Željko Pržulj, književnik iz Istočnog Sarajeva, objavljivanjem drugog dijela romana „Sami na svijetu“ zaokružio je svoje potresno svjedočenje o stradanja Srba u Sarajevu tokom posljednjeg rata. U ovoj knjizi nema „kočnica“, uljepšavanja i nevinih, jer Pržulj priča priču koju je četiri godine gledao svojim očima – sa prve linije fronta.

„Sami na svijetu“ je priča o sarajevskoj raji koju je rat podijelio na Srbe, Hrvate i muslimane?

– Sarajevo se nekad dijelilo na raje, to se u drugim gradovima zovu kvartovi ili klanovi. Do devedesetih te raje su se međusobno takmičile u rokenrolu, fudbalu ili basketu, a nerijetko je bilo i tuča i stvar prestiža ko će pobijediti. Devedeset druge godine došlo je do prekomponovanja tih raja i umjesto po mjestu stanovanja i vrsti cipela one su se podijelile po nacijama. Ali, sve su zadržale kodekse ponašanja i stvar prestiža. Zbog toga je rat u Sarajevu i bio najkrvaviji, jer s obje strane fronta su stajali ljudi odrasli u istom okruženju. Ljudi su znali da će, kad jednog dana rat stane, morati da pogledaju u lice onim iz svoje, ali i onim iz protivničke raje. „Sami na svijetu“ je uglavnom srpska priča, ali siguran sam da je skoro ista mogla biti napisana i s muslimanske ili hrvatske strane. Pitanje je poštenja, talenta i hrabrosti.

Opisujete četiri ratne godine na prvoj liniji fronta u Kasindolskoj ulici na Ilidži. Po čemu je bio specifičan ovaj dio ratišta?

– U širini manje od dva kilometra i dubini bojišta oko šesto metara, bez druge linije odbrane, oko tri stotine srpskih vojnika četiri godine rata uspješno se branilo od najbrojnijeg muslimanskog Prvog korpusa i raznih specijalnih i manevarskih jedinica sa ukupno oko 80. 000 vojnika. Prvih mjeseci rata linije fronta zaraćenih strana bile su s dvije strane uske ulice, negdje s dvije strane jedne kuće, a kasnije je to bila jedna riječica čije su obale udaljene od 10 do 20 metara. U tim svakodnevnim bitkama, u napadima snajpera, tenkova, i artiljerije, kad smo se satima i danima tukli za jednu kuću, poginulo je više od sto branilaca Kasindolske ulice i još desetine pripadnika Specijalne policije i Srpske garde koji su nam dolazili na ispomoć. Ja ne znam nikoga iz Kasindolske ulice da nije ranjen barem jednom. Tamo su starice redale redenike, maloljetni dječaci bili borci, a starci od preko 70 godina ratovali. Gledajući geopolitički taj kvadratni kilometar Kasindolske ulice i kvadratni kilometar Nedžarića, Republici Srpskoj i srpskom narodu nisu značili bog zna koliko, ali strategijski i vojnički bili su onaj poklopac koji zlom duhu ne da da izađe iz boce. Ponosan sam što sam ratovao baš tu.

Istovremeno, svjedok ste stradanja Srba koji su ostali u Sarajevu. Kakav je bio to život?

– E, i to je Sarajevo. Njegova tamna strana. Do početka dvadesetog vijeka to je bio grad perjanica srpske kulture, biznisa i vjere, a onda su prevjernici u tri rata po četiri godine studioznim terorom uspjeli da Srbe izbrišu iz lične karte Sarajeva. U posljednjem ratu po izvještaju nezavisne Međunarodne komisije u dijelu Sarajeva pod kontrolom Armije BiH ubijeno je 7.160 srpskih civila. O broju prebijenih i silovanih niko ne govori. Služeći se taktikom Jasenovca da je tom logoru milion Srba pobilo tridesetak ustaša, tako i muslimanske vlasti tvrde da su Srbe u Sarajevu ubijali rahmetli Caco, rahmetli Ćelo i rahmetli Juka. Pa nisu njih trojica kontrolisali svih 200 logora i zatvora za Srbe u Sarajevu: Sunce na Dobrinji, Borsalino na Alipašinu, Otoka, Kino Kumrovec, Kino Arena, Viktor Bubanj, Centralni zatvor, Hrasno, hotel Zagreb, hotel Evropa… Postoje preživjeli svjedoci. Jeste da oni i sad tiho pričaju i drže dlan preko usta, ali pričaju i pominju imena zlikovaca. Isto tako ne pominje se da i srpski kvartovi u ratu mjesecima nisu imali struje i vode i da je u tim kvartovima ubijeno, imenom i prezimenom, sto dvadeset djece. Neka od njih su ubijena iz snajpera, kad je snajperista vidio u koga puca, a to Srbi nisu radili.

Kako ste sve prikupljali podatke o zločinima jer navodite konkretna imena i žrtava i zločinaca?

– U te privatne zatvore svako je mogao dovesti Srbina ili Srpkinju i tući ga, silovati i na kraju ubiti, a da za to nikome ne odgovara. Podaci o tim torturama teško se prikupljaju jer žrtve se stide svoje nesreće, ali ipak nešto se nađe. I sami muslimani u svojim svađama uspiju da odaju nekoga svog zlikovca. Nedavno je jedna muslimanska partija za direktora javnog preduzeća postavila svog člana, a onda je konkurentska stranka iznijela u javnost o kakvom monstrumu se radi. Tadašnje vlasti su tog monstruma osudile na deset godina zatvora, ali ga je poslije dva mjeseca Alija Izetbegović abolirao i on sad slobodno živi u Sarajevu, a na optužbe odgovara da je nevin jer tijelo žrtve nikad nije pronađeno.

Gdje su sada „sinovi Ilidže“ kako zovete srpske borce s ovog dijela ratišta?

– Onog dana kad smo prodani u Dejtonu i kad smo morali da napustimo najljepši dio Sarajeva, koji smo tako odano branili i odbranili, duše 1.068 kćeri i sinova Ilidže ostalo je u tim ulicama i alejama kao plaćena cijena za Republiku Srpsku. Preživjeli su se rasuli širom svijeta i ako nisu u međuvremenu pomrli od karcinoma ili infarkta, sad nas ima od Toronta do Sidneja, u Beogradu, Novom Sadu, Bijeljini, Trebinju, a najviše nas je ostalo u Srpskom Sarajevu. Tu smo na vojnim poligonima i močvarama, u ljutoj periferiji, prodajući svoju imovinu u bescenje i skoro bez ičije pomoći izgradili sebi Grad. Imamo univerzitet, pozorište, crkve, škole, radio, bulevare, pisce, misice, doktore nauka, djecu koja slobodno dižu tri prsta i navijaju za Slaviju i Zvezdu ili Partizan. Imamo svoje kafiće u kojima evociramo uspomene na rat i poginulu braću i mjesto gdje nismo agresori, izbjeglice, muhadžeri.

Od kraja rata je prošlo 25 godina. Idete li na Ilidžu? Da li su se obnovila stara prijateljstva?

– Vrlo, vrlo rijetko idem tamo. Samo kad moram iz nekih administrativnih potreba. Ilidža je rana po kojoj se ne čeprka. Treba je pustiti da zaraste mada će ožiljak ostati i mada će kako starimo boliti sve više. Predratne prijatelje i komšije s druge strane fronta viđam i susrećem, ali osim, u većini slučajeva, korektnosti, nema tu prijateljstva. I neće ga više nikad ni biti. Previše se krvi prolilo. Ali dobro je i ovako.

Ima li i među bivšim prijateljima Bošnjacima onih koji su pročitali knjigu i koje su bile njihove reakcije?

– Znam da su mnogi dolazili na međuentitesku liniju da kupe knjigu i svi koji su se izjasnili imali su pozitivno mišljenje. To je najčešće jedna riječ. Dobra. Pošteno. Iskreno. Ima jedan koji mi je sa fejsbuk stranice svoje žene i lajkovao.

Koliko je u romanu „Sami na svijetu“ riječ o fikciji, a koliko o istorijskim činjenicama iz rata?

– Sa vremenske distance od 25, 30 godina kad pričate i pišete o sedamnaestogodišnjim djevojkama odraslim uz pjesme Bijelog dugmeta, zaljubljenim u Lošu i zadivljenim Monikom Seleš, koje u vašim pričama utrčavaju u bitku i iz nje izvlače ranjenog ili mrtvog odraslog čoveka od 100 kilograma onda i vama kao piscu ta priča svakim danom sve više liči na fikciju. Pogotovu kad je s vremenom sve manje svjedoka.

Mnogo je poznatih imena u knjizi: od Arkana, Legije, do Juke Prazine, Muhana…

– To su likovi koji su se vrzmali po Sarajevu. Neke od njih sam upoznao u ratu i ponosan sam što sam ratovao rame uz rame sa Legijom, Šucom ili Rambom Bujoševićem. Oni su junaci. Neke sam znao iz predratnog Sarajeva. Cacu sam znao iz kafane, on mi je dolazio u kuću, Juku sa Skenderije, on je bio šizofreni luđak, lik za izbjegavanje, Brneta sam znao iz Kaktusa, Mongu još od osnovne škole. Svi oni, svako na svoj način, obilježili su taj period koji ja opisujem u romanu i ne mogu se zaobići.

Zvuči nevjerovatno, ali da li je i tačno ono što opisujete u knjizi da je Juka Prazina tokom najžešćih borbi organizovao rođendan na kom je prisustvovao i jedan srpski borac?

– To je ta priča o sarajevskoj raji. Jedan Brnetov četnik je u ratu otišao u muslimansko Sarajevo, u kvart u kojem je rođen i u kojem je živio do rata, i muslimanski komandir tog naselja postrojio je svoju jedinicu i tom četniku, u srpskoj uniformi, predao raport.

Niste nikoga štedjeli, bez dlake na jeziku ste pisali o trgovini između zaraćenih strana. Da li ste zbog toga imali problema?

– Još nije bilo problema, Verovatno niko neće da prizna da se prepoznao. Ko će priznati da je kurvin sin.

Upoznali ste doktora Lazića, čuvenog hirurga koji je cijeli rat proveo zbrinjavajući ranjene.

– Doktor Miodrag Lazić je legenda. Srbija, Niš, a ni ostali delovi Republike Srpske i ne naslućuju koliko je taj čovjek učinio za Srpsko Sarajevo i Republiku Srpsku. Kao hirurg, ali i kao neko ko je pokušavao našu borbu i žrtvu da prikaže svijetu. Na Vidovdan ove godine Srbi sa Ilidže su pokazali koliko cijene i poštuju svog Lazu. Nas više od 300 otišlo je na njegov grob. Prolazeći kroz Užice i Kragujevac i dolazeći u sami Niš mediji su objavljivali da je u tim gradovima kritična faza zaraze korone, ali mi nismo odustajali, iako među nama nije bilo ni deset procenata zdravih.

Učestvovali ste u pisanju scenarija filma o čuvenom hirurgu?

– Kad su me pozvali da pišem scenario obradovao sam se iz više razloga. Prvo što će se raditi film o toj gromadi od čovjeka uz koga ćemo i mi ispričati neke svoje priče; drugo, što će Republika Srpska da se osloni na svoje kadrove, i treće što je upravo meni ukazana tolika čast da sa Milovanom Vitezovićem pišem scenario. Svoj dio scenarija ja sam davno napisao i poslao na usklađivanje režiseru filma Draganu Elčiću, ali to sve još stoji.

Ratni reporter Nebojša Jevrić je naveo da je front u Kasindolskoj ulici najsličnije opisati sa borbama na Košarama na Kosovu. Ipak, o borbama u Sarajevu se i dalje jako malo zna, a priča je uglavnom jednostrana?

– Mi moramo zadovoljiti i standarde nekih srpskih dušebrižnika. Mi koji bismo željeli i htjeli nešto da kažemo o junaštvu i žrtvi Srba iz Sarajeva, koji su usput rečeno, uz pomoć svih ostalih, i stvorili Republiku Srpsku, suviše smo siromašni i slabi da bi to mogli sami. A, bivši sugrađani koji bi nam trebali pomoći žive svoje živote u Sarajevu i Republike Srpske sjete se samo kad im treba za ličnu afirmaciju i materijalnu dobit. Ako nešto ne urade Rusi ili emigracija ispašće da 150.000 Srba u Sarajevu nikad nije ni postojalo. Najmučnije nama koji živimo ovdje je kad gledamo da se Srbi iz Beograda i Srbije ulizuju tom Sarajevu u kojem sad živi procentualno manje Srba nego u južnom djelu Kosova i Metohije. Bijedno se prodaju za deset ćevapčića s lukom ili za epizodnu ulogu u trivijalnom filmu. A kad dva bajkera sa srpskim grbom na jakni dođu na Baščaršiju na te ćevapčiće pune soje i loja onda se iznenade kad ih sarajevskim ulicama progone ko zečeve.