Da bi ovo ljeto duže pamtili potrudila se „gospođa“ politika. Njena prevrtljiva narav ponovo je na dnevnom redu za kafanskim stolovima i u kancelarijama, gdje se od teških kućnih obaveza odmaraju našminkane službenice. Izvinjavam se, naravno, onima, a ima ih, koje ni na radnom mjestu ne mogu predahnuti.

Politika kao sudbina

Bučno se razgovara, pada u vatru – jedni su za Biljanu, drugi za Radovana. Padnu i teške riječi, bez potrebe raste pritisak, jer zbog toga ,,stara gospođa“ neće promeniti ništa u svojoj ćudi. I dalje će nas, htjeli mi to ili ne, dovoditi u stanje blaženstva, euforije i infraktnih situacija. Politika je kao sudbina. I u knjigama velikih mislilaca je to rečeno.

SFOR na svakom koraku, pa i tamo gdje odavno nije kročila ljudska noga. Uznemirala se i divljač zbog nenadanih posjeta. Traže se mjesta izmišljenih zločina. Još malo, kako mi reče jedan orkajlija iz dalekog romanijskog sela, moraćemo im trapavo otvarati vrata i prijavljivati ritam bračnih obaveza. Možda će se i zbog impotencije ići i pred porotu Haškog suda.

Sve što smo dalje od ratnih stradanja, manje je žuči prema dezerterima. Stid nas, kako narod kaže, njihovog stida. Kao da im se izvinjavamo što smo govorili o njihovom moralnom posrnuću. A oni, svjesni naših slabosti, podigli glave, ponosno koračaju sokolačkim ulicama. Mlađi za pet godina godina, namirisani, čude se sijedim vlasima svojih gimnazijskih drugova.

Sokolac živi

Sokolac živi, uprkos onima koji su ga ostavili onda kada je bilo najteže. Smogao je snage za uzlete koji nerviraju izdajice i one druge, koji su, i u vrijeme bratstva i jedinstva, ime malog grada izgovarali sa dozom mržnje zbog malo glasnijeg božićnog slavlja. Taj grijeh nam nisu mogli da oproste. Kosa im se uspravljala pri pomenu ,,pomaže Bog“, a od nas su očekivali širok i iskren osmijeh kada su izgovarali ,,merhaba“. Protiv te drevne mržnje mali grad se bori izgradnjom za buduća vremena. Umivene ulice raduju, parkovi zovu da svratite i što duže ostanete. Grade se stanovi, sportska dvorana, objekti za kulturu… Ide se u susret Srpskom Sarajevu, čiji temelji će, ako Bog da, počivati pored humki onih što za njega život dadoše, pored novog ,,Zejtinlika“ na Romaniji.

Istina, ratne nedaće su još uvijek prisutne, posebno kod ,,dejtonskih“ stanovnika. Željno očekuju ofanzivniju stambenu izgradnju, posao u novoformiranim preduzećima, dan kada će se zatvoriti kapije Prihvatnog centra u Podromaniji.

Nisu splasnuli juriši na romanijske šume. Drvokradice ne biraju sredstva, a brente ne smanjuju gas. Može se to primjetiti i po plaćanju kafanskih cehova majstora zaduženih za privatnu preradu jedne crnogorice.

Da li će novoformirana odjeljenja policije u mesnim zajednicama zasutaviti lopove ostaje da vidimo i doživimo.

Trgovina je i dalje na prvom mestu kada je reč o brzoj zaradi. Pokretne prodavnice u glavnoj ulici čekaju nalog za iseljenje i prelazak na jedan lokalitet. Mnogi strahuju od konkurencije u tom budućem trgovačkom kamp-naselju.

U Zanatskom centru, koji nikako da dobije ime kafanski, vlasnici kafića se utrkuju ko će posjetioce uspješnije privući nekom novinom što dođe iz velikih gradova. Tende, suncobrani, zavjese i itisoni najmodernijih nijansi pojačavaju žeđ pivopija i osmijeh vlasnika koji se, neretko, naljute ako svog redovnog gosta primjete u drugoj kafani. Pa, ne mogu oni sami da odlučuju gdje će svoj novac da troše!

Kultura i sport

U kulturi su prisutni ohrabrujući pomaci. Mladi muzičari se svrstali u tri rok-grupe. To se do sada nikad nije desilo. I kulturno-umjetničko društvo će da počne igru. Mladi, ambiciozni i entuzijazmom naoružani kulturni poslenici Petog korpusa naše vojske neprekidno su na sceni. Velikim dijelom zbog njih i domaćina koji mogu i žele da ih slijede, u gradu ima događaja sa kojima se lakše nose poratne nevolje. I sport otvara vidike i pokazuje da, koliko god navaljivalo sivilo svakodnevnice, ima mjesta za radovanje bez koga se ne može ni razmišljati o budućim vremenima.

Piše: Velemir Elez, Sokolačke informativne novine broj 36 (avgust 1997.)