Sarajevsko ratište. Jedno od najtežih u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu. A tamo Vogošća. Okružena sa svih strana. Sa jedne strane Žuč, Ugorsko, Kobilja glava, Sokolje, a sa druge strane Ravni Nabožić, i dalje prema Nišičkoj visoravni.

U Vogošći Hotonj, a u Hotonju Fočanska ulica. Borbena linija između nas i "njih" samo je širina ulice. Možda za nekog neshvatljivo, ali tako je bilo.

U ulici kuća Đuričića, a u njoj domaćin Borko sa suprugom Jelom, sinovima Milomirom i Milanom i kćerkom miljenicom Milankom.

Otac i dva sina su bez ramišljanja odmah po izbijanju sukoba stali u odbranu Republike Srpske.

Bila je sa njima i Milanka. Mislila je da može sestrinskom ljubavlju zaštiti braću, oca.

Ima li veće ljubavi nego sestrinske prema bratu.

Prvi jauci i tuga uvukli su se podmuklo u kuću Đuričića onako kako samo oni znaju. Iznenada i bolno. Poginuo je Borko 16. septembra 1992. godine, braneći kućni prag.

Ubio ga je dželat snajperskim hicem na njegovu Krsnu slavu - Lazarevu subotu, u šest sati ujutru, u zoru kada se Vile vraćaju na počinak, a Jela je kao i svaka dobra supruga prisluživala kandilo, stavljala tamjan u kadionicu, da njegovim mirisom rastjera zle sile. Ali sile zla su tada bile jače. Poginuo je Borko na kućnom pragu.

Niko nije ni slutio da će krenuti stradanje porodice Đuričić.

Sin Milomir prvenac u majke i oca, je bio oženjen, dobio je dvoje djece Jelenu i Nemanju. Volio je gusle. Kao što to pravi Srbin voli, onako iz duše. Ne može to svako. Radovao roditelje, porodicu, brata,sestru.

Nakon očeve pogibije, devetnaestog oktobra gine Milorad. Opet je dželat bio okrutan. Onako podmuklo i hladno snajperom.

A Milanka još maloljetna, sa bolom do neba krenu sa nekoliko boraca da prepuzi do bratovog tijela da ga nekrštene zvijeri ne odvuku u svoje jazbine i oskrnave zlikovci.

Nadjačao je tada majčin i sestrin lelek sva oružja koja su kidisala na ratnu Vogošću.

Milanka se priključila srpskoj vojsci. Da pomogne, previja rane. Da zaštiti sestrinskom ljubavlju preostalog brata Milana. Iako su joj branili, bila je odlučna u svoj izbor.

Vodila je tih ratnih dana Milanka i svoj lični Dnevnik, i između ostalog napisala je:

"Ostadoh bez tate i brata. Nema ih da se našale sa mnom, da mi pomognu i da me utješe. Kako bih željela da još jednom porazgovaram sa njima, da mi kažu kako dalje, da me zagrle. Tako mi nedostajete, najdraži moji. Nesrećna sam. Nadam se da će ovom prokletom ratu doći kraj. Za slobodu život ste dali i hrabro se borili, moji vojnici." ( Sokolačke novine; br 116, 2006. godine, autor Velemir Elez)

Napisala je to naša heroina, tada već vojnik Vojske Republike Srpske, a ni slutila nije da nesreća nikada ne ide sama.

U Ozrenskoj ulici 15. novembra 1993. godine gine i Milan.

Kada je vijest stigla u Vogošću čiilo se da je nebo zadrhtalo od bola.

A majka i sestra stradalnika još u crnjini. Za četrnaest mjeseci izgubiše svu mušku čeljad i oslonce u životu.

Teška li si srpska crnjino!!!

Foto: Fejsbuk/ Predrag Spajić

Rat je stao. Potpisan "Dejton". Vogošća prodana i izdana, kao i svi oko nas - Ilidža, Hadžići, Rajlovac, Ilijaš, Koševo. Trebalo je krenuti. Napustiti odbranjena ognjišta.

Šta ponijeti sa sobom u par kartonskih kutija. Zar je moguće spakovati čitav život u njih i otići?

Mjesec februar, mraz, dubok snijeg hladnoća. Pješače sarajevski Srbi u nepoznato, a majke nose kosti poginulih sinova, da ih ne skrnave isti oni koji su im i život oduzeli. Među njima naša Milanka i majka Jela.

"Ne da vas majka"- odjekivale su tih dana sarajevske planine od jecaja srpskih majki, zaleđenih suza u oku.

Još jednom, živi i mrtvi sarajevski Srbi zajedno u koloni idu da odbrane Republiku Srpsku.

Prvog marta 1996. godine Đuričići i Tomanići (Milanka se udala pred kraj rata za Zorana Tomanića, hrabrog borca VRS) stižu u Sokolac i smješteni su u drvene barake alternativnog smještaja.

Zajedno su bili majka Jela, Milanka sa suprugom Zoranom i njihovim sinovima Stefanom i Milanom.

Najstariji Milankin sin dobio je ime po ujaku. Usnila je Milanka anđela, koji joj rekao da sinu da ime po bratu. Tako je i učinjeno.

Jedno vrijeme bili su u kolektivnom smještaju "Majdani". Pomogli su dobri ljudi, pomogla je i Srpska.

Na vojničkom groblju Novi Zejtinlik sahranjeni su, po drugi put, Borko sa svojim Milomirom i Milanom. Jedan pored drugog. Zajedno sa svojom palom braćom srpskim div-junacima koji su dali živote za našu Republiku Srpsku, stali su u jedan stroj da nas upozore, da ne zaboravimo. Blizu 1000 humki.

Pored njih je majka Jela. Koja se upokojila od bola i tuge. A Milanka još dolazi sa svojim sinovima i prislužuje svijeće voštanice za pokoj njihovih duša.

Foto: Fejsbuk/ Predrag Spajić

Zaposlila se Milanka. Da može djeci donijeti komad hljeba i pružiti im dostojan život. Borac čitav život. Trebalo se sada boriti za djecu. Pomagao je i Zoran. Kažu da vrijeme brzo prolazi, ali najbolje se može vidjeti po djeci koja rastu. Stasali su mladi Đuričići od oca Zorana Tomanića. Milan visok, stasit, majčin ponos ženi se u maju mjesecu. I čovjek pomisli "napokon je dragi Bog pogledao porodicu".

Pogledao je Bog, ali ne i ljudi.

Milanka je dobila otkaz sa posla 21. 3. 2025.

Načelnik opštine Sokolac koji je potpisao riješenje kaže ima nepravilnosti u njenom zaposlenju iako je zaposlena na NEODREĐENO vrijeme.

"Da su meni živi moj Borko, Milomir, Milan, da je pored mene majka Jela. Drugačije bi bilo."

Foto: Fejsbuk/ Predrag Spajić

A ovako sama je prepuštena hladnim sokolačkim vjetrovima još hladnijim ljudima. Prvi put u životu vjerujem da vjetar može srce ohladiti, i napraviti od čovjeka kamen.

Ali još ima njenih saboraca. Ne zaboravljamo mi tako lako. Pamtimo mi i dobro i loše. Neće ona nikada biti sama.

ŽIVJELA REPUBLIKA SRPSKA!

Autor: Predrag Spajić