Zbirka pjesama ilustrovanih crtežima djevojčica Andree i Svjetlane Vasiljević, 16 godina nakon njihove tragične pogibije, samo je krik neprolaznog bola i patnje njihove majke Rade i njene uporne borbe da izuzetnost i neostvareni talenat ova dva anđela ne prekrije zaborav.

Andrea i Svjetlana, djevojčice od devet i 15 godina, voljele su da pišu i crtaju, imale su velike planove za budućnost, koji su u djeliću sekunde, jednog kobnog septembarskog dana 2005. godine, zauvijek prekinuti u saobraćajnoj nesreći na putu prema Palama.

Njihove radove sačuvala je majka Rada, a dio je uvrstila u knjigu “Bez naslova”, koju je objavio Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srpske.

Rada Vasiljević je u razgovoru za Srnu rekla da je 15 godina tražila način da sa svijetom podijeli ono što su njene kćerke sa ogromnom ljubavlju stvarale, ali da materijalno to sama nije mogla da ostvari.

- Ipak sve se promijenilo kada sam naišla na Vesnu Subotić iz Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva. Ona i njene kolege su mi pružili ogromnu podršku i omogućili da ova knjiga ugleda svjetlost dana, ali i da moje djevojčice ponovo ožive - navela je Vasiljevićeva.

Ona smatra da će svaka pjesma na poseban način dotaći čitaoca jer imaju svoju poruku, te da će napraviti most među ljudima i omogućiti da više saosjećaju jedni sa drugima.

- Odabrali smo tridesetak pjesama i svakoj dodali po crtež. Nisu bile pretjerano nadarene za crtanje, ali su voljele to da rade. Ipak, čovjek ne može biti dobar u svemu. Uvršten je i crtež koji su u vidu poruke da što prije ozdravi, poslali Andreini drugari iz razreda, dok je bila u bolnici - naglasila je Vasiljevićeva.

Prema njenim riječima, djevojčice su pisale pjesme o majci, ocu, Bogu, otadžbini, odnosno na neki svoj način opisivale su sve što su proživljavale.

Imale velike planove za budućnost, ali je sudbina odredila drugačije

Andrea i Svjetlana maštale su sa svojom majkom o budućnosti i pravile velike planove, bile su odlične učenice, govorile po dva strana jezika.

- Nažalost, 18. septembra 2005. godine sve je to prekinuto, izgubila sam moje kćerke, moja dva anđela. Svjetlana je odmah podlegla, mada su mi govorili da je živa, ali ja sam znala da nije, osjećala sam. Andrea je bitku za život izgubila nakon devet dana kome. U nesreći je poginula i djevojka Jelena Novaković, koja je vozila. Samo sam ja preživjela - ispričala je Vasiljevićeva.

Ona se prisjetila da su Andrea i Svjetlana pjesme ranije objavljivale u knjigama Zavoda za udžbenike i nastavna sredstava “Djeca pjevaju hitove”, za šta su dobile i diplome.

- Zaista su bile nadarene za pisanje. Stalno smo maštale da ćemo jednog dana izdati njihove zbirke pjesama i da će one biti poznate. Nažalost, sudbina je za njih imala neke druge planove. Bez obzira na tragediju i patnju, jedina želja mi je bila da objavim te pjesme i podijelim ih sa svijetom - rekla je Vasiljevićeva.

Dok je Andreu opisala kao jedno veselo i razdragano dijete, Vasiljevićeva je za Svjetlanu rekla da je bila sušta suprotnost sestri, tiha, povučena i mudra, te da je stvari uvijek gledala sa neke psihološke strane.

- Bile su dva različita svijeta, a opet vezane jedna za drugu. Kao što sam znala da je Svjetlana odmah preminula, tako sam u dubini duše znala da Andrea neće živjeti bez sestre - istakla je Vasiljevićeva.

Pet godina kasnije ponovo doživjela da je neko zove "mama"

Vasiljevićeva je rekla da su je u životu očuvali dobri ljudi oko nje, koji je nikada nisu napustili i dozvolili da se preda, kao i vjera u Boga.

- Četiri i po godine kasnije, slučajno sam otkrila da sam ponovo trudna. Nisam željela da imam više djece, u stvari, mislila sam da sam ih izdala, da nemam pravo na tako nešto. Ipak pomisao da će me ponovo neko nazvati mama pobijedila je sve strahove i dileme u meni. Hvala Bogu, rodila se Sara, divno stvorenje, dobar učenik, a i lijepo piše, nadarena je na sestre - naglasila je Vasiljevićeva.

Vasiljevićeva je navela da priprema i roman “Sara”.

- To će biti jedan lepršav roman, prožet njima, ali bez patetike. Biće to jedna velika i jaka poruka, da jedna majka živi i poslije toga, pomaže drugima - rekla je Vasiljevićeva ne iznoseći više detalja.

Recenzent zbirke pjesama “Bez naslova” Željka Pržulj, sa Katedre za srbistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, napisala je da je “ova rukovet pjesama djelo dviju djevojčica, sestara, koje, prema Bogu samo znanom sudu, naseljavaju rajsko naselje”.

Pržuljeva je primijetila da pjesme svjedoče o naročitoj i rijetkoj senzibilnosti njihovih duša, kojom su posmatrale svijet oko sebe i pjesnički promišljale o njemu.

- Čak i one koje pjevaju o, za tako mlade pjesnike, uobičajenim motivima poput škole, drugarstva, simpatija, maturske noći, umnogome su osobite. To se najčešće vidi u veoma zrelim zapažanjima i izrazima koji oslikavaju upravo ono osjetljivo doba prelaza iz djetinjstva u mladost. Svoje mjesto u svijetu i doživljaj vlastitog bića spoznaju unutrašnjim nemirom i govoreći za sebe: "Dijete sam, al nisam dijete" - navela je Pržuljeva.

Ona je istakla da intenzivnim i dubokim osjećanjima koje nose u sebi privlače pjesme koje pjevaju o Božiću i porodici, majčinoj duši koja “nježno blaži” i “očevom toplom Očenašu”.

- Pjesme poput Stara kuća, Tamo negdje, Osjećam, Sloboda O, Bože ili Zemljo moja i najiskusnijeg čitaoca i najdarovitijeg pjesnika natjeraće da zastane i da se zamisli koliko o motivima o kojima uopšte promišlja neko uzrasta od 14 godina i utoliko više o neponovljivom, darovitom i zrelom lirskom izrazu, kojim su napisane - rekla je Pržuljeva.

Zbirku “Bez naslova” moguće je kupiti u knjižarama Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srpske.