Paljanin Aleksandar Krunić po zanimanju je vojno lice, ali ono što posebno ističe našeg sugrađanina je izuzetan talenat za slikarstvo.

Aleksandar je rođen 1975. godine u Mostaru, oženjen je i otac je dvoje djece. Ljubav prema slikarstvu, kaže Aleksandar za portal IS radio, došla je sasvim slučajno dok je gledao svog radnog kolegu kako slika jedan pejzaž.

-Kolega Zoran mi je, procjenjujući jedan moj brzopotezni crtež, koji je nastao iz čiste šale, dao savjet da obavezno počnem slikati uljanim bojama na platnu. Poklonio mi je čitav set slikarskog pribora i počeo sam slikati svoja tri prva pejzaža. Veliku podršku sam dobijao od njega za svaku novu sliku i zato mu sam mu neizmjerno zahvalan. Podrška porodice takođe nije izostala i njih smatram svojim najstrožim kritičarima za svaku sliku koju uradim- rekao je Krunić.

Aleksandar je završio Vojnu akademiju 1998. godine u Beogradu i svoj život usmjerio prema vojnoj profesiji kao primarnom zanimanju. Ljubav prema slikarstvu je rasla sa svakom novom naslikanom slikom. Nažalost, nije uspio da potrebno znanje o slikarstvu dobije u nekoj umjetničkoj školi, ali danas, kaže, internet omogućava da proširite svoje znanje na svim poljima pa i u polju slikarstva.

-Biti samouk nije jednostavno i sticanje znanja ide sporije ali je uspjeh slađi kad sami ostvarite neki cilj pa čak i prevaziđete očekivanja- sa ponosom je istakao naš sagovornik.

Reakcije okoline na Aleksandrove prve korake u slikarstvu su bile uglavnom iznenađenje, čuđenje pa i poneki podsmijeh jer vojno lice i slikar se činilo kao nespojivo.

-Početi slikati u 35-oj godini života možda više liči na pronalaženje jednog novog hobija ,da se ubije vrijeme’. Kod mene je to išlo malo drugačije jer slikarstvo nikad nisam tek tako lako definisao kao „običan hobi“. U to morate da unesete sebe, ljubav, osjećanja i vještinu koju imate. Kad stvorite neku novu sliku koja izaziva pozitivna osjećanja kod ljudi, zadovoljstvo je neopisivo“, navodi Aleksandar.

Najčešći motivi njegovih slika su pejzaži, mrtva priroda, figura žene, portreti i poneka apstrakcija. Krunić ima običaj reći da je svaka slika novi izazov ali portreti spadaju u grupu „velikih izazova“. U tom pravcu bi volio da se još više usavrši. Ipak, Aleksandar je izuzetno ponosan na napredak od svoje prve slike do danas.

-Deset godina u svijetu slikarstva, za samoukog slikara, je mali period ali primijetim veliki napredak jer ipak je to iskustvo dobijeno kroz više od 500 naslikanih slika. Moja samokritičnost je velika tako da mi to daje dodatnu energiju da idem dalje i više. Samo sam nekad u škripcu sa vremenom- dodaje Krunić.

U posljednje vrijeme najviše slika portrete ali ne izostaju ni drugi motivi, a to dobrim dijelom zavisi i od narudžbi koje prima od ljudi koji su oduševljeni njegovim slikama.

-Slikam isključivo tehnikom ulje na platnu. Inspiracija sama dolazi u zavisnosti od trenutnog raspoloženja, osjećanja i slično. Evo, u ovo takozvano doba korone, gledajući borbu medicinskih radnika da spase što više života od opasnog virusa, prekinuo sam slikanje jedne slike i stavio pred sebe novo, čisto platno. Za nekoliko časova nastala je jedna apstrakcija u znak zahvalnosti svim medicinskim radnicima- priča Aleksandar.

Aleksandar ima odličnu komunikaciju sa više od 12.000 pratilaca na društvenim mrežama. Prihvata sve kritike, savjete, otvoren je za saradnju, a navodi i da je u više navrata organizovao nagradne igre humanitarnog karaktera na svojoj fejsbuk stranici „Art AKrunic“.

Krunić kaže da mu djela slavnih slikara služe kao inspiracija i da u tim umjetnicima vidi uzore.

-Izdvojio bih Rembranta i njegove veličanstvene portrete. Cijenim hiperrealizam slikara sadašnjice kao što su Renato Mucilo i Alfredo Rodrigez, meksički slikar. Moram pomenuti i Josipa Klera, slikara iz Crvenke, i njegovu tehniku brzog slikanja, isključivo slikarskom špahtlom. Slike su fantastične a neke od njih nastanu za manje od pola časa, ali tu se mora uračunati i njegovo četrdesetogodišnje slikarsko iskustvo- navodi Aleksandar.

Do sada je Aleksandar učestvovao na nekoliko izložbi grupe slikara ali još uvijek nije uspio da organizuje samostalnu izložbu. Kako kaže, ne polazi mu za rukom da zadrži i skupi sve slike koje smatra da su vrijedne izložbe, jer većinu odmah proda, jer za bavljenje slikarstvom treba dosta ulaganja.

-Jedan akademski slikar Ljubiša (nažalost zaboravio sam prezime) gledajući malo duže moju sliku „Djevojka sa violinom“, pitao je čija je to slika. Tada sam pomalo bojažljivo rekao da sam ja autor. On je samo rekao: „Tebe nisu iskvarili, ti slikaš srcem.“ To pamtim kao jedan od najdražih komplimenata, a i danas za sebe kažem da nisam umjetnik nego samo običan čovjek koji voli da slika srcem- sa osmijehom govori Aleksandar.

Da biste doživjeli taj poseban osjećaj kad sjednete pred čisto platno i uđete u taj novi svijet, onda morate to sami pokušati. Riječima je to nemoguće opisati.

-Ja znam da mogu da se isključim potpuno iz realnog svijeta i da ,razgovaram’ sa slikom u toku njenog stvaranja. Često taj ,razgovor’ ta posebna komunikacija bude i veliki podstrek da uradim sliku najbolje što znam i umijem- kaže Aleksandar.

Za kraj razgovora, Aleksandrar je istakao da jednim od najvećih uspjeha smatra to što je i svoju djecu uspio zainteresovati za slikarstvo. Kćerka Ana-Emilija (15) je veliki talenat, posebno za izradu portreta grafitnim olovkama, a sin Đorđe (8) polako istražuje svoj dječački svijet i prenosi ga na papir. Krunić dodaje da će nastojati da se usavršava još više, koliko to situacija i vrijeme budu dozvoljavali. Samostalna izložba ostaje jedan od ciljeva za naredni period. A do tada, nastojaće da i druge ljude ohrabri da počnu slikati jer slikarsto je, kako ističe, zaista nešto što Vas može dodatno kompletirati kao ličnost, a slike koje stvorite ostaju kao pečat jednom vremenu, uloženom trudu i ljubavi.