Živimo u zemlji u kojoj korupcija cvjeta, a pravda vene, u kojoj prošlost vodi glavnu riječ, a sve manje ljudi razmišlja da gradi budućnost.

Živimo u zemlji u kojoj svakodnevno svjedočimo poskupljenjima i mizernim povećanjima ionako mizernih penzija i plata.

Uzemlji u kojoj se afere nižu kao na traci, a odgovorni sjede u foteljama. I pored svega, živimo u zemlji u kojoj je glas želje za boljim sutra nadjačala apatija zbog lošeg juče i još lošijeg danas.

Za razliku od evropskih zemalja, u kojima građani zbog minimalnih nezadovoljstava podižu glas, građani BiH bez pogovora puštaju da im vladajući kroje život, da vedre i oblače.

Ako bismo izuzeli povremene primjere kada su određene kategorije stanovništva, poput taksista, rudara, ili penzionera, organizovali mirne prosteste i štrajkove, mogli bismo reći da u BiH gotovo niko ne koristi svoje demokratsko pravo na javno iskazivanje nezadovoljstva. Izuzetak su “oštre” poruke na društvenim mrežama, koje i nisu najbolji teren za promjene.

Uzimajući u obzir realnost sa kojom se građani BiH svakodnevno suoačavaju, a na koju iskusno žmure, dolazimo do pitanja – zbog čega je to tako?

Nedostatak energije

Sociolog Drago Vuković kaže da je suštinsko pitanje u ovakvom političkom i društvenom ambijentu – gdje se izgubila energija naroda? Da li negdje u prošlosti ili je jednostavno nestala zbog svijesti da nije dovoljno srušiti vlast, a nemati rješenje kako doći do bolje vlasti?

Vuković ističe da je pitanje zadovoljstva ili nezadovoljstva građana veoma kompleksno.

– Naravno da je uspješna ona država u kojoj su ljudi zadovoljni svojim životom, imaju dobar standard, imaju viziju svoje budućnosti. Mi, nažalost, imamo državu opterećenu političkim i drugim konfliktima, državu siromaštva, državu u kojoj je korupcija postala osnovno obilježje svakodnevnog života. Taj društveni i politički ambijent je vrlo pogodan za revolucije, narodne bune i ustanke. Međutim, definitivno je jasno da su ta vremena prošla, bar kada je riječ o ovim prostorima – rekao je Vuković za Srpskainfo.

Smatra da građani ćute i zbog toga što nema ko probuditi i usmjeriti njihovu energiju i pita se kakva je uloga sindikata, udruženja penzionera, boraca i gdje se izgubila studenska energija.

– Njih ne čujemo. A onda se odjednom probude ekstremisti koji prijete ratom, organizuju se protesti dijaspore koja sa daljine treba da brani državu. Te manipulacije, koje proizvode strah i promovišu nekakav lažni patriotizam su, dakle, moguće, dok ove druge, koje bi dovele do pobune zbog teškog života, nisu moguće – rekao je Vuković, konstatujući da je to loš indikator stanja društva.

Dodaje da je probleme najbolje rešavati kroz institucije, ali takav scenario podrazumijeva uređenu državu odgovornu vlast i sposobne i nezavisne institucije.

– Građani nemaju puno mogućnosti da utiču na državu. Oni iskazuju svoju volju na izborima i to je jedini suštinski njihov uticaj. Za to što vlast ne ispunjava obećanja, ne treba optuživati građane. Jedina kazna je u novim izborima koji, po pravilu, ne donose promjene ili u protestima, kojih nema. Od Leha Valense i 5. oktobra, mi više nemamo nekakve ozbiljnije pobune naroda – istakao je Vuković.

Politika

Iako je glas naroda sve tiši, bili smo svjedoci nekoliko skupova koje su organizovali političari ili političke partije, a na kojima se okupilo po nekoliko hiljada građana.

Na tim događajima su se, ipak, više promovisali politčki lideri, nego što se čulo nezadovoljstvo građana.

Vuković postavlja pitanje u kakvoj vezi je politika sa (ne)zadovoljstvom građana, te da li opozicione partije mogu iskoristiti stanje društva i dovesti do promjene vlasti.

– DOS je u Srbiji iskoristio narodni bunt u tom pogledu. Zašto ovde nemamo takav rezultat? Nemamo, jer ne postoji udružena i jedinstvena opozicija sa ozbiljnim programima i liderima. Taj bljesak poput Stanivukovića nije dovoljan, kao što nije dovoljno radikalno opoziciono delovanje Nebojše Vukanovića. Mnogo je bivše vlasti u sadašnjoj opoziciji i to je ključ njenog neuspjeha. Opozicija može da okuplja nezadovoljne građane i to ponekad čini. To su, međutim, događaji za jednodnevnu upotrebu – rekao je Vuković i dodao da nije dovoljno dizati prašinu, nego da je potrebno iskazati ozbiljnost i posvećenost interesima građana.

Sociolog Nemanja Đukić smatra da je nacionalna napetost, koja počiva u BiH, glavna kočnica za izražavanje volje i nezadovoljstva naroda.

– U nacionalno homogenim državama ili društvima, gdje nema nacionalnih i etničkih napetosti, postoji konsolidovano delovanje građana na bilo šta što ugrožava životni standard. U BiH političke elite upravljaju nacionalnom napetošću, pa se strah kod naroda pojavljajuje kao kočnica, odnosno, povećava prag socijalne tolerancije – tvrdi Đukić.

Odlasci ljudi

Takođe, smatra on, bunt se gubi i sa odlascima ljudi “trbuhom za kruhom”. 

– Radno najsposobniji dio populacije odlazi iz BiH, pa je dio nezadovoljstva splasnuo i na taj način, jer su oni imali najveće razloge i najveći potencijal za pobunu – kaže on.

Kada je u pitanju izražavanje nezadovoljstva u okvirima društvenih mreža, Đukić ističe da je to mač sa dvije oštrice.

– Društvene mreže se koriste kao ventil. Bolje je nekad da građani ratuju preko tastatura, nego puškama, ali, ipak, u socijalnom smislu, mogu biti loš izduvni ventil, jer se energija građana tu troši i onda nema realnih promjena u stvarnosti – zaključio je Đukić.