih medija, pa se njihova praksa generalizuje na cijelu novinarsku profesiju. Posljedica je dodatno urušavanje povjerenja u medije i novinare u cjelini – smatra Vučetić.

Jedan od ključnih i dugoročnih uzroka diskreditacije novinarstva, naročito u Bosni i Hercegovini, prema njegovom mišljenju predstavljaju upravo politički pritisci.

- Direktni i indirektni pritisci, prijetnje, diskreditacije, selektivni pristup informacijama i zakonska rješenja koja ograničavaju slobodu izražavanja dovode do toga da dio novinara ulazi u autocenzuru, dok se drugi svrstavaju uz određene političke centre moći. Takva polarizacija dodatno učvršćuje percepciju novinara kao političkih aktera, a ne kao nezavisnih profesionalaca – navod on.

Ipak, pomenute pojave Vučetić vidi kao katalizatore koji ubrzavaju proces u društvima u kojima novinarstvo ionako nema snažnu institucionalnu i profesionalnu zaštitu i dodaje da je ključno naglasiti da diskreditacija novinarstva nije samo posljedica „spoljašnjih“ faktora.

- Dio odgovornosti leži i unutar same profesije odnosno u popuštanju profesionalnih standarda, nedovoljnoj samoregulaciji i prihvatanju tržišne i političke logike kao dominantne. Kada novinarstvo odustaje od vlastite profesionalne autonomije, ono gubi i legitimitet u očima javnosti – navodi on, zaključujući da diskreditacija novinara proizlazi iz kombinacije strukturnih pritisaka, tehnoloških promjena i unutrašnjih slabosti profesije.

Govoreći o diskreditaciji i pokušajima diskreditacije novinara, Vučetić se osvrnuo i na verbalne sukobe javnih funkcionera i novinara karakterišući ih gotovo uobičajenim obrascima političke komunikacije, naročito u društvima sa slabim demokratskim institucijama.

Naglašava da su ovo pokazatelji dubljeg problema – nerazumijevanja ili svjesnog negiranja uloge novinarstva kao korektiva vlasti.

- Kada javni funkcioneri javno vrijeđaju novinare, etiketiraju ih ili dovode u pitanje njihov profesionalni i lični integritet, poruka nije upućena samo pojedincima, već cijeloj javnosti. Time se šalje signal da je kritičko propitivanje vlasti nepoželjno i da ga je legitimno sankcionisati. U tom kontekstu, diskreditacija novinara postaje strategija odvraćanja – umjesto odgovora na konkretna pitanja i argumentovane rasprave, fokus se prebacuje na ličnost novinara, njegove motive, političku pripadnost ili navodnu nekompetentnost. Takva praksa dodatno narušava ionako slab društveni status novinara i stvara atmosferu straha i autocenzure, posebno među onima koji nemaju adekvatnu institucionalnu ili pravnu zaštitu. Umjesto slobodne razmjene argumenata, javni prostor se sužava, a kvalitet javnog dijaloga opada – jasan je Vučetić.

U tom širem kontekstu, Vučetić ističe da doneseni zakon o kriminalizaciji klevete u Republici Srpskoj, koji su novinari doživjeli kao onaj koji će ograničiti slobodu izražavanja, ne doprinosi rješavanju problema.

Iako je zaštita ugleda i časti legitimno pravno pitanje, uvođenje krivičnih sankcija za klevetu u politički i medijski polarizovanom društvu, smatra on, nosi ozbiljan rizik zloupotrebe.

- Takav zakon ne djeluje samo kao pravni mehanizam, već i kao potencijalno sredstvo pritiska na novinare i medije. Čak i kada ne dolazi do sudskih procesa ili presuda, sama mogućnost krivičnog gonjenja ima snažan obeshrabrujući efekat na slobodu izražavanja i istraživačko novinarstvo. Zbog toga je zabrinutost novinara koji ovaj zakon doživljavaju kao prijetnju slobodi medija u potpunosti opravdana. Isto tako, ne smije se zaboraviti da sloboda govora nosi i odgovornost te da tendenciozna zloupotreba te slobode, poput širenja dezinformacija, manipulacija ili govora mržnje, takođe je štetna i narušava kvalitet javnog dijaloga. Cijenim da ovakvi zakonski i politički potezi, bez obzira na  namjere da se spriječe zloupotrebe slobode govora, u suštini ne doprinose jačanju ni novinarstva ni demokratije. Naprotiv, oni produbljuju nepovjerenje između vlasti, medija i građana – ukazao je on.

Naš sagovornik smatra da se slobodno, kritičko i odgovorno novinarstvo ne može razvijati u ambijentu stalnih prijetnji, javnih diskreditacija i krivične odgovornosti za izgovorenu ili napisanu riječ. Ako se želi unaprijediti kvalitet javnog dijaloga, rješenje nije u restrikcijama i represiji, već u jačanju profesionalnih standarda.

Tako, uprkos pritiscima, polarizaciji i političkim i ekonomskim izazovima, Vučetić smatra novinarstvo profesijom 21. vijeka, upravo u činjenici da u navedenom okolnostima kvalitetni i profesionalni novinari imaju priliku da se istaknu i steknu kredibilitet.

- Dodatno, današnje vrijeme pruža mladim ljudima istorijsku priliku jer nikada ranije nije bila dostupna ovakva raznovrsnost medijskih platformi od tradicionalnih medija i online portala, preko društvenih mreža, podkasta, do video formata. Svima koji su kreativni, vješti I obrazovani ovo vrijeme pruža jedinstvenu priliku da se afirmišu i izgrade karijeru na način koji ranijim generacijama nije bio moguć – naveo je on za portal „Katera“.

On smatra da vrijeme u kojem živimo otvara prostor da talenat i trud dođu do izražaja, a kao prodekan za nastavu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, te ranije rukovodilac Katedre za novinarstvo i politikologiju naglašava da na tom putu prate i podržavaju svoje studente.

Vučetić je podsjetio da Studijski program za novinarstvo i odnose s javnošću na Filozofskom fakultetu u Palama naredne godine obilježava 20 godina postojanja – značajan jubilej koji svjedoči o kontinuitetu obrazovanja mladih novinara i o doprinosu fakulteta razvoju profesionalnog novinarstva u BiH.

Kako kaže, njihovi diplomirani studenti danas zauzimaju vrlo važne uloge u brojnim redakcijama u BiH i regionu, a njihovi uspjesi i profesionalni razvoj najbolja su potvrda da se na ovom studijskom programu radi kvalitetno i da znanje, iskustvo i trud nastavnika i saradnika zaista daju rezultate.

Naglašava da ovaj studijski program čini posebno vrijednim kombinacija teorijskih i praktičnih znanja.

- Polazimo od stava da se dobar novinar ne formira samo kroz tehničke vještine pisanja ili rada s kamerom, već kroz sposobnost kritičkog mišljenja, razumijevanja politike, institucija, moći i javnog diskursa. Zato studentima nudimo širok spektar teorijskih znanja iz oblasti društvenih, humanističkih i filoloških nauka. Praktična iskustva stiču se kroz rad u pravim medijskim redakcijama s kojima imamo potpisane sporazume o obavljanju obavezne studenske prakse. Ova početna iskustva često predstavljaju prve profesionalne korake naših studenata, a mnogi od njih nakon prakse nastavljaju karijeru i profesionalni razvoj upravo u tim medijima. Svaki put kada čujemo da su naši studenti svojim radom ostavili trag u redakciji, osjećamo ponos i sigurnost da smo im pružili prave temelje za karijeru – objašnjava Vučetić.

Posebno je važno, kaže, istaći inovirani studijski program Novinarstvo i odnosi s javnošću, pokrenut prije nekoliko godina, koji je jedinstven ne samo u BiH nego i u regionu.  

Ovaj studijski program svršenim studentima omogućava sticanje objedinjene diplome – novinara i komunikologa za odnose s javnošću – čime se otvaraju brojne mogućnosti zapošljavanja, ne samo u medijima, već i u PR službama, marketinškim agencijama, nevladinim organizacijama i srodnim oblastima.

Kritičko mišljenje ali i aktivno učešće u 21. vijeku nije potrebno samo sa strane novinara, nego i savremenog čovjeka. Veliku ulogu u eri društva, koje je u velikoj mjeri oblikovano i definisano medijima, ima medijska pismenost.

U svjetlu toga, Vučetić naglašava da mediji više nisu samo pasivni alati komunikacije kojima se informacije prenose s jednog mjesta na drugo, nego su postali okruženje u kojem se odvija društvena stvarnost.

- Moglo bi se reći, parafrazirajući Mekluana, da savremeno društvo više ne živi sa medijima, nego da živi u medijima, a medijska pismenost danas predstavlja pismenost za novo vrijeme. Drugim riječima sami medij njihovi formati i tehnologije, oblikuju način na koji komuniciramo, razmišljamo, učimo i donosimo odluke, često čak i više od sadržaja koji prenose. Drugim riječima, „medij je poruka“ što znači da način na koji se mediji koriste, struktura i tehnologija kroz koju se informacije prenose, ima jednako važan uticaj na društvo kao i sam sadržaj – objašnjava Vučetić.

Ključna kompetencija 21. vijeka i savremenog čovjeka, jasan je, je razumijevanje uloge i značaja medija u društvu.

- To znači ne samo sposobnost da prepoznamo kvalitetne i vjerodostojne izvore informacija, da razlikujemo činjenice od mišljenja ili propagande, već i da kritički sagledamo medijsku infrastrukturu, formate, tehnologije i dinamiku u kojoj se poruke proizvode i šire. Drugim riječima, medijska pismenost uključuje i svijest o „medijskoj ekologiji“ odnosno svijest o tome kako različiti mediji i platforme oblikuju naše mišljenje, odnose i svakodnevni život.

Bez ovakvih vještina, snalaženje u savremenom društvu postaje otežano, jer medijski prostor utiče na sve sfere života – od politike i ekonomije, preko obrazovanja, do ličnih i društvenih vrijednosti. Medijsko opismenjavanje, stoga, nije ograničeno na formalno obrazovanje u srednjim ili visokim školama. To je proces cjeloživotnog učenja, koji treba da obuhvati čitavo društvo, od pojedinaca do zajednica, i razvija svijest o medijima, njihovim uticajima i rizicima  - ukazao je on.

Na žalost, nivo medijske pismenosti građana Republike Srpske je očigledno nizak, iako na prvi pogled može djelovati suprotno.

Prema dostupnim podacima upotreba masovnih medija, pametnih tehnologija i interneta u svakodnevnom životu visoka, a Vučetić ističe da bi to, na prvu, moglo navesti na zaključak da živimo u izuzetno modernom i informaciono razvijenom društvu.

- Međutim, stvarnost je drugačija jer problem ne leži samo u tehničkom pristupu medijima i medijskim tehnologijama. Podjednako, ako ne i više, važno je razvijati kritičku svijest o sadržajima u masovnim medijima i na internetu, kao i razumijevanje načina na koji funkcionišu algoritmi koji oblikuju ono što vidimo i čitamo. Upravo ta sposobnost kritičkog sagledavanja medijskog okruženja predstavlja suštinsku komponentu medijske pismenosti. Zbog toga nisu rijetke situacije onlajn prevara, manipulacija i zloupotreba različitih vrsta u digitalnom prostoru. Ljudi često vjeruju svemu što pročitaju na portalima ili vide na TV, što dodatno otežava razlikovanje pouzdanih od neprovjerenih informacija. Posebno je izražena opasnost od uticaja medijskih sadržaja na maloljetnike, dok visok nivo zloupotrebe ličnih podataka pokazuje koliko korisnici zapravo nisu svjesni rizika koje donosi digitalni prostor – naveo je on.

Drugim riječima, građani Republike Srpske i šire još uvijek često doživljavaju internet kao potpuno slobodan i besplatan prostor, mjesto gdje mogu neometano tražiti informacije, komunicirati i izražavati stavove. Međutim, upozorava Vučetić, realnost je znatno složenija.

- Kada je nešto „besplatno“, korisnik u suštini prestaje biti klijent i postaje proizvod. Svaka aktivnost na internetu, svaki klik, pretraga, lajkovanje ili dijeljenje sadržaja generiše podatke koji su vrijedni resursi za platforme i oglašivače. Ti podaci se koriste za personalizaciju sadržaja, targetirano oglašavanje i oblikovanje korisničkog iskustva, često bez da korisnik u potpunosti razumije proces i implikacije.

Posljedica toga je dvostruka i ogleda se u tome što s jedne strane, korisnici dobijaju sadržaj prilagođen njihovim interesima i navikama, što može olakšati snalaženje u moru informacija a s druge strane, algoritamske logike i ekonomski interesi platformi utiču na to što će korisnik vidjeti, a šta neće, stvarajući tzv. filter balone i ograničavajući izloženost različitim mišljenjima. Time se, zapravo, oblikuje cijela medijska i informaciona ekosfera u kojoj živimo. Prostor koji nam se čini slobodnim, u stvarnosti je strukturiran interesima moćnih igrača i tržišnim logikama.To jasno pokazuje potrebu za medijskim i digitalnim opismenjavanjem, kako bi građani mogli kritički koristiti digitalne resurse i zaštititi svoje interese u modernom informacionom društvu – zaključio je Vučetić na kraju našeg razgovora.