U porti Crkve Svetog proroka Ilije u bratunačkom selu Bjelovac danas je služen parastos za 109 ubijenih Srba iz ovog i susjednih sela Sikirić i Loznička Rijeka, od kojih su 68 masakrirali pripadnici muslimanskih jedinica iz Srebrenice na današnji dan 1992. godine.

Nema pomirenja i suživota u BiH dok ne budu odgovarali i počinioci brojnih monstruoznih zločina nad srpskim narodom, poručeno je sa današnjeg skupa.

Na današnji dan 1992. godine, rano ujutro, jake muslimanske snage iz Srebrenice i okolnih sela, pod komandom Nasera Orića, upale su ova tri podrinjska sela ubijajući sve što su stigle, pljačkajući i paleći srpsku imovinu.

Najmlađe žrtve bili su četrnaestogodišnji Slobodan Petrović i petnaestogodišnji Čedo Miladinović, a najstarija osamdesetosmogodišnja Zlata Jovanović. Starica Božana Ostojić je nestala i još nije pronađena.

Porodice nastradalih su poručile da ne vjeruju predstavnicima međunarodne zajednice, koji decenijama ništa ne čine da se procesuiraju počinioci monstruoznih zločina počinjenih nad Srbima.

Kako su naveli, pravosuđe BiH i ne prikriva pristrasnost, od svog formiranja opstruiše predmete koji se odnose na srpska stradanja i ne podiže optužnice za zločine nad Srbima.

Članovi ubijenih pitaju čime se bave i kakvi dokazi im nedostaju da podignu optužnicu za ubistva 68 civila iz ovog sela u jednom danu, a zna se ko je komandovao, ko je predvodio napad na selo i ko su počinioci zločina.

Oni traže pokretanje odgovornosti tužilaca, koji godinama opstruišu i neće da prikupe i iznesu dokaze i podnesu optužbe protiv počinilaca zločina u Bjelovcu i susjednim srpskim selima.

Pitaju da li ima ikakve odgovornosti za tužioce koji ne rade svoj posao, opstruišu i time učestvuju u prikrivanju zločinaca i njihovih namjera te indirektno postaju saučesnuici zločina ili cijelo Tužilaštvo radi sinhronizovano na zaštiti bošnjačkih zločinaca.

Kažu da se ne mogu opisati strahote koje su se događale tog jutra, 14. decembra 1992. godine u Bjelovcu, kada je iz 76 srpskih domaćinstava za nekoliko sati ubijeno 68 mještana. Svaki treći stanovnik Bjelovca tog dana je ubijen ili ranjen.

U zarobljeništvo u Srebrenicu, sa grupom žena i djece 14. decembra 1992. godine iz Bjelovca je odveden Brano Vučetić koji je imao samo devet godina.

Istog dana ubijeni su mu otac i stariji brat koji je tekođe, bio maloljetan. Brano sa ogorčenjem danas govori da ni nakon 33 godine, niko nije ni procesuiran, a kamoli presuđen za zločin u Bjelovcu kao ni u ostalim selima u bratunačkoj i srebreničkoj opštini.

- Još nismo dočekali pravdu, ni ja niti moje komšije čiji su članovi porodica pobijeni. Zato moramo podsjećati da se zločin ne zaboravi i ne ponovi - rekao je Vučetić.

On je istakao da Sud BiH samo Srbe osuđuje.

- Ovdje su stradali Srbi, civili u svojim kućama i dvorištima. Mi nikog nismo napadali. Spavali smo u svojim kućama. Nažalost, posljednji put, jer je sve opljačkano, zapaljeno i izgorjelo - prisjetio se Vučetić.

Nakon 56 dana torture, ispitivanja, izgladnjivanja, zajedno sa Mirom Filipović i njenom djecom, trogodišnjom Oljom i sedmomjesečnim Nemanjom i Brano je razmijenjen.

Brano kaže da mještani nakon 33 godine odaju počast svojim najbližim srodnicima i komšijama, koji su pobijeni u svojim kućama i dvorištima samo zato što su bili Srbi.

- Sjećam se hladnoće, snijega i pucnjave. Dozivali su i prijetili klanjem, a onda su ubacili bombu u kuću u kojoj nas je nekoliko bilo. Ranjeni smo i zarobljeni. Povezali su nas i bez ukazane medicinske pomoći, tukući otjerali u Srebrenicu gdje smo mučeni i gladovali 56 dana - podsjetio je Vučetić.

Posebno je istakao da boli nepravda što za ubistva i pokolj srpskih civila u Bjelovcu niko nije odgovarao niti procesuiran.

- Bole rane od 20 gelera u tijelu i dva u glavi, ali nekada više zaboli nepravda što niko nije odgovarao za mog ubijenog oca i maloljetnog brata kao i za ostale, koji su ubijeni u selu na spavanju u kućama ili u dvorištima - istakao je Vučetić.

Nije imao nikoga kada je razmijenjen. Kuća izgorjela, otac i brat ubijeni, bez majke je ostao nekoliko mjeseci ranije.

Prihvatili su ga bliži srodnici sa kojima je odrastao. Danas ima suprugu i dvoje djece i živi u svom stanu. Ogorčen je na pravosuđe BiH.

Slavka Matić je tog kobnog dana izgubila sve – kćerke Snježanu /27/ i Gordanu /24/ i supruga Radivoja, a kuća i imovina su spaljeni.

- Sve su mi pobili, dvije kćeri i muža. Na kućnom pragu. Nemam nikoga. Otišla sam rano da naložim vatru u obližnjoj školi. Muž i kćerke su ostali spavajući. Zapucalo je sa svih strana i u 10.00 časova sam saznala da mi je porodica ubijena i da sam ostala sama - priča ova starica.

Njene kćeri Snježana i Gordana bile su civili i ubijene su u kući kao i muž Radivoje.

- Za pravosuđe BiH nisu zločinci oni koji su ubili moju djecu i muža nego mi koji o tome pričamo. Sude Srbima za riječ, a štite muslimane koji su djecu ubijali i palili. Ovdje je počinjen genocid nad civilima. Takav sud i takva država nam nisu potrebni - ističe Slavka.

Srpski vojnici su bili u okruženju, ali su pružali otpor i nisu se predavali, jer su znali da bi bili ubijeni i unakaženi. Okupljali su se u kuće ili grupice i odbijali napade do večeri i stizanja pomoći.

Za ove zločine, kao i ostala masovna ubistva srpskih civila u srednjem Podrinju i odvođenje i mučenje djece u logorima niko nije odgovarao, a počinioci su poznati bili i haškim i istražiteljima Suda BiH.

Povodom 33 godine od ovog stradanja prislužene su svijeće za pokoj duša ubijenih, odata je počast i delegacije su položile cvijeće u spomen-sobi.

Cvijeće su položili načelnici opština Bratunac Lazar Prodanović i Srebrenica Miloš Vučić, delegacije Republičke i Boračke organizacije Bratunca, kao i Republičke i organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Srebrenice i Bratunca, Udruženja logoraša regije Birač, Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske i Udruženja nestalih Bratunca i Srebrenice.