Oduvijek je postojao generacijski jaz i potpuno je prirodno u čovjeku da ono što je prošlo i preživljeno bude predstavljeno kao dobro. Kada dođu u zrelije godine ljudi imaju potrebu da porede ondašnje i sadašnje vrijeme.

I mi, koji smo slušali od roditelja da je u „njihovo“ vrijeme bilo bolje, pričamo svojoj djeci da je bilo bolje u „naše“ vrijeme; i ona će isto govoriti svojoj.

U mjesecu martu, kada smo proslavili Dan žena, osjetili smo potrebu da vam prenesemo priču o jednoj skromnoj ženi, odavno već baki, koja pamti i lijepe i ružne momente svog života. Ta baka se zove Anica Radović, rođena je 7. februara 1926. godine, u selu Ladovići od oca Milinka i majke Jelisavke Malović.

– U porodici sam rođena kao šesto i najmlađe dijete, pored tri brata i dvije sestre. Sve poslove, od muških i ženskih, morala sam da naučim, ali ništa mi nije bilo teško. Jedino za čim žalim i dan-danas jeste što se nisam školovala, u to vrijeme mi otac nije dozvolio da idem u školu; školovao je samo braću – ističe pomalo tužno baka Anica.

Sama je naučila da piše, čita i računa. Braća su joj pomagala u tome nakon završetka rata, a pohađala je i tečaj prilikom boravka na radnoj akciji u Rumi, gdje je provela dva mjeseca i deset dana radeći na izgradnji auto–puta.

– Djetinjstvo nam je bilo lijepo, ali desio se nesretni rat koji je sve pokvario. Najteže mi je bilo što sam izgubila najstarijeg brata Miliju; ostalo bih ja sve lako podnijela. Nailazile su vojske – partizani i četnici, odnosili su sve što se moglo odnijeti. Sve moje što sam plela, heklala, tkala, nosili su. Kada bismo htjeli nešto da sašijemo nismo imali ni konca, nego smo morali poriti neku odjeću da bismo napravili pletivo za drugu – prisjeća se baka Anica.

Pamćenje je odlično služi, iako ima već devedeset i četiri godine, sa čime se mnogi, i mlađi od nje, ne mogu pohvaliti. U razgovoru nam je ispričala kako je od četnika ukrala konja, dok su joj partizani jednog poklonili.

– Prolazili su četnici jednog ratnog dana, na jedna bi ušli a na druga vrata izašli kroz kuću. Svezali su konja blizu naše kuće i otišli, a konj opremljen, sedlo na njemu njemačko i bisage. Kako sam provirila iz kuće i vidjela da nema četnika, požurim i odvežem konja i odvedem ga u podrum, morala sam tu da ga sakrijem jer nisam znala da li će se vratiti i da li će neka druga vojska naići i odvesti ga, dok nije došao moj brat i raspremio ga. U to vrijeme, ukrasti četnicima konja, nije to smio svako – kroz smijeh nam je rekla Anica.

Sjeća se baka i drugih dešavanja iz rata kada su nailazile vojske, ali i toga da se nije smjela lijepo oblačiti, jer je u tom periodu bila djevojka. Kaže da je samo bilo bitno da je odjeća čista, ne i to kako joj je stajala. Braća su joj govorila da će se sređivati kad se završi rat, ako ostanu živi.

Od mnogih stvari koje su joj se dešavale u životu, ispričala nam je još jedno sjećanje iz ratnog perioda kada je u ratu partizanima nosila hranu.

– Kada su naišli partizani 1942. godine, brat mi je naredio da izaberem desetoro jagnjadi i da im dam. Oni su odmah prihvatili jagnjad i jedan oficir priđe i dade mi neki papir, rekao mi je da dobro čuvam to, valjaće mi čitava života, ako ne poginem. I ja sam to krila, čuvala i na kraju i zaboravila. Kad se rat smirio, već sam bila i udata, Radovan mi je bio rođen, u Sokocu sam slučajno srela tog istog oficira. Odmah me je pitao jesam li dobila penziju, a ja sam rekla da nisam. Ja da sam umjela, taj papir sam mogla predati u Komitet i dobila bih penziju, a ovako to sam izgubila; prošlo, i ništa nemam, odnijela voda – ispričala nam je baka.

Lijepa riječ i sloga, najvažniji u braku

Sa suprugom Danilom (Danetom) odgojila je dva sina – Radovana i Gojka, jednu kćerku Dobrinku (koju svi poznaju kao Bobu) a njeno porodično stablo je razvijeno i sa šestoro unučadi i jedanaestoro praunučadi.

– Daneta sam upoznala, dok sam radila u pilani, bio je na odsustvu. Armiju je služio u Zadru, a kasnije u Sloveniji. Dopisivali smo se pismima, i tako održavali našu komunikaciju. Uzeli smo se 1949. godine i otpočeli zajednički život u Podromaniji. Bio je aktivno vojno lice i stalno je odsustvovao, dok sam ja ostala sama sa svekrom i svekrvom. Sa vojne službe se vratio 1950. godine, obolio je i dobio penziju, a ja sam preuzela cijelu brigu o domaćinstvu. Sve sam sa njim polako postigla, a kad smo se uzeli u poslijeratnom periodu, nismo imali skoro ništa. Sjećam se kad sam se udala, nisam imala ni odjeću lijepu da obučem, snaha mi je dala svoju. Brat mi se ljutio što sam se uopšte udala. Išla sam sa njim u šumu, izvlačili smo balvane, kad sam se udala, nije imao to ko da radi sa njim, zato mi je zamjerio udaju. Nije mi dao ništa da ponesem od svojih, ruho da i ne spominjem. Dane je bio dobar muž, kakav se samo poželjeti može, nikad mi nije uputio ružnu riječ, ja sam poštovala njega, ali je i on mene. Žao mi je što je rano obolio, što još nije duže poživio, da i on dočeka praunuke kao što sam evo ja dočekala, ali je valjda sudbina tako htjela – ispričala nam je ova baka.

Suprug Dane je preminuo 1980. godine i ovog ljeta će se navršiti punih četrdeset godina otkako je udovica.

Izgorjela porodična kuća

Djeca su pristigla u četiri godine. Kad su bili mali nije bilo lako, jer je imala mnogo obaveza, koliko u kući toliko i na polju i oko životinja. Kroz tugu i plač nam je ispričala kako im je 1959. izgorjela kuća. Kasnije su napravili novu u kojoj i danas živi.

– Bili su mali, a požar nas zadesio; čupala sam podnice iz poda da spasim djecu iz kuće i izvadila sam ih na slamaricu. Eh, kad se samo sjetim! Nisam znala za sebe tada, samo da mi djeca ostanu živa – kazala nam je Anica ne krijući suze.

Kada su odrasli bilo je lakše, dok nisu krenuli na zanate, a Anica se trudila da školuje svo troje djece, da ih ne odvaja kao što je to njen otac uradio.

– Odrasla djeca hoće da se školuju, a mala penzija, i da sam imala novca nije bilo ništa da se kupi, kao sad što ima. Po cijelu noć sam šila, plela, vezla, valjalo je njih troje obući. Kad pjevac zapjeva išla sam na spavanje, a onda sutradan ponovo rad na polju. Nije bilo vode, struje, teško vrijeme, ali je prošlo. E, kad su djeca došla do hljeba, bio mi je lak život – uvjerila nas je Anica.

Poštovati i slušati starije

Treće doba je faza života kada se sabiraju stečena iskustva i tada su osobe spremne da vam daju iskrene i suštinske savjete. Za sve mlade ljude ima poruku:

– Poštujte i slušajte starije, koliko god vi mislite da sve znate, ne znate. Prihvatite savjete jer su dobronamjerni. Nemojte biti brzopleti, htjeti da sve postignete na brzinu, jer se ne može i onda će stići brige i problemi, a čovjek kad ima neku brigu ne može dugo ni poživjeti. Ja nikad nisam bila bolesna i danas me u ovim poznim godinama ništa ne boli ali sve u životu što sam radila, radila sam sa pjesmom, nikad nisam kukala ni žalila se. Kad je bilo najteže utjehu sam pronalazila u muzici – kazala nam je za kraj baka Anica Radović.

Dane provodi sa sinom Gojkom i snahom Slavom u porodičnoj kući u Podromaniji, gdje živi već sedamdeset i jednu godinu. Oni su nam tokom razgovora otkrili da baka Anica i danas voli slušati pjesme putem televizije, pa i zapjevati po kući. Lijepo je obučena, veoma uredna, pamćenje je još uvijek služi, kaže da nema briga, djeca su se snašla, a i njihova djeca, sve joj je obezbijeđeno, ali joj je malo teško zato što oni imaju obaveze oko nje.

Iako je u Drugom svjetskom ratu izgubila najstarijeg brata Miliju, i sama preživjela veliku torturu u ratnom periodu, četrdeset godina udovica – vedrog je duha, nasmijana, uvijek se trudila da pomogne drugima i zahvalna je Bogu na zdravom potomstvu. Okitila se unucima i praunucima, u tome je i suština života, da nastavimo svoju lozu, a ova baka je to itekako ostvarila.

Priča sa bakom Anicom snimljena je početkom marta, prije nego što se desilo vanredno stanje u Republici Srpskoj, regionu, pa i svijetu, izazvano pandemijom novog virusa korona.