Bio je mjesec januar 2022. ljeta Gospodnjeg, posebno sunčan, neubičajeno za ovo doba godine, kada sam, kao i prethodnih godina pohodio parohiju, dijeleći sa ljudima radosne i tužne trenutke. Vjerni narod, istinski je volio takve susrete, jer je to bila prilika da u miru i pod okriljem doma, koliko vrijeme to dozvoli, razgovaramo o mnogim duhovnim temama. Kroz parohiju sam naučio da je svaki čovjek ponaosob jedna velika tajna i da u svom biću, vodeći neprestanu borbu između vrlina i mana, posjeduje bogolikost koju od sebe ne može da odbaci, čak ni onaj koji je nipodaštava. Najduži razgovori bili su upravo sa onim koji su u sebi tražili Boga, bivajući rastrzani između sistema u kome su odrasli, novom dobu koje ih zbunjuje, mnoštvom običaja i pravila koji su nastali u vremenima u kojima su ljudi takođe tragali za istinom. Sa druge strane, veliku duhovnu radost, pružali su ljudi koji istinski vole Gospoda, bez obzira na vrijeme u kome su živjeli, okolnosti u kojima su se nalazili ili iskušenja koja im je Gospod dao iz samo sebi znanih razloga. Veliki je blagoslov razgovarati sa takvim ljudima koji prihvataju ovozemaljski život, pun iskušenja i stardanja, koja su većini ljudi nezamisliva.

Darko je bio dječak prelijepih crta lica i očiju iz kojih je sijala mladost, anđeoska ljepota i jedna velika mudrost koju nisam sreo ni kod mnogo starijih ljudi. Te godine sam prvi put obišao njegovu porodicu jer su se tada i doselili, kako bi Darku olakšali život zbog iskušenja koje je sa sobom hrabro nosio.

Upitao sam ga: "Kako si, Darko?"

"Odlično, oče!"

Odgovorio je pomalo stidljivo jer se prvi put vidimo.

Malo sam i ja bio zbunjen, jer nisam znao kako da počnem razgovor sa dječakom koji nepokretan sjedi u kolicima, da nešto pogrešno ne bih rekao ili šta nezgodno učinio. Brzo sam shvatio da tu nezgodu mogu samo sebi da učinim, jer Darko nije neko ko svoje iskušenje smatra nedostatkom. Svojom energijom i bistrinom, brzo je preuzeo kormilo u novonastaloj situaciji.

Sa Darkom je bio i njegov otac Dejan, koji se brižljivo starao o njemu. Za Dejana možemo reći slobodno, da je jedan prekaljeni ratnik u svakom smislu svoga bića. Izuetan trener borilačkih vještina, izuzetan čovjek i suprug i na kraju ili na početku, izuzetan otac, koji je većinu svoga života posvetio svom sinu, ispunjavajući tako sve moralne zahtjeve koji su pred njega stavljeni. Upravo takvom snagom, vaspitanjem i ljubavlju, bio je sazdan i Darko.

Drugari su ga voljeli neizmjerno, nastavnici i učitelji su se divili njegovoj želji za naukom i neprestanoj žeđi za novim saznanjima. Čak postoji i anegdota da je test uradio potpuno tačno, ali je sve rečenice napisao unazad, što je kod nastavnika izazvalo oduševljenje ali i blagu ljutnju.

Počeli smo pričati o svemu, njegovim školskim danima, prijateljima i druženjima. Govorio mi je da prijetelji dolaze kod njega, da se druže i razgovaraju o svim mladalačkim željama koje te godine nose. Kroz šalu bi rekao da na poseban način ukorijeva prijatelje kada prekomjerno traže neke prolazne stvari, mobilne telefone, skupu obuću ili odjeću, što su oni u potpunosti razumijevali saživljavajući Darkovo iskušenje. Divan je osjećaj kada čovjek, bez obzira na svoje fizičke mogućnosti, posjeduje osjećaj bezuslovne radosti i slobode, koju niko ne može da mu uzme jer je upravo Bog taj koji ga uzima za ruku i vodi ka, samo Njemu poznatom cilju. Pričali smo o Bogu i iskušenjima koja Gospod daje samo najjačim ljudima, za koja On zna, po svom sveznanju, da samo ti ljudi mogu da ih izdrže. Darku se to dopalo, jer istinski je bio borac i drugačije nije smjelo i nije moglo biti. Sve na ovom svijetu je složeno, a naročito iskušenja kroz koja čovjek prolazi tražeći put ka Bogu i svaka staza kojom hodi najbolje se shvata kroz ljubav koja predstavlja moćno oružje u ovozemaljskim brigama. Zaista, kroz ovako čudesne ljude, koji su stekli hrišćanske vrline i služili nam kao svetionik u našem prolaznom životu, Gospod se tajanstveno otkriva, pokazujući nam prave i istinske vrijednosti.

Njegovu majku, upoznao sam poslije Darkovog upokojenja. Izvan svakih mogućnosti, majka Dragana je ponijela preveliki krst na svojoj duši. U ovim veoma čudnim i teškim vremenima, u odsustvu ljubavi, roditelji nerijetko ne žele uopšte da prihvate blagoslov roditeljstva. Majka Dragana, bezuslovno se predala volji Božijoj, brinući se o svom darovanom anđelu, sve do samoga kraja.

Mnoga pitanja na ovoj, nama darovanoj zemlji, ostaju neodgovorena u obliku u kom bi mi željeli da se to učini. Mala, a naizgled velika iskušenja nagone nas da pronalazimo puteve koji vode ka Bogu i ka tajnama zemaljskog ili nebeskog svijeta. Sledujući Svetim Ocima, učimo da se i najdublje tajne mogu shvatiti smirenjem, otkrivaći ih kako u okviru naših moći, tako i iskustvom čudesnih ljudi kojima se Bog otkrio. Bog se na čudesan način javlja onima koji vapiju za njegovom blagodaću, a ne uznemirava one koji to ne žele. Fizička smrt nije kraj našeg postojanja, već je početak novog, vječnog života koji nas oslobađa zemaljske patnje, bolesti i stradanja. Njegovo otkrivenje dao nam je upravo Gospod Isus Hristos, ovaploćeni Bog.

Do ponovnog susreta u vječnom Carstvu Nebeskom, raduj se mali dječače nošen na krilima vječne ljubavi Božije.

Piše: jerej Vidak Vujadinović